petak, 20.04.2007.
...Neznam Šta...
onak neznam...da se ispričam onima koji su me posjetili i ostavili komentar ,a ja njima nisam...onak sorry društvo nisam mogao ...neznam ovih dana sam u nekoj strci...počeo sam raditi tako da nemam baš previše vremena pisati moje shvacanje života i svega oko mene...i onak za one koji me nepoznaju po sedamsto sedamdeset i sedmi put kažem ne nisam u badu...baš sam ok,samo tako pišem...ponekad...neznam pišem o nečemu što je oko nas i što je istina...jer nije istina sve lijepo i veselo...baš je suprotno...uglavnom life is one stupid game...pun uspona i padova...nečega čega je teško dostići...opet postoji opet previše lijepih stvari koje drže tu neku ravnotežu između dobra i zla...onak sve je to za nas...pa kakav bi to izlazak u grad bio kada bi sve bilo savršeno...uvijek nešto krene na krivu i onu ružnu stranu...ništa nije jednostavno samo previše je toga u igri...onda opet sve je tako otužno ponekad...i onda kada se najmanje nadaš do tebe dospije ta jedna vesela i mala zraka sunca koja ti daje osjećaj nečega blaženoga...to je onaj trenutak za pamćenje...kada postaje sve tako jednostavno i ono nešto je svuda oko nas...kako Mile Kekin kaže samo za taj osjećaj...neznam kolko kužite te moje izraze , ali sve je tu negdje između mene i tebe...njega i nje ili njih i nas...
...sama slika nečeg sličnog daje nam osjećaj slobode...
onak kada se samo sjetim kada sam bio ono samo jedan od onih dječaka koji su željeli biti neki super heroj...neznam uvijek sam mislio da čokolada raste na drvetu...i neke take crazy misli su mi izlazili iz glave...onak stvarno neznam tko nikada nije razmišljao da je netko drugi , treći ili da je nešto peto...dok smo bili djeca sve je bilo tako jednostavno i lako...sada totalno razmišljamo o nekim drugim stvarima i mogučnostima i nemogučnostima koje su kako rekoh tu negdje...ništa nije nemoguče... tako ni to da baš ja ili netko od nas doživi i živi san...da ja i dalje prebirem i tražim nešto slatko...onak samo radi tog sna živjeti ću...
pozdrav od mene...
subota, 14.04.2007.
...Ono nešto...
onak neznam...i dalje prebirem i tražim nešto slatko...mislim možda se pitate zašto većina mojih ostpova završava ovim rječima...da svi mi tražimo ono nešto...ali to je svuda oko nas...možda i ja tražim nešto ili nekoga tko će ovaj moj svijet dovesti do nekog vrhunca postojanja...učinit ga ljepšim, zanimljivijim...nekoga kome će biti svejedno kako si obučen i kako izgledaš...nekome kome će biti stalo do tebe bez obzira na sve prepreke i zamke današnjeg crnog i surovog svijeta...neznam...meni su svi ljudi jednaki bez obzira na stalež i status u kojem se nalaze...svatko je poseban na svoj jedinstveni način...onak nešto kao onaj naš jmbg kojega svatko ima...koji nas čini jedinstvenima i svojima...mislim da smo mi samo taj jedan jebeni broj u masi brojeva oko čega se sve okreče i vrti u krivom smjeru...uglavnom puno toga svi mi radimo sa nekom greškom...ta naša osobnost nekome može biti tako simpa i super ,a nekome opet ne...kao što sam već spominjao za mene postoje samo dobre i bolje cure...ima lijepa i ljepša...nema ružnih , odvratnih ili kako ih već svakako nazivamo...onak svi smo mi posebni nekome...drugačiji...neznam možemo biti slični ,ali nikada isti...to nas čini jedinstvenima...
