Gledao je djeda kako trune polako, kako je od punašnog veseljaka postao kostur bez emocija. Samo pojava koja je ponekad zastenjala u bolovima, a potom bi se smirila nakon doze lijekova.
Ali umro je on odavno, još kad je baka doživjela nesreću. Nje se nije sjećao u potpunosti, bio je premali, ali djeda je pamtio, jako ga je volio. A onda je počeo nestajati, dio po dio. Smješak je najduže trajao, ali nestao je i on. Tad je znao da djeda neće biti, nitko nije trebao ništa govoriti.
Sjedio je s njim u sobi i doživio to po prvi puta, mislio je kako nema ničega ljepšeg i poželio da se to dogodi i njemu jednoga dana na isti način. Djed je ležao i gledao u prazno dok je unučić prepričavao kraj svoje osmoljetke, uspjehe na ljubavnom planu, planove za budućnost.
Volio je tako s djedom razgovarati, iako nije bio siguran da ga više išta razumije.
U jednom je trenutku djed pružio ruku i gledao pokraj, a lice mu je obasjao onaj osmijeh. Mislio je kako lijekovi djeluju, kako je djed na putu oporavka, skočio je presretan i okrenuo se da svima obznani radosnu vijest, ali kada se okrenuo ugledao ju je. Bila je kao na slikama, prekrasna.
- Baka...
Nije ga čula, smijala se i gledala prema djedu, a njena crna kosa u bijeloj vjenčanici izgledala je prekasno, u potpunosti je isticala pune usne i tamne oči. Znao bi je prepoznati i bez gledanja jer djed je toliko slikovito pričao o njoj da je stajala pred njim i puno prije. Ali nikada efekt nije ovakav, ona je tu, prisutna. Ne obazire se na njega, prilazi djedu, a on poput djeteta hihoće, pruža ruku, napinje se i tiho izgovara njeno ime.
- Lidija, Lidija, ovdje si, znao sam da ćeš se vratiti!
- Nisam ni otišla Martine, idemo.
Primila ga je za ruku, prošla mu kroz kosu i poljubila u čelo. Čulo se pucketanje, baka je nestala, a djed... Umro je.
- Mama, tata, mam... Djed...
Jecao je dok je išao po roditelje. Prvi put je vidio oca slomljenog, pustio je suzu. Prvi put ga je gledao toplo i zagrlio ga, a njegove su ga ruke stisle kao nikada do tad. U trenutku se sredio.
- U redu je tata, sad mu je bolje, sad je s bakom.
Otac je samo kimao glavom i plakao, majka 'gutala knedle', a on je razmišljao, nije bio siguran je li se sve ono dogodilo ili nije, je li sve samo plod njegove dječačke mašte. Nije spavao cijelu noć, mučilo ga je je li to samo projekcija kojom si olakšava djedov odlazak ili tako uistinu izgleda smrt.
- Ako izgleda tako onda nije tako strašna, barem ne onome tko umire, strašna je samo onima koje ostavljaš iza sebe.
Ta razmišljanja su ga pratila još neko vrijeme, ali odrastanje i ubrzani tijek događaja u njegovom mladom životu stavio je sve te misli po strani. A onda se opet dogodilo. Hodao je prema kući i susjed, inače umirovljeni pilot, ga je pozvao neka mu pomogne prenijeti stare kutije iz doba rata.
- Djeca su me poslala u dom, neće mi sve ovo trebati više, slobodno si uzmi ako nešto želiš, ja ostavljam sve kao što su i mene ostavili...
Nepovezano je mrmljao susjed, a on ga je promatrao svojim sve manje bubuljičavim licem, na kojem su propupali prvi brčići. Pogledao je u kutiju i vidio susjeda u drugom svjetlu. Mlad, naočit, jak. S njime kolege i prijatelji iz vojske. Posebno mu je upao u oko jedan koji se pojavljivao na svakoj od fotografija.
- Samir, Sarajlija moj. Kakve smo provode imali, bilo nam je super.
Uzdahnuo je i oko mu je zasuzilo odjednom.
- Što je bilo?
