Ge točka

četvrtak, 29.04.2010.

Taksi, vozi u Novu!

Vraćam se ponovno u taj meni vrlo drag grad, pa stavljam jedan prigodni, sjećanje na prvi odlazak raji...

Zagreb je prekrasan grad, volim ga, odrastanje u njemu me izgradilo, ispunilo, oblikovalo... Ali, dočeci Nove godine u Zagrebu ne nude spektakle, kao niti jedno drugo konstantno ponavljanje. Zato, nadobudan, mlad, s djevojkom pod rukom i teško nategnutim kunama u džepu lako se izrodi ideja o odlasku u nečiji drugi grad. Odbrojavati posljednje sekunde Stare godine na tuđem jeziku, zajedno s tuđom tradicijom i kulturom...

Uvjetno rečeno, otišli smo u Sarajevo.

Nije baš na kraju svijeta, ali računa se kao inozemstvo, nešto novo i ludo. Posebno jer smo 'izvisili' preko svih agencija i smještaj si sređivali sami. Naravno, prošli smo skuplje i dalje od centra grada, ali Bože moj... Avantura!

Već je put bio prilično zanmljiv, mi kao novopečeni par, sretni što ćemo napokon spavati pod istim krovom par dana u komadu. I bez obaveza koje bi nas iz njega izvukle prije planiranog. Sjedimo tako uzbuđeni iza para koji je očito bio već duže vrijeme u vezi. Konstantne svađe i podbadanja cijelim osmosatnim putem. Isprva smiješno, kasnije naporno, na kraju su se zakačili toliko da su samo šutjeli i stvarali neugodnu atmosferu.

- Mi nikad nećemo ovako, pitala je kroz smijeh.

- Naravno da nećemo, odgovorio sam nadobudno.

Dolazak u Sarajevo nije bio nešto spektakularan. Noć, hladnoća bez snijega, malo toga radi. Sve kao i u Zagrebu oko 23 sata preko tjedna. Dočekao nas je rođeni Sarajlija Adis, radnik u hostelu gdje smo odsjeli. Pristupačan 'do bola', a mi nenavikli na to, odnosno ja. Skeptično sam pogledavao. Ljubazan, drag, prijateljski raspoložen doveo nas je do hostela, a prije toga i najeo.

Bili smo jedni od rijetkih gostiju, ali ipak ključa za našu sobu nije bilo.

- Pa jebo ga, đe je ključ? Ispričavamo se, nije valjda...

Nervozan je bio Adis, odveo nas do sobe, a ona zaključana, unutra se čuju glasovi. Odmah je zalupao šakom po vratima i za manje od desetak sekundi vrata su se otvorila.

- Evo izlazimo, ša se ljutiš bolan?!

Par ili nešto slično paru izašlo iz sobe, glave pognute, jurnuli niz stepenice i ostavili iza sebe razbacane krevete. Njih tri, dvokrevetnih soba nije bilo. Naravno, bilo nam je jasno što se radilo unutra. Ubrzo su plahte promijenjene i nešto malo poslije ponoći smo se smjestili, nismo išli van, htjeli smo nešto vremena i za sebe.

A meni su se jeli ćevapi. Na koji god program okrenuli, a da je imao veze s BiH, prikazivalo se ćevape. Ćevapi, ćevapi, ćevapi... I sanjao sam ih!

Nakon prospavane noći sve je izgledalo vedrije. Ustali, otkrili koliko je taxi jeftin i da gradom voze svega tri broja tramvaja, redom 1, 2 i 3. Obišli Baščaršiju, pojeli sve o čemu smo slušali godinama i bili sretni. Brzo nam se Adisova ljubaznost i sarajevski mentalitet uvukao pod kožu.

Kako ne bi ništa prepuštali slučaju otišli smo promijeniti posljednje kune. Djevojka je nosila torbicu (kao sve, jel) i smjestili smo novac u nju. Neka bude uvijek blizu, na sigurnom. Koja greška...

