Nije lijepo biti mrtav. To najbolje shvatiš kada više nisi živ. Jedino što je još gore od toga je to da nisi ni živ ni mrtav. Tada ti se može desiti da te potres trgne iz sna. Ovo je već treći u zadnjih deset godina. To je grozan osjećaj zbog kojega na trenutak osjetiš kako plutaš u majci u trećem mjesecu svoga života, a kada se primiš za pupak shvatiš da držiš debelu,dobro uhranjenu gujavicu veličine 20cm koja je potomak one grozne gujavice koju si držao u ruci još tamo davne 1959-te.
Ništa se nije promjenilo od tada osim što je sanduk još truliji i zemlja smrdljivija. Ubijen sam 1944. god. u blizini Gospića i zovem se Norman. Zadavili su me partizani dok sam bio na straži ali vlastita smrt mi je i dan-danas velika nepoznanica.
Da nema prokletih potresa spavao bih čitavu vječnost, to sam uvježbao kroz godine dok sam polako shvaćao da nisam sasvim mrtav. Prednost smrti je u tome što možeš razmišljati o prošlim životima pa lakše ponovno zaspeš ako nisu bili dosadni. To me drži na životu sve ove godine iako ustvari nemam nikakve želje za njim. Da sam kojim slučajem za života bio moj šogor Ernest sada bih već poludio ovako zakopan 60tak godina.
Ernest je bio bibliotekar u jednom bečkom mirovnom domu i ubijen je na južnom frontu 11 dana nakon što su ga mobilizirali. Imao je 58 godina i bio je šepav. Kao dvadesetogodišnjak je pao sa bibliotekarskog stolića, slomio bedernu kost na 2 mjesta i od tada šepa, ali bio je dobar za nosača minobacača jer je strpljiv i temeljit u hodu. Ubili su ga samo 4 dana prije mene pa mislim da je naša obitelj doživjela tragediju, makar moram priznati da to kažem iz čiste pristojnosti jer nisam nikada tu obitelj doživljavao kao svoju.
Jedina osoba koju sam ikada volio bila je moja majka, ali nju sam izgubio mlad jer je bila prostitutka. Nju su također zadavili kao i mene, ali ovaj puta ne partizani nego njemci.
Tada sam se zarekao da ću se čitav život boriti za jednu bolju i pravedniju Njemačku u kojoj će biti mjesta samo za dobre ljude kao što je bio Ernest. Baš me zanima kako je umro Ernest i dali se kod njega osjetio potres. Možda on sada misli na mene baš kao i ja na njega. Dobri stari Ernest. Možda je on imao više sreće pa je uistinu ubijen.
Najgore je početi misliti na ljude jer onda počneš žaliti za životom. Zato treba misliti samo na sebe, tako se najlakše utone u san, tako dubok i lijep da čovjek pomisli da je mrtav.
Jedna od stvari koje me trenutno najviše iritiraju svakako je i ova prokleta trula žica koja mi struže po zubima. Čini mi se da je prije bila omotana oko vrata, pa mi je sve ovo sada pomalo nova situacija. Vrlo je izgledno da mi se odvojila donja vilica i propala na kralježnicu što znači da sam se već poprilično raspao. Scheise, pa to mora da grozno izgleda.
Da sada kojim slučajem naiđe mala crvenkapica mogla bi me s pravom upitati;
“Bako, bako a zašto imaš tako velika usta?”.
Smrt čovjeka učini krajnje nekritičnim prema vlastitom izgledu, što nikako ne znači da je to njen krajnji cilj. Ustvari sva ova desetljeća samovanja u ličkoj guduri još nisam dokučio dali je ovo privremeno ili trajno stanje.
Što ako se desi tako jak potres da se otvori zemlja, ili da me netko iskopa, npr? Tada će mi vjerojatno prisjesti ovo sprdanje sa vlastitom donjom vilicom. Mislim da nisam spreman na tako apsurdnu situaciju kao što je ponovni život. A opet, kada osjetim ovu glistu kako mi se miče umjesto oka, poželim se počešati, makar sekundu. Kvragu, sad opet neću moći zaspati dok prokletinja ne snese jaja i dok mali slinavci ne krenu trbuhom za zemljom. U grobu uzrečica “idem ubit oko” dobiva jedno sasvim drugo značenje, pogotovo ako već godinama nemate oči. Čak se ni ne sjećam kako sam izgledao. Zašto se više nemogu sjetiti kako sam točno izgledao? Sjećam se samo nekoga sebe čije lice nikada ne vidim kada se zagledam u njega. Pa u šta sam ja čitav život gledao? Zašto sada nemogu prizvati svoje lice? Možda je to zbog glisti! Možda slike ljudi žive u njihovim očima dok ih ne pojedu gliste.
Scheise, da je barem mama ovdje, ona zna kako ja izgledam. Uvijek je govorila da ona najbolje zna tko sam ja jer ona jedina zna tko mi je otac. Volio bih da sam upoznao svoga oca. Možda je bio bankar i možda je sve ovo moglo drugačije završiti da ju nije napustio nakon 45 minuta. Mislio sam da ću kada umrem doći do nekih odgovora, a ustvari mi je smrt pretvorila život u jedno veliko“možda”. Mora da sam proklet. A tek sam se probudio.
|