- Ma... Zbog mene je umro. Uvijek smo se vozili zajedno, ali ja sam morao glumiti uvrijeđenu frajlicu tog dana jer je večer prije zaveo djevojku na koju sam bacio oko. Otišao je sam i avion se srušio, nisam ga nikad više vidio.
Slušao je susjeda kako govori i shvatio kako je otkrio enigmu zvanu 'ime njegova prvog sina'. Uvijek su bila razna nagađanja o tome zašto mu se sin zove Samir, a čovjek je Hrvat, katolik, baš kao i njegova žena.
- Nikad nikome niste spominjali ništa o ovome, kako to?
- Zašto bih, dovoljno sam sebe mučio, što bi i druge, nebitno...
Sve je teže disao dok je govorio, primao se za prsa. Bubuljičavi klinac ga je gledao, pomogao mu je sjesti, ponudio ga vodom, ali nadljudskom snagom susjed ga odgurne i uzvikne 'Samir!'.
Mislio je dječak kako je riječ o njegovu sinu, okrenuo se i ugledao pilota u uniformi, kako drži kacigu i smije se. Hodao je prema starom prijatelju, zagrlio ga, poljubio u čelo i opet se čulo pucketanje. Susjed se srušio na pod i umro.
Malom se sledila krv u žilama, ali ostao je dovoljno pribran da pozove Hitnu. Ali ovoga puta nije mogao spavati puno duže, ovoga puta nije jednako pozitivan efekt na njega bio.
- Što, kad ugledamo nešto lijepo što smo izgubili ili nikad nismo imali umrijet ćemo? Kako da sad s tim živim, kako da se opustim kraj nekoga tko je sretan?!
Vrtio se noćima i mislio o tome. Čak je odlučio otići kod doktora, ali naravno da nisu pronašli ništa, bio je zdrav. Kod psihijatra se bojao otići da ga ne bi proglasio netko ludim, a ne osjeća se lud. Samo prestrašen jer sve je to novo i previše za njega. Nije želio prihvatiti da može vidjeti smrt i nije želio prihvatiti da nije strašna već topla i nježna prema svakome po koga je stigla.
S vremenom su se nastavljale događati sve više i više te stvari. Potpuno je otupio na nečiji odlazak s ovog svijeta jer znao je da to nije nešto toliko strašno, prihvatio je to kao činjenicu, kao odlazak negdje drugdje. Zamislio si je kako se poslije ovog života nastavlja drugi život, ali od onog trenutka i u onom trenutku kad smo bili sretni - vječna sreća. Nije se više obazirao na sve što su govorili razni vjerski vođe i razne vjerske knjige. Čak su i loši ljudi u trenutku smrti doživjeli sreću. Objasnio si je to kao drugu priliku za njih, da spoznaju koliko je bogatstvo sama sreća i zadovoljstvo u nečem što su smatrali malenim cijelog života.
Uvjerio se u to kad je svjedočio smrti jednog bivšeg zatvorenika, okorjelog zločinca, koji nikada nije pokazao niti trunku kajanja zbog onoga što je počinio u prošlosti. A kad je kucnuo čas po njega je došla djevojčica, mala zlatokosa pojava, ista ona koju je pregazio pijan onu večer, i za čiju smrt je proveo tek koji mjesec iza rešetaka. Dok ju je to za života zlo stvorenje ugledalo iz očiju su mu potekle suze, počeo se tresti i potrčao joj u zagrljaj. Trenutak za pamćenje... Malecka ga je poljubila u čelo i uz pucketanje zločinac se srušio. Na sprovodu mu nije bilo mnogo ljudi, a svi su otvoreno izražavali zadovoljstvo zato što je otišao. Osim njega koji je vidio sve, vidio da u srcu zločinca nije bila samo tama.
Taj događaj ga je podosta promijenio i privikavao se na sve, odrastao je već, fakultet na pola puta, mladenački život na vrhuncu, ali... Uvijek je onaj 'ali'. Još je trzao na svaku sreću kod bliskih mu ljudi, a samom sebi nije dozvoljavao da ga išta izbaci iz takta. Da bi izbjegao ikakve nenadane događaje svaku bi osobu koju upozna ili vidi okarakterizirao kao moguću pojavu koja dolazi po njega. Svaki je trenutak opisao kao dolazak po njega. Postao je već pomalo paranoičan od toga.Vozio bi biciklom uz rub pločnika i pomislio da bi se upravo u tom trenutku to moglo dogoditi. I nije se ništa dogodilo.