...trebaš zagrljaj ? ...tu sam negdje samo me potraži...
kažem ja svi ti naši brojevi oko nas lebde i susreću se dok nedobijemo neku pozitivnu kombinaciju...onak netreba ljude osuđivati po izgledu i takvim glupostima...nego po nečemu što nema veze sa takvim glupostima...mislim upoznao sam toliko ljudi...družio se sa većinom i na kraju fer i korektni ispadnu oni od kojih si to najmanje očekivao...to je smisao toga svega...onaj naj frend te iznevjerio previše puta da bi bilo dobro...dok onaj neki tam čudak s kojim si na bok pokušava pomoći samom svojom pojavom ili nečim sličnim...kažem nikada neznaš...toliko sam puta pomogao nekim frendovima ,koji onak nisu u stanju izgovorit tu jednu riječ hvala...neznam kolko to može teško biti...onak to mi je baš hvala...ali ja nastojim i dalje sve to zanemariti i biti im svima prijatelj koliko mogu i umijem , jer sve se to vrača ...kad tad...bio sam stvarno dobar prema svima , a sada sam još bolji i ponosno krećem naprijed jer i dalje prebirem i tražim nešto slatko...
utorak, 10.04.2007.
...Irin ostp...
onak...pozdrav svima i sorry što nisam uspio prije pisati novi ostp...neznam sada ću vam pokušati dočarati kako mi je super bilo za ovaj produženi Uskrsni vikend...uglavnom bila mi je jedna super frendica iz Zagreba s kojom sam proveo taj ludi vikend...bilo je totalno...baš ono totalno super...fenomenalno...sada sam malo tužan zato što je otišla kući...fali mi ona i njeno crazy ponašanje...jakoo...ovaj ostp posvećujem baš njoj...
neznam po cijele dane smo hodali okolo po bircevima i zekali se ono maksimalno...i malo mi je krivo što se sada opet moram vratiti svome starom i dosadnom načinu života...onak cure je otkačena 100 % i baš smo se odlično zabavili...samo to je sada sve iza mene i baš mi je bad...baš je žalosno što je to tako moralo ispasti i sada je to samo stvar prošlosti...ono da je bar ona odavde ,pa da možemo ludovat ko u ova tri luda dana...neznam malkoc sam tužan zato što je sada opet sve tako monotono i nekako bezveze...
...živim san...
život je tako nepošten i čudan ponekad...i baš ono strava ...tolko imam prijatelja ovdje ,ali oni su svi nekako čudni...i drugačiji od mene...imamo neke druge opcije i lude živote, razilazimo se u milijardu stvari...a ona je tako drugačija...i slična meni...kao da smo brat i sestra...ono jebeni blizanci...neznam stvarno je to tako teško...sada imaš sve, a onda to sve nestane...odjednom...preko noći ispari u nepovrat...onak zavukao mi se onaj glupi osjećaj pod kožu...imam onu knedlu u grlu...baš mi je teško...a ja i dalje prebirem sve to i živim svoj san...
neznam...samo radi tog sna živjeti ću...
nedjelja, 08.04.2007.
...Uskršnji ostp...
onak...neznam za početak želim svima čestitati Uskrs i ovih par dana što imate slobodno...iskoristite ih što je moguće bolje...neznam ovo Uskršnje vrijeme je zamene ono baš ok...pa ipak je to jedan veliki blagdan...vremena se mjenjaju,dani prolaze , a ja onak kao da sam jučer sa bratom brao travu za zeku...haha...da za zeku...neznam nije to bila bilo kakva trava...ono uvijek sam tražio samo onu najljepšu djetelinu koju ću staviti u svoje gnijezdo...neznam brat mi je bio malo lijen i bezbrižan...malo je stariji ,pa je vjerovatno kontao to da starci glume uskrsnog zeca...nije puno mario i ja sam mislio da ću ja dobit bolji poklon od njega,jer ipak ja sam se trudio i cijeli dan tražio tu jebenu djetelinu...a onda bi opet dobili jednake poklone...to je tako unfer...da bio sam baš naivan i mlad...tj.dijete, pa šta sam ja znao...smiješno ,ali istinito...neznam ustvari zašto to i pričam...onak došlo mi je baš da pričam nešto vezano uz to...kao što rekoh vremena se mijenjaju i sam sebe pitam...kuda je sve to nestalo...jer taj dobri stari običaj pravljenja gnijezda još aktualan i aktivan...neznam jer nisam baš vidio neko dijete da bere travu za zeku...zašto to polako sve nestaje...sve gubi čar...smisao...nije to više to...onak sada kontam ono što mi stari uvijek kaže...u vrijeme kada sam ja bio mlad...neznam imao je pravo ,jer sve je tako drukčije...običaji se polako gube , nestaju u ovom svijetu užurbanog i nerealističnog života...samo zašto...ne neznam, stvarno neznam...ali znam da...
