27.01.2006., petak
Najgore što vam se može desiti osim ubojstva je to da vas zakopaju u priručnom ratnom sanduku u vlažnu zemlju. Dok sam bio živ nikako nisam mogao razumjeti potrebu ljudi da se sahranjuju u tapaciranim toplim kovčezima, ali kroz vlastitu smrt shvatio sam kakva je benificija lijepo obložen, mekan, udoban i po mjeri napravljen sanduk. U njemu vam se teško može desiti da u prvih nekoliko mjeseci, dok ste najosjetljiviji na vlastitu smrt, navučete prehladu. Jedina prednost kovčega sklepanog od kutija za municiju je ta što možete urezivati datume i poruke u drvetu prvih nekoliko dana dok vam se nokti ne odvoje od prstiju. Nokti su također i jedan od zbunjujućih faktora u procesu osvještavanja vlastite smrti jer rastu još nekoliko dana iako je ostatak tijela mrtav. Ja sam osobno svoj prvi nokat izgubio već nakon 3 dana i to tako da mi je ostao zaglavljen između dvije daske,a očajnićki sam morao počešati koljeno. Dobra strana smrti je i to što ne osječate bol nego samo nekakvo škakljanje koje vas podsjeća na to da su vam suborci u pokušaju da vas strpaju u tijesni sanduk strgali noge. Kako je uopće do toga došlo?
Sjedio sam uz šumu na južnoj strani kampa podno Velebita zibajući se na klupi sklepanoj od 3 daske i razmišljao o Alpama. Velebit je moćna i divlja planina koja u čovjeku budi strahopoštovanje, a oštar noćni zrak me je podsjetio na dom. Da odagnam ono malo straha uobičajenog za mrtve straže usred noći zibao sam se naprijed nazad nadajući se da će sablasno škripanje drveta odagnati eventualne znatiželjnike ili partizane. Navodno su partizani dosta praznovjerni. U desetljećima koja su usljedila nakon toga događaja otkrio sam da je moja smrt uzrokovana malom nepažnjom. Jednostavno sam se zamislio i nisam čuo šuškanje iza leđa. Razmišljao sam o andreinom pismu koje je stiglo jutros.
Ni dan danas ne razumijem zašto sam pristao na vjenčanje. Da smo se razišli umjesto što smo se vjenčali zaboravio bih je nakon 3 mjeseca. Ona nije imala baš ništa što bi u meni probudilo nekakav plamen ili sličan hoch osjećaj. Jednostavno je došlo vrijeme da se netko s nekim oženi, a taj tren smo jedno drugome bili najjednostavniji izbor. Bio je to jedan od brakova kakvih ima na tisuće i nitko ne primjeti kada nestanu. Poziv u vojsku čak me je nekako i obradovao, opet sam dobio priliku družiti se sa sobom, onim nekim starim sobom kojega sam ostavio u podrumu da bih zadovoljio par društvenih sitnica.
Njezino pismo koje sam dobio toga dana u samo nekoliko sekundi okrenulo je moja razmišljanja,osjećaje a pogotovo život naglavačke. Himmel, kakav je to bio osjećaj!
Postat ću otac! Andrea će mi roditi sina ili kćer, svejedno mi je, imat ću svoje dijete, pokazivat ću svijet nekome tko ima oči slične mojima! Kakav preokret.
Čuo sam to prokleto šuškanje, ali svijet je u tom trenutku bio samo moj. Bio sam neuništiv, bogovi su me izabrali da nekom malom stvorenju pokažem put! Osječao sam kako mi raste pritisak u očima, kako pokušavaju izaći van. Beljio sam se, usred noći, u trenutku najintenzivnije sreće ja sam beljio jezik u mrak. Da nisam rukama pokušavao primiti žicu koja mi se sve jače stiskala oko vrata pomislio bih da je to normalna reakcija tijela na takvu poplavu topline. Nastavio sam tupo gledati u polutamu razmišljajući o djetetovom imenu. Kakav predivan i glup trenutak. Netko me je polako spustio na klupu tako da sam ostao ležati na njoj zagledan u poluoblačno nebo. Gdje nije bilo srebrnih oblaka vidjele su se zvijezde, bilo je to najljepše noćno nebo koje sam ikada vidio. Bio sam pomalo i nervozan jer nikakvo ime mi nije padalo na pamet.
Do smjene straže prošlo je još dva sata i potpuno sam se ukočio na toj prokletoj klupi zagledan u nebo, ali istovremeno nisam imao baš nikakvu potrebu da se pomaknem. Danas vidim da je to bila greška. Da sam se izravnao prije nego sam izdahnuo, nebi bilo potrebe za trganjem koljena i ramena, ovako, strpali su me u na brzinu sklepanu kutiju od municije, još sam i čuo komentare kako će sada biti teže pratiti potrošnju streljiva. To se prokleti Yorg pokušavao šaliti. Yorg je znao za pismo i tek sam kroz njegov glas mogao doživjeti žalost za vlastitim životom. Pravi problem bio je ustvari dosadni svrbež koji se javio na mjestu lomova. I nije to isti čas! Može proći i po nekoliko godina dok vas ne počne svrbiti mjesto gdje vam je strgana kost. Trebalo mi je dosta vremena da to shvatim jer sam s vremenom zaboravio da su kosti strgane.