Žene su kao Sport Billy, torbice im izgledaju malo, ali unutra su razna čudesa, ali nikako i ono što ti treba u datom trenutku. Ključ od sobe? Evo ga za desetak minuta. Novac? Evo ga za desetak minuta. Ali dok čekaš evo ti stara kauguma, potrgana olovka, maskara, puder, novčanik, ali stari - u njemu se ne drži novac.

Nervoza se počela javljati nakon tih stinica, ali ništa strašno, na odmoru smo, a i plakati otkrivaju da Zabranjeno pušenje nastupa za Novu. Sejo i ekipa usred Sarajeva, a u blizini Guinness pub. Savršenstvo!

Stigla je i Stara godina, a protekla je kao i dani prije, u ćevapima i šetuckanju po velikom dijelu grada. Ali, malo smo se zaigrali, u 21 sat mi smo bili još uvijek u gradu. Ništa, požurili smo u sobu. Pokušao sam objasniti kako je bolje da se prvo ona tušira pa da se sprema dok se tuširam ja, ali nije pomoglo, prvo sam se tuširao ja.

Već za pola sata bio sam spreman, ali pola sata je ništa. Ni nakon sat vremena to nije bilo to, tek se sušila kosa, a već je prošlo 23 sata.

- Htio bi odbrojavat' sa Zabranjenim pušenjem, daj pliz požuri, kukao sam i ljutio je sve više kuknjavom.

Nešto poslije 23:30 bila je spremna. Vikao sam da ne zaboravi kuvertu s novcem, a ona je samo odbrusila da sam dosadan više.

Taxi smo vrlo brzo našli, imaju tu neku čudnu ''taxi kulturu'', sve ih je puno. Stigli smo blizu ''Vječne vatre'', čujem Zabranjeno, vani pada snijeg, -15 stupnjeva, ona kuka jer je zimogrozna. Nije me briga, savršenstvo!

- Di je lova, jesam ti rekao da uzmeš kuvertu?

Paničario sam dok je kopala, kopala, kopala... Ostala je u sobi.

- Možete nas odvesti natrag, kazala je glasom koji otkriva predaju, torbica je pobijedila, ništa nije sakriveno, ničega niti nema.

Shvatio sam da nema šanse da stignemo, još je vozač pazio na brzinu jer je cijeli grad u par sati postao potpuno bijel. Šutio sam, bio sam poput onog para ispred nas. Ona nije znala što bi rekla.

Do hostela smo stigli malo prije ponoći, novac je bio u rukama, ali doček i odbrojavanje bili su kilometrima udaljeni. Gledala je u mene, a ja sam samo šutio. Na radiju našeg taksista umjesto informacija o tome tko treba prijevoz moglo su se čuti čestitke. Svaka je bila kao novi udarac u želudac. Pajserom.

Naš vozač je shvatio o čemu se radi, nije čak ni unatoč pristupačnom sarajevskom mentalitetu probao nešto komentirati. Gledao nas je u retrovizor neko vrijeme, a onda promrmljao tiho, ali jasno.

- Sretna vam Nova godina.

Uzvratili smo mrmljanjem. Vani vatromet, čuju se petarde, a mi jedini na cesti. Izišli smo van, svi su se veselili, a u nama ni kapi alkohola, u njoj niti kapi krvi. Ponajviše zbog tada već -20 stupnjeva i snijega koji nemilice pada, petardi koje odzvanjaju pod nogama, gužve, ali i glazbe koju ne sluša.

Nisam je htio mučiti, bila je kao usplahireni miš, na gustoj crnoj kosi pahulje snijega, a šutke je trpila. Odslušao sam ''Guzonjin sin'' i primio je za ruku.

- Idemo se napit Guinnessa!

Stigli pred pub, ali gužva, ne puštaju nas redari. Nevjerica, pa što je ovo, kome smo što skrivili... Nakon upornog čekanja pušteni smo unutra, spustili se stepenicama, susreli njene prijateljice i odlučili se 'napit' do bola'. Bar sam ja to odlučio - za sebe.