...samo radi tog sna živjeti ću...
...moj najdraži zeko...
četvrtak, 05.04.2007.
...Ubio se na današnji dan...
onak za one koji neznaju na današnji dan 5.travnja 1994 Kurt Cobain je počinio suicid raznjevši si glavu sa hitcem iz puške...nije bolilo...nadam se ,ali nakon nekoliko puta je uspio...onak za sve koji ga vole za njegov vječni počinak koji već traje punih 13 godina...objavljujem sa suzama dio iz njegovih memoara...pozdrav svim prijateljima nirvane i Kurta...zamene uvijek živi tu negdje...Kremiran je i njegov je pepeo rasut po rijeci Wishkah...
Volim punk rock. Volim cure s čudnim očima. Volim droge (ali moje tijelo i um ne dopuštaju mi da ih uzimam). Volim strast. Volim odigrati pogrešnu kartu. Volim vinil. Volim se osjećati krivim zato što sam bijeli američki muškarac. Volim spavati. Volim izazivati male pse koji glasno laju u parkiranim autima. Volim učiniti da se ljudi osjećaju sretnima i nadmoćnima zbog svog reagiranja na moj izgled. Volim imati jaka mišljenja koja ne potkrepljuje ništa osim moje iskonske iskrenosti. Volim iskrenost. Nemam dovoljno iskrenosti. Volim se žaliti i ne činiti ništa da napravim stvari boljima.Možda je vrijeme za kliniku Betty Ford ili knjižnicu Richarda Nixona da me spriječe u zloupotrebi mog kržljavog tijela glodavca. Jedva čekam da odem doma (ma gdje to bilo) u krevet, neurotičan i pothranjen, i žalim se kako je vrijeme loše te da je to uzrok moje bijede. Nedostaješ mi, Bikini Kill, totalno te volim. (Nikad poslano pismo s početka 1991. tadašnjoj djevojci Tobi Vail, bubnjarici banda Bikini Kill).
...ondose Kurtovo tijelo...
Probao sam heroin prvi put u Aberdeenu 1987. i koristio ga oko 10 puta između '87. i '90. Kad sam se vratio s naše druge europske turneje sa Sonic Youthom odlučio sam ga koristiti svakodnevno jer me stalno želučano oboljenje od kojeg sam patio proteklih pet godina dovelo do toga da se želim ubiti. Mnogo sam puta završio u krevetu doslovno nesposoban za bilo što osim da povraćam i gladujem. Pa sam odlučio da ako se osjećam kao narkić, onda to baš mogu i biti. Nikad više na turneju ako moje stanje nije ili zaliječeno ili izliječeno. Uzimao sam heroin oko mjesec dana, a onda sam shvatio da neću moći doći do droge kad odemo u Australiju i Japan pa smo se Courtney i ja očistili u hotelskoj sobi. Otišao sam u Australiju i, naravno, bol u želucu je odmah počela. Morali smo otkazati koncerte jer sam od boli bio zgrčen na podu kupaone i povraćao vodu i krv. Odveli su me kod liječnika koji mi je dao physeptone. Tablete su pomagale najbolje od svega što sam probao, ali sam poslije pročitao sitna slova na bočici: "sadrži methadon." Opet navučen. (Iz dnevnika koji je vodio tijekom odvikavanja od droge).
