Vraćam se ponovno u taj meni vrlo drag grad, pa stavljam jedan prigodni, sjećanje na prvi odlazak raji...
Zagreb je prekrasan grad, volim ga, odrastanje u njemu me izgradilo, ispunilo, oblikovalo... Ali, dočeci Nove godine u Zagrebu ne nude spektakle, kao niti jedno drugo konstantno ponavljanje. Zato, nadobudan, mlad, s djevojkom pod rukom i teško nategnutim kunama u džepu lako se izrodi ideja o odlasku u nečiji drugi grad. Odbrojavati posljednje sekunde Stare godine na tuđem jeziku, zajedno s tuđom tradicijom i kulturom...
Uvjetno rečeno, otišli smo u Sarajevo.
Nije baš na kraju svijeta, ali računa se kao inozemstvo, nešto novo i ludo. Posebno jer smo 'izvisili' preko svih agencija i smještaj si sređivali sami. Naravno, prošli smo skuplje i dalje od centra grada, ali Bože moj... Avantura!
Već je put bio prilično zanmljiv, mi kao novopečeni par, sretni što ćemo napokon spavati pod istim krovom par dana u komadu. I bez obaveza koje bi nas iz njega izvukle prije planiranog. Sjedimo tako uzbuđeni iza para koji je očito bio već duže vrijeme u vezi. Konstantne svađe i podbadanja cijelim osmosatnim putem. Isprva smiješno, kasnije naporno, na kraju su se zakačili toliko da su samo šutjeli i stvarali neugodnu atmosferu.
- Mi nikad nećemo ovako, pitala je kroz smijeh.
- Naravno da nećemo, odgovorio sam nadobudno.
Dolazak u Sarajevo nije bio nešto spektakularan. Noć, hladnoća bez snijega, malo toga radi. Sve kao i u Zagrebu oko 23 sata preko tjedna. Dočekao nas je rođeni Sarajlija Adis, radnik u hostelu gdje smo odsjeli. Pristupačan 'do bola', a mi nenavikli na to, odnosno ja. Skeptično sam pogledavao. Ljubazan, drag, prijateljski raspoložen doveo nas je do hostela, a prije toga i najeo.
Bili smo jedni od rijetkih gostiju, ali ipak ključa za našu sobu nije bilo.
- Pa jebo ga, đe je ključ? Ispričavamo se, nije valjda...
Nervozan je bio Adis, odveo nas do sobe, a ona zaključana, unutra se čuju glasovi. Odmah je zalupao šakom po vratima i za manje od desetak sekundi vrata su se otvorila.
- Evo izlazimo, ša se ljutiš bolan?!
Par ili nešto slično paru izašlo iz sobe, glave pognute, jurnuli niz stepenice i ostavili iza sebe razbacane krevete. Njih tri, dvokrevetnih soba nije bilo. Naravno, bilo nam je jasno što se radilo unutra. Ubrzo su plahte promijenjene i nešto malo poslije ponoći smo se smjestili, nismo išli van, htjeli smo nešto vremena i za sebe.
A meni su se jeli ćevapi. Na koji god program okrenuli, a da je imao veze s BiH, prikazivalo se ćevape. Ćevapi, ćevapi, ćevapi... I sanjao sam ih!
Nakon prospavane noći sve je izgledalo vedrije. Ustali, otkrili koliko je taxi jeftin i da gradom voze svega tri broja tramvaja, redom 1, 2 i 3. Obišli Baščaršiju, pojeli sve o čemu smo slušali godinama i bili sretni. Brzo nam se Adisova ljubaznost i sarajevski mentalitet uvukao pod kožu.
Kako ne bi ništa prepuštali slučaju otišli smo promijeniti posljednje kune. Djevojka je nosila torbicu (kao sve, jel) i smjestili smo novac u nju. Neka bude uvijek blizu, na sigurnom. Koja greška...
Žene su kao Sport Billy, torbice im izgledaju malo, ali unutra su razna čudesa, ali nikako i ono što ti treba u datom trenutku. Ključ od sobe? Evo ga za desetak minuta. Novac? Evo ga za desetak minuta. Ali dok čekaš evo ti stara kauguma, potrgana olovka, maskara, puder, novčanik, ali stari - u njemu se ne drži novac.