- Nemamo Guinness.

Gledao sam konobara u čudu jer pub nosi takvo ime, sve je u Guinness tonu. Ali nema. Od piva imaju jedino Sarajevsko. Koje čudo...

Ipak smo se napili, smirili i večer završili ćevapima. Iako je izgledala kao najgora Nova u povijesti ispala je najzanimljivija. Neki skaču padobranima, neki planinare, neki rone... Mi smo se vozili taksijem dok su ostali nemaštoviti bili na nogama u bircevima, klubovima, na trgovima... Bili smo specifični.

srijeda, 28.04.2010.

Bilo bi nam lakše da smo psi ili mačke

Heroj nacije, Tiger Woods, pokleknuo je pred čarima zanosne djevojke, nakon toga slupao auto, a glave ga je stajala i njegova palica, kojom je nesretna supruga ovog velikog golfera gađala neke druge loptice. Duhoviti analitičari već se sprdaju kako Tigeru nikad nije bilo dovoljno 18 rupica, a jalni diletanti se vesele jer je pao još jedan sin, još jedan uzor. Na čemu? Na seksu...

Vrteći film eto nas na više slučajeva u kojima su padali veliki vođe, sportaši, idoli... Uvijek uhvaćeni u zagrljaju druge, drugog, pohota bi pobijedila zdravi razum. Ako takvi velikani pokleknu, kako ne bi mi smrtnici? Zamislite situaciju u kojoj vam se svakodnevno nude najzanosniji primjerci ljudskog roda, i to na pladnju. Možemo mi svi brbljati o nekakvoj ljubavi, sreći s jednom osobom. To je sve super i krasno, ljubav je iskrena i postoji, ali jednako tako je pohota neiskrena, ali postoji - itekako.

Najčešće požalite nakon prevare, osjećate se prazno, ali prije vam je sve krasno, opravdanja imate milijardu i razmišljate samo kako da umočite. Sve naravno krene kad se zasitite svog partnera, a zasitit ćete ga se sigurno, neovisno o tome kakve sve novitete unijelu u vašu sobu. Jedini novitet koji bi pomogao jest druga osoba, ali taj novitet je najčešće nedopustiv i neostvariv. Tvrdokorni će popuštati, ali samo zato jer nemaju dovoljno prilika.

Znanstveno je dokazano da prilika čini lopova i ne varaju oni koji nemaju prilike. Neki se trude čak i ako nemaju prilike, dakle sami nešto traže i time su izostavljeni iz ove priče jer očito ne vole svog partnera. Oni koje vabi prilika u teškoj su poziciji. Partner vam nije atraktivan više, a na poslu vam se nudi mlađi primjerak, pun elana, ne skriva želju. Znate kad ste prevarili partnera? Čim odgovorite na prvu provokaciju. Čim vas zaintrigira što druga strana ima za reći. Tu je kraj jer znatiželja je ubila zeca.

Moderno doba nudi rješenje, a to je internet. Sad, kod žena i muškaraca drugačije funkcionira jer muškarcima od pamtivjeka nije bilo strano baciti drkicu na išta ispred sebe, pa makar i neživo. Dakle, muškarac ode na neki prostiji site, nađe zainteresiranu damu i pred ekranom upražnjava svoje potrebe. Najbolje je da dotična ne bude u krugu 300 kilometara jer je vrlo izgledno da se u poželite naći s njome. Žene su emotivnije i teže pristaju na te virtualne igrice, ali to prikriju kroz intelektualne igrice. A zapravo se sve svodi također na isto, samo je krug širi, cilj dalji, rezultat isti.

Naravno, rijetki idealisti će na sve ovo odmahnuti rukom i reći da osim svog partnera nisu nikad nikog poželjeli, kako su još zadovoljni u krevetu sa svojim partnerom i kako im nitko ne treba. Možda u situaciji u kojoj se nalaze, a to je brz ritam života u kojem ne stigneš stati i prmijetiti kako vas je netko mlađi pogledao na način na koji netko drugi nije toliko dugo. Možda u brzini života ne primijetite kako vam je netko napregnuo moždane vijuge i udijelio kompliment kakav niste dugo čuli.