Nekako se osjećam mračno pišući o sebi ovako kao da sam američka pop-rock ikona - polubog ili, po vlastitom priznanju, proizvod korporacijski upakiranog buntovništva, ali sam čuo toliko suludo preuveličanih priča ili izvještaja mojih prijatelja i pročitao sam toliko patetičnih drugorazrednih frojdovskih procjena iz intervjua od mog djetinjstva do sadašnjeg stanja moje osobe kako sam ja notorno sjebani herionski ovisnik, akloholičar, samouništavajući, a ipak preosjetljiv, krhak, lomljiv, tih, narkoleptičan, neurotičan mali popišanac koji će se svakog časa overdozirati skočiti s krova raznijeti si glavu ili svo troje odjednom. Ma daj BOOOOŽE, ne mogu podnijeti uspjeh! Uspjeh! Nadam se da ću umrijeti prije nego što postanem Pete Townshand. (Nikad objavljeno otvoreno pismo fanovima Nirvane iz 1994.).
Sjećam se kako je netko rekao da ako probaš heroin, navučeš se. Naravno da sam se smijao i rugao toj ideji, ali sad vjerujem da je to vrlo točno. Ne doslovno, mislim ako je jednom uzmeš nisi isti čas ovisan, obično treba mjesec dana svakodnevnog korištenja za fizičku ovisnost. Ali nakon prvog puta tvoj um kaže 'aaah ovo je bilo jako ugodno, dok god to ne radim svaki dan neću imati problema'. Problem je što se to dogodi s vremenom... Kod svakoga se ponekad barem jednom godišnje pojavi nekakva kriza, gubitak prijatelja ili dečka, cure, bliskog rođaka, onda ti droga kaže jebiga. Svaki ovisnik je rekao jebiga više puta nego što bi mogao izbrojati... Kad kažeš jebiga, dugi proces pokušavanja da izdržiš bez droge počinje. Svaki narkić kojeg sam sreo borio se s tim barem 5 godina, a većina se bori oko 15-25 godina, dok konačno ne moraju spasti na drugu drogu - program od 12 koraka koji je sam po sebi još jedna droga/religija. Ako ti to uspijeva, čini to. Ako ti je ego prevelik, počni od polja broj jedan i idi kroz psihološku rehabilitaciju. U svakom slučaju, imaš bar 5 do 10 godina borbe pred sobom. (Zapisano u veljači 1994. u hotelu u Madridu, dva tjedna prije nego što je u Rimu jedva preživio preveliku dozu).
...bolje izgorjeti neko se polako gasiti...
utorak, 03.04.2007.
...Boli...
onak...neznam vrijeme je da i ja nešto napišem...onak neobično za mene jer nisam par dana pisao novi ostp...za one koji se pitaju šta mi je...neznam nisam baš nešto dobre volje ovih dana , pa nisam ništa ni pisao...nisam želio ovu negativnu energiju sa sebe prenjeti na vas...uglavnom nisam u bedu , ako to mislite samo sam nekako potišten jer sve je nekako negativno kod mene u zadnjih nekoliko dana...onak baš me neće ništa...ušao sam u neku negativnu seriju svega oko sebe...neznam kad neće , neće...jebiga život je tako ponekad naivan i nepošten...stvarno neznam zašto se sve to loše stvari neprestano meni događaju ...baš mi nije do ničega...i neznam šta da vam kažem više osim toga da baš kada mislimo da je sve pet, onak uvijek nešto pođe po zlu...to je tako unfer prema svima nama...zašto...neznam ni ja ...možda baš tako treba sve to i biti...
...kako boli...
onak sve to što se događa događa se s nekim razlogom...valjda...neznam,boli...jako i duboko...imam feeling da mi se raspadaju svi unutrašnji organi...ta bol je tako neopisiva...kao da me nešto proždire duboko u utrobi...kao da sam cijelo vrijeme gladan , a ništa me nemože zasititi...ono sve što mi je bilo smješno i zanimljivo, više nije...sve je tako negativno...ali znam da u ovom mom tunelu u kojem sam ja sada, postoji neko svijetlo...neka mala petrolejska lampa...iako imam samo jednu šibicu , vjerujem da ću ju pametno iskoristiti i krenuti naprijed...samo treba vremena...
...pozdrav svima...