Nervoza se počela javljati nakon tih stinica, ali ništa strašno, na odmoru smo, a i plakati otkrivaju da Zabranjeno pušenje nastupa za Novu. Sejo i ekipa usred Sarajeva, a u blizini Guinness pub. Savršenstvo!
Stigla je i Stara godina, a protekla je kao i dani prije, u ćevapima i šetuckanju po velikom dijelu grada. Ali, malo smo se zaigrali, u 21 sat mi smo bili još uvijek u gradu. Ništa, požurili smo u sobu. Pokušao sam objasniti kako je bolje da se prvo ona tušira pa da se sprema dok se tuširam ja, ali nije pomoglo, prvo sam se tuširao ja.
Već za pola sata bio sam spreman, ali pola sata je ništa. Ni nakon sat vremena to nije bilo to, tek se sušila kosa, a već je prošlo 23 sata.
- Htio bi odbrojavat' sa Zabranjenim pušenjem, daj pliz požuri, kukao sam i ljutio je sve više kuknjavom.
Nešto poslije 23:30 bila je spremna. Vikao sam da ne zaboravi kuvertu s novcem, a ona je samo odbrusila da sam dosadan više.
Taxi smo vrlo brzo našli, imaju tu neku čudnu ''taxi kulturu'', sve ih je puno. Stigli smo blizu ''Vječne vatre'', čujem Zabranjeno, vani pada snijeg, -15 stupnjeva, ona kuka jer je zimogrozna. Nije me briga, savršenstvo!
- Di je lova, jesam ti rekao da uzmeš kuvertu?
Paničario sam dok je kopala, kopala, kopala... Ostala je u sobi.
- Možete nas odvesti natrag, kazala je glasom koji otkriva predaju, torbica je pobijedila, ništa nije sakriveno, ničega niti nema.
Shvatio sam da nema šanse da stignemo, još je vozač pazio na brzinu jer je cijeli grad u par sati postao potpuno bijel. Šutio sam, bio sam poput onog para ispred nas. Ona nije znala što bi rekla.
Do hostela smo stigli malo prije ponoći, novac je bio u rukama, ali doček i odbrojavanje bili su kilometrima udaljeni. Gledala je u mene, a ja sam samo šutio. Na radiju našeg taksista umjesto informacija o tome tko treba prijevoz moglo su se čuti čestitke. Svaka je bila kao novi udarac u želudac. Pajserom.
Naš vozač je shvatio o čemu se radi, nije čak ni unatoč pristupačnom sarajevskom mentalitetu probao nešto komentirati. Gledao nas je u retrovizor neko vrijeme, a onda promrmljao tiho, ali jasno.
- Sretna vam Nova godina.
Uzvratili smo mrmljanjem. Vani vatromet, čuju se petarde, a mi jedini na cesti. Izišli smo van, svi su se veselili, a u nama ni kapi alkohola, u njoj niti kapi krvi. Ponajviše zbog tada već -20 stupnjeva i snijega koji nemilice pada, petardi koje odzvanjaju pod nogama, gužve, ali i glazbe koju ne sluša.
Nisam je htio mučiti, bila je kao usplahireni miš, na gustoj crnoj kosi pahulje snijega, a šutke je trpila. Odslušao sam ''Guzonjin sin'' i primio je za ruku.
- Idemo se napit Guinnessa!
Stigli pred pub, ali gužva, ne puštaju nas redari. Nevjerica, pa što je ovo, kome smo što skrivili... Nakon upornog čekanja pušteni smo unutra, spustili se stepenicama, susreli njene prijateljice i odlučili se 'napit' do bola'. Bar sam ja to odlučio - za sebe.
- Nemamo Guinness.
Gledao sam konobara u čudu jer pub nosi takvo ime, sve je u Guinness tonu. Ali nema. Od piva imaju jedino Sarajevsko. Koje čudo...
Ipak smo se napili, smirili i večer završili ćevapima. Iako je izgledala kao najgora Nova u povijesti ispala je najzanimljivija. Neki skaču padobranima, neki planinare, neki rone... Mi smo se vozili taksijem dok su ostali nemaštoviti bili na nogama u bircevima, klubovima, na trgovima... Bili smo specifični.
Post je objavljen 29.04.2010. u 23:34 sati.