Je li rješenje otvoriti vezu ili brak? Teška tema, jednako teška sada kao i prije nekoliko tisuća godina. Pohotu nisu sprečavali niti zakoni koji su preljubnike kažnjavali smrću. Nekad bi bilo tako divno da smo mačke ili psi, zar ne?

utorak, 27.04.2010.

Znam hrvatski, engleski, nogometni...

Turisti su uvijek zabavni, opušteni, pričljivi, a domaće stanovništvo je prema njima uvijek pristojno, gleda ih blagonaklono, milina! To shvatite i sami kad putujete, ali i kad sretnete nekoga tko dolazi k vama. Najzanimljivije je kako se lako sporazumjevate, posebno kad jednoj strani baš ne ide engleski.

Pirmjerice, Japance kad sretnete i krenete u razgovor pitate ih za Miuru, Nakatu, a oni veselo klimaju glavama i vicu Sukkaaa, Bobaaaan, a oni odvažniji i Prosenečki. To je dovoljno za pivu, dve, tri, sake... Nikad primjerice nećete njima spomenut kamikaze, samuraje, cara Akihita, anime, seksualne perverzije na japanski način... Nit će oni vama Teslu, Tita, Tuđmana, kravatu ili penkalu. Koga uostalom briga za to?

Turist je opušten jer dolazi na neko mjesto po zabavu, ne razmišlja o sutra i svaki mu je dan vikend. Zato mu prvo napamet i padnu nogometaši jer to je sinonim za zabavu diljem svijeta. Naravno, Nijemce znaju pitat i za Nowitzkog, a Kineze za Yao Minga, ali u principu se sve svodi na nogomet. Ponekad i glazbu. Što pitate Jamajčane? Reggae, Bob Marley, jeij, jeij.. Neki dobace i Usain Bolt, ali to splasne jednako brzo kao što taj čovjek i trči.

Zašto nikad nitko ne pita za Marcua Garveya? Eto, koga briga za njega pokraj Marleya.

Zašto Argentince uporno pitaju za Maradonu, a ne za Che Guevaru? Zato što to pitaju Kubance, jel...

Ali, neke zemlje su ipak iznimka.

Kubanci bi voljeli da ih se pita o cigarama ili Sotomayoru, ali nažalost njih i Argentinaca njih se pita o Che Guevari, a vrlo često i o Castru.

- Kako zdravlje?

Amerikanci bi voljeli svim silama da ih se pita o sportašima, kojih imaju uistinu na bacanje. Ali njih se pita samo o Bushu, Iraku, Afganistanu, 11. rujnu... No tko im kriv kad ne znaju za nogomet i zovu ga soccer? Savjet za popularizaciju Amerike jest popularizacija nogometa jer sigurno je američkim studentima već dosadno da u svakoj zemlji na svijetu moraju opravdavati poteze svojih političara.

Pričajmo nogometni.

nedjelja, 11.04.2010.

Što si vidio, što si vidio?!

Gledao je djeda kako trune polako, kako je od punašnog veseljaka postao kostur bez emocija. Samo pojava koja je ponekad zastenjala u bolovima, a potom bi se smirila nakon doze lijekova.

Ali umro je on odavno, još kad je baka doživjela nesreću. Nje se nije sjećao u potpunosti, bio je premali, ali djeda je pamtio, jako ga je volio. A onda je počeo nestajati, dio po dio. Smješak je najduže trajao, ali nestao je i on. Tad je znao da djeda neće biti, nitko nije trebao ništa govoriti.

Sjedio je s njim u sobi i doživio to po prvi puta, mislio je kako nema ničega ljepšeg i poželio da se to dogodi i njemu jednoga dana na isti način. Djed je ležao i gledao u prazno dok je unučić prepričavao kraj svoje osmoljetke, uspjehe na ljubavnom planu, planove za budućnost.