Sve je počelo jednoga dana kada sam navukao gadnu prehladu jer zemlja je bila hladnija nego inače. Došlo je do toga da sam počeo kihati u grobu kao lud. U slučaju prehlađenog leša u uskoj drvenoj kutiji kihanje zna biti vrlo klopotavo. Shvatio sam nakon nekoliko tisuća apćiha da mi ruke i potkoljenice ne klopoću po sanduku i to točno ispod mjesta svrbeža. Svako zlo za neko dobro. Ako sam već ja prehlađen, barem mi nisu ruke i noge. Tako sam nekako taj put i zaspao sa tim utješnim mislima, ali poslje sam shvatio da sam tu prehladu trebao odležati. Sada reagiram skoro na svaku promjenu vremena. Zato mislim da je prozračan, toplo obložen hrastov lijes najvažnija stvar koju si čovijek za života mora priuštiti.
|
25.01.2006., srijeda
Nije lijepo biti mrtav. To najbolje shvatiš kada više nisi živ. Jedino što je još gore od toga je to da nisi ni živ ni mrtav. Tada ti se može desiti da te potres trgne iz sna. Ovo je već treći u zadnjih deset godina. To je grozan osjećaj zbog kojega na trenutak osjetiš kako plutaš u majci u trećem mjesecu svoga života, a kada se primiš za pupak shvatiš da držiš debelu,dobro uhranjenu gujavicu veličine 20cm koja je potomak one grozne gujavice koju si držao u ruci još tamo davne 1959-te.
Ništa se nije promjenilo od tada osim što je sanduk još truliji i zemlja smrdljivija. Ubijen sam 1944. god. u blizini Gospića i zovem se Norman. Zadavili su me partizani dok sam bio na straži ali vlastita smrt mi je i dan-danas velika nepoznanica.
Da nema prokletih potresa spavao bih čitavu vječnost, to sam uvježbao kroz godine dok sam polako shvaćao da nisam sasvim mrtav. Prednost smrti je u tome što možeš razmišljati o prošlim životima pa lakše ponovno zaspeš ako nisu bili dosadni. To me drži na životu sve ove godine iako ustvari nemam nikakve želje za njim. Da sam kojim slučajem za života bio moj šogor Ernest sada bih već poludio ovako zakopan 60tak godina.
Ernest je bio bibliotekar u jednom bečkom mirovnom domu i ubijen je na južnom frontu 11 dana nakon što su ga mobilizirali. Imao je 58 godina i bio je šepav. Kao dvadesetogodišnjak je pao sa bibliotekarskog stolića, slomio bedernu kost na 2 mjesta i od tada šepa, ali bio je dobar za nosača minobacača jer je strpljiv i temeljit u hodu. Ubili su ga samo 4 dana prije mene pa mislim da je naša obitelj doživjela tragediju, makar moram priznati da to kažem iz čiste pristojnosti jer nisam nikada tu obitelj doživljavao kao svoju.
Jedina osoba koju sam ikada volio bila je moja majka, ali nju sam izgubio mlad jer je bila prostitutka. Nju su također zadavili kao i mene, ali ovaj puta ne partizani nego njemci.
Tada sam se zarekao da ću se čitav život boriti za jednu bolju i pravedniju Njemačku u kojoj će biti mjesta samo za dobre ljude kao što je bio Ernest. Baš me zanima kako je umro Ernest i dali se kod njega osjetio potres. Možda on sada misli na mene baš kao i ja na njega. Dobri stari Ernest. Možda je on imao više sreće pa je uistinu ubijen.
Najgore je početi misliti na ljude jer onda počneš žaliti za životom. Zato treba misliti samo na sebe, tako se najlakše utone u san, tako dubok i lijep da čovjek pomisli da je mrtav.
Jedna od stvari koje me trenutno najviše iritiraju svakako je i ova prokleta trula žica koja mi struže po zubima. Čini mi se da je prije bila omotana oko vrata, pa mi je sve ovo sada pomalo nova situacija. Vrlo je izgledno da mi se odvojila donja vilica i propala na kralježnicu što znači da sam se već poprilično raspao. Scheise, pa to mora da grozno izgleda.
Da sada kojim slučajem naiđe mala crvenkapica mogla bi me s pravom upitati;
“Bako, bako a zašto imaš tako velika usta?”.
Smrt čovjeka učini krajnje nekritičnim prema vlastitom izgledu, što nikako ne znači da je to njen krajnji cilj. Ustvari sva ova desetljeća samovanja u ličkoj guduri još nisam dokučio dali je ovo privremeno ili trajno stanje.
Što ako se desi tako jak potres da se otvori zemlja, ili da me netko iskopa, npr? Tada će mi vjerojatno prisjesti ovo sprdanje sa vlastitom donjom vilicom. Mislim da nisam spreman na tako apsurdnu situaciju kao što je ponovni život. A opet, kada osjetim ovu glistu kako mi se miče umjesto oka, poželim se počešati, makar sekundu. Kvragu, sad opet neću moći zaspati dok prokletinja ne snese jaja i dok mali slinavci ne krenu trbuhom za zemljom. U grobu uzrečica “idem ubit oko” dobiva jedno sasvim drugo značenje, pogotovo ako već godinama nemate oči. Čak se ni ne sjećam kako sam izgledao. Zašto se više nemogu sjetiti kako sam točno izgledao? Sjećam se samo nekoga sebe čije lice nikada ne vidim kada se zagledam u njega. Pa u šta sam ja čitav život gledao? Zašto sada nemogu prizvati svoje lice? Možda je to zbog glisti! Možda slike ljudi žive u njihovim očima dok ih ne pojedu gliste.
Scheise, da je barem mama ovdje, ona zna kako ja izgledam. Uvijek je govorila da ona najbolje zna tko sam ja jer ona jedina zna tko mi je otac. Volio bih da sam upoznao svoga oca. Možda je bio bankar i možda je sve ovo moglo drugačije završiti da ju nije napustio nakon 45 minuta. Mislio sam da ću kada umrem doći do nekih odgovora, a ustvari mi je smrt pretvorila život u jedno veliko“možda”. Mora da sam proklet. A tek sam se probudio.
|
|