Kasnije je primijetio kako bi prije svake pomisli čuo pucketanje, a i pričinjavale su mu se stvari koje je volio kao dječak. Povezao je sve to, umislio si je kako dolazi po njega, ali da je uspješno izbjegava. Srce bi mu luđački zakucalo na svako pucketanje, pa i kokica. Prekretnica je bila Silvija, kolegica s fakulteta. Zbog nje je zaboravio na svoje probleme. U trenutku se zaljubio, baš kao u filmu.
Provodili su non stop vrijeme i osjetio je kako bi ona mogla biti osoba kojoj se može povjeriti oko svega. Pripremao je teren i nakon nekoliko mjeseci veze rekao joj je sve. Naravno da nije vjerovala, ali nije pobjegla. To ga je začudilo.
- Ako je to istina idemo ulicom šetati sve dok ne osjetiš da će se TO dogoditi. Tad ću ti vjerovati.
Činilo mu se to potpuno ludo, baš kao i sve kod nje. Učinio je što je tražila i nakon nešto manje od dva tjedna TO se dogodilo. Staricu je pregazio autobus dok je prelazila preko ceste na drugu stranu, na kojoj je stajao neki dječak s jarko crvenom ružom u rukama. Vozač autobusa je kasnije policiji objašnjavao da je samo zakoračila na cestu, vidno sretna. Okarakterizirali su jadnu staricu kao luđakinju...
Silvija je ostala fascinirana, htjela je još i još, htjela je detalje svega. On je pričao, a ona upijala. Seksualni život im je stao jer je samo htjela o tome slušati. Potpuno ju je obuzelo, htjela je još tih situacija. Čak ga je pozvala da dođe k njoj doma, gdje joj baka umire od raka želuca. Odbio je i ona je poludjela, objasnila je kroz suze da želi samo čuti kako je baka umrla sretna i kako je vidjela nešto prekrasno prije.
Pristao je čak i na to, iako je osjećao mučninu u želucu. Provodio je s njenom bakom dane i dane, sjetio se djeda. Nakon tko zna koliko dana druženja sa staricom na samrti čuo je specifično pucketanje, ne isto onom koje njega prati. Stisnuo je Silviju za ruku. Poskočila je presretna i šaptala 'Što vidi, što vidi, reci mi!'.
On je zaplakao. Starica je gledala u malog psića. Nikad to nije vidio, stvar ili životinju. Pomislio je koliko joj je morao biti tužan život ako je najsretniji trenutak u njemu bilo to razigrano štene. Štene ju je licnulo i starica se ugasila poput svijeće na vjetru. Silvija je likovala, presretna, a on ju je gledao, shvatio da ne voli tu osobu, spodobu bez duše.
Digao se, otišao i prestao joj se javljati, ali ona nije odustajala. Nije ni on, u potpunosti ju je ignorirao, nije mislio na nju, nije mislio na ništa. Više ga nije zanimalo sve glasnije pucketanje, bilo ga je briga. Shvatio je da poput te starice nema nikakve sreće u njemu. Učinilo ga je sve to izrazito praznim, otupio je. Silvija se prestala javljati nakon što mu je zaprijetila smrću. To ga je samo nasmijalo.
Zamišljen, prazan i spokojan kao i svakog dana odlazio je s posla, slušao pucketanje na koje je navikao, a onda odjednom... Pucketanje je postalo toliko zaglušujuće da nije mogao ignorirati. Dolazilo je iz jednog smjera, odlučio se približiti. Ono što je ugledao šokiralo ga je u potpunosti. Vidio je sebe, onog malog balavca iz osnovnjaka. Nije bio sam, igrao se s djedom, ocem, majkom i olinjalim Zmazancem. Htio im se približiti, ali oni su prije došli do njega, zagrlili ga i kolektivno poljubili u čelo. Srušio se na pod, oko njega se stvorila lokvica krvi, a Silvija je stajala iznad, nož joj se tresao u ruci i nepovezano je vikala 'Što si vidio, što si vidio?!'.
Post je objavljen 11.04.2010. u 23:12 sati.