Volio je tako s djedom razgovarati, iako nije bio siguran da ga više išta razumije.


U jednom je trenutku djed pružio ruku i gledao pokraj, a lice mu je obasjao onaj osmijeh. Mislio je kako lijekovi djeluju, kako je djed na putu oporavka, skočio je presretan i okrenuo se da svima obznani radosnu vijest, ali kada se okrenuo ugledao ju je. Bila je kao na slikama, prekrasna.

- Baka...

Nije ga čula, smijala se i gledala prema djedu, a njena crna kosa u bijeloj vjenčanici izgledala je prekasno, u potpunosti je isticala pune usne i tamne oči. Znao bi je prepoznati i bez gledanja jer djed je toliko slikovito pričao o njoj da je stajala pred njim i puno prije. Ali nikada efekt nije ovakav, ona je tu, prisutna. Ne obazire se na njega, prilazi djedu, a on poput djeteta hihoće, pruža ruku, napinje se i tiho izgovara njeno ime.

- Lidija, Lidija, ovdje si, znao sam da ćeš se vratiti!

- Nisam ni otišla Martine, idemo.

Primila ga je za ruku, prošla mu kroz kosu i poljubila u čelo. Čulo se pucketanje, baka je nestala, a djed... Umro je.

- Mama, tata, mam... Djed...

Jecao je dok je išao po roditelje. Prvi put je vidio oca slomljenog, pustio je suzu. Prvi put ga je gledao toplo i zagrlio ga, a njegove su ga ruke stisle kao nikada do tad. U trenutku se sredio.

- U redu je tata, sad mu je bolje, sad je s bakom.

Otac je samo kimao glavom i plakao, majka 'gutala knedle', a on je razmišljao, nije bio siguran je li se sve ono dogodilo ili nije, je li sve samo plod njegove dječačke mašte. Nije spavao cijelu noć, mučilo ga je je li to samo projekcija kojom si olakšava djedov odlazak ili tako uistinu izgleda smrt.

- Ako izgleda tako onda nije tako strašna, barem ne onome tko umire, strašna je samo onima koje ostavljaš iza sebe.

Ta razmišljanja su ga pratila još neko vrijeme, ali odrastanje i ubrzani tijek događaja u njegovom mladom životu stavio je sve te misli po strani. A onda se opet dogodilo. Hodao je prema kući i susjed, inače umirovljeni pilot, ga je pozvao neka mu pomogne prenijeti stare kutije iz doba rata.

- Djeca su me poslala u dom, neće mi sve ovo trebati više, slobodno si uzmi ako nešto želiš, ja ostavljam sve kao što su i mene ostavili...

Nepovezano je mrmljao susjed, a on ga je promatrao svojim sve manje bubuljičavim licem, na kojem su propupali prvi brčići. Pogledao je u kutiju i vidio susjeda u drugom svjetlu. Mlad, naočit, jak. S njime kolege i prijatelji iz vojske. Posebno mu je upao u oko jedan koji se pojavljivao na svakoj od fotografija.

- Samir, Sarajlija moj. Kakve smo provode imali, bilo nam je super.

Uzdahnuo je i oko mu je zasuzilo odjednom.

- Što je bilo?

- Ma... Zbog mene je umro. Uvijek smo se vozili zajedno, ali ja sam morao glumiti uvrijeđenu frajlicu tog dana jer je večer prije zaveo djevojku na koju sam bacio oko. Otišao je sam i avion se srušio, nisam ga nikad više vidio.

Slušao je susjeda kako govori i shvatio kako je otkrio enigmu zvanu 'ime njegova prvog sina'. Uvijek su bila razna nagađanja o tome zašto mu se sin zove Samir, a čovjek je Hrvat, katolik, baš kao i njegova žena.

- Nikad nikome niste spominjali ništa o ovome, kako to?

- Zašto bih, dovoljno sam sebe mučio, što bi i druge, nebitno...

Sve je teže disao dok je govorio, primao se za prsa. Bubuljičavi klinac ga je gledao, pomogao mu je sjesti, ponudio ga vodom, ali nadljudskom snagom susjed ga odgurne i uzvikne 'Samir!'.

Mislio je dječak kako je riječ o njegovu sinu, okrenuo se i ugledao pilota u uniformi, kako drži kacigu i smije se. Hodao je prema starom prijatelju, zagrlio ga, poljubio u čelo i opet se čulo pucketanje. Susjed se srušio na pod i umro.

Malom se sledila krv u žilama, ali ostao je dovoljno pribran da pozove Hitnu. Ali ovoga puta nije mogao spavati puno duže, ovoga puta nije jednako pozitivan efekt na njega bio.

- Što, kad ugledamo nešto lijepo što smo izgubili ili nikad nismo imali umrijet ćemo? Kako da sad s tim živim, kako da se opustim kraj nekoga tko je sretan?!

Vrtio se noćima i mislio o tome. Čak je odlučio otići kod doktora, ali naravno da nisu pronašli ništa, bio je zdrav. Kod psihijatra se bojao otići da ga ne bi proglasio netko ludim, a ne osjeća se lud. Samo prestrašen jer sve je to novo i previše za njega. Nije želio prihvatiti da može vidjeti smrt i nije želio prihvatiti da nije strašna već topla i nježna prema svakome po koga je stigla.

S vremenom su se nastavljale događati sve više i više te stvari. Potpuno je otupio na nečiji odlazak s ovog svijeta jer znao je da to nije nešto toliko strašno, prihvatio je to kao činjenicu, kao odlazak negdje drugdje. Zamislio si je kako se poslije ovog života nastavlja drugi život, ali od onog trenutka i u onom trenutku kad smo bili sretni - vječna sreća. Nije se više obazirao na sve što su govorili razni vjerski vođe i razne vjerske knjige. Čak su i loši ljudi u trenutku smrti doživjeli sreću. Objasnio si je to kao drugu priliku za njih, da spoznaju koliko je bogatstvo sama sreća i zadovoljstvo u nečem što su smatrali malenim cijelog života.

Uvjerio se u to kad je svjedočio smrti jednog bivšeg zatvorenika, okorjelog zločinca, koji nikada nije pokazao niti trunku kajanja zbog onoga što je počinio u prošlosti. A kad je kucnuo čas po njega je došla djevojčica, mala zlatokosa pojava, ista ona koju je pregazio pijan onu večer, i za čiju smrt je proveo tek koji mjesec iza rešetaka. Dok ju je to za života zlo stvorenje ugledalo iz očiju su mu potekle suze, počeo se tresti i potrčao joj u zagrljaj. Trenutak za pamćenje... Malecka ga je poljubila u čelo i uz pucketanje zločinac se srušio. Na sprovodu mu nije bilo mnogo ljudi, a svi su otvoreno izražavali zadovoljstvo zato što je otišao. Osim njega koji je vidio sve, vidio da u srcu zločinca nije bila samo tama.

Taj događaj ga je podosta promijenio i privikavao se na sve, odrastao je već, fakultet na pola puta, mladenački život na vrhuncu, ali... Uvijek je onaj 'ali'. Još je trzao na svaku sreću kod bliskih mu ljudi, a samom sebi nije dozvoljavao da ga išta izbaci iz takta. Da bi izbjegao ikakve nenadane događaje svaku bi osobu koju upozna ili vidi okarakterizirao kao moguću pojavu koja dolazi po njega. Svaki je trenutak opisao kao dolazak po njega. Postao je već pomalo paranoičan od toga.Vozio bi biciklom uz rub pločnika i pomislio da bi se upravo u tom trenutku to moglo dogoditi. I nije se ništa dogodilo.

Kasnije je primijetio kako bi prije svake pomisli čuo pucketanje, a i pričinjavale su mu se stvari koje je volio kao dječak. Povezao je sve to, umislio si je kako dolazi po njega, ali da je uspješno izbjegava. Srce bi mu luđački zakucalo na svako pucketanje, pa i kokica. Prekretnica je bila Silvija, kolegica s fakulteta. Zbog nje je zaboravio na svoje probleme. U trenutku se zaljubio, baš kao u filmu.

Provodili su non stop vrijeme i osjetio je kako bi ona mogla biti osoba kojoj se može povjeriti oko svega. Pripremao je teren i nakon nekoliko mjeseci veze rekao joj je sve. Naravno da nije vjerovala, ali nije pobjegla. To ga je začudilo.

- Ako je to istina idemo ulicom šetati sve dok ne osjetiš da će se TO dogoditi. Tad ću ti vjerovati.

Činilo mu se to potpuno ludo, baš kao i sve kod nje. Učinio je što je tražila i nakon nešto manje od dva tjedna TO se dogodilo. Staricu je pregazio autobus dok je prelazila preko ceste na drugu stranu, na kojoj je stajao neki dječak s jarko crvenom ružom u rukama. Vozač autobusa je kasnije policiji objašnjavao da je samo zakoračila na cestu, vidno sretna. Okarakterizirali su jadnu staricu kao luđakinju...

Silvija je ostala fascinirana, htjela je još i još, htjela je detalje svega. On je pričao, a ona upijala. Seksualni život im je stao jer je samo htjela o tome slušati. Potpuno ju je obuzelo, htjela je još tih situacija. Čak ga je pozvala da dođe k njoj doma, gdje joj baka umire od raka želuca. Odbio je i ona je poludjela, objasnila je kroz suze da želi samo čuti kako je baka umrla sretna i kako je vidjela nešto prekrasno prije.

Pristao je čak i na to, iako je osjećao mučninu u želucu. Provodio je s njenom bakom dane i dane, sjetio se djeda. Nakon tko zna koliko dana druženja sa staricom na samrti čuo je specifično pucketanje, ne isto onom koje njega prati. Stisnuo je Silviju za ruku. Poskočila je presretna i šaptala 'Što vidi, što vidi, reci mi!'.

On je zaplakao. Starica je gledala u malog psića. Nikad to nije vidio, stvar ili životinju. Pomislio je koliko joj je morao biti tužan život ako je najsretniji trenutak u njemu bilo to razigrano štene. Štene ju je licnulo i starica se ugasila poput svijeće na vjetru. Silvija je likovala, presretna, a on ju je gledao, shvatio da ne voli tu osobu, spodobu bez duše.

Digao se, otišao i prestao joj se javljati, ali ona nije odustajala. Nije ni on, u potpunosti ju je ignorirao, nije mislio na nju, nije mislio na ništa. Više ga nije zanimalo sve glasnije pucketanje, bilo ga je briga. Shvatio je da poput te starice nema nikakve sreće u njemu. Učinilo ga je sve to izrazito praznim, otupio je. Silvija se prestala javljati nakon što mu je zaprijetila smrću. To ga je samo nasmijalo.

Zamišljen, prazan i spokojan kao i svakog dana odlazio je s posla, slušao pucketanje na koje je navikao, a onda odjednom... Pucketanje je postalo toliko zaglušujuće da nije mogao ignorirati. Dolazilo je iz jednog smjera, odlučio se približiti. Ono što je ugledao šokiralo ga je u potpunosti. Vidio je sebe, onog malog balavca iz osnovnjaka. Nije bio sam, igrao se s djedom, ocem, majkom i olinjalim Zmazancem. Htio im se približiti, ali oni su prije došli do njega, zagrlili ga i kolektivno poljubili u čelo. Srušio se na pod, oko njega se stvorila lokvica krvi, a Silvija je stajala iznad, nož joj se tresao u ruci i nepovezano je vikala 'Što si vidio, što si vidio?!'.