Najgore što vam se može desiti osim ubojstva je to da vas zakopaju u priručnom ratnom sanduku u vlažnu zemlju. Dok sam bio živ nikako nisam mogao razumjeti potrebu ljudi da se sahranjuju u tapaciranim toplim kovčezima, ali kroz vlastitu smrt shvatio sam kakva je benificija lijepo obložen, mekan, udoban i po mjeri napravljen sanduk. U njemu vam se teško može desiti da u prvih nekoliko mjeseci, dok ste najosjetljiviji na vlastitu smrt, navučete prehladu. Jedina prednost kovčega sklepanog od kutija za municiju je ta što možete urezivati datume i poruke u drvetu prvih nekoliko dana dok vam se nokti ne odvoje od prstiju. Nokti su također i jedan od zbunjujućih faktora u procesu osvještavanja vlastite smrti jer rastu još nekoliko dana iako je ostatak tijela mrtav. Ja sam osobno svoj prvi nokat izgubio već nakon 3 dana i to tako da mi je ostao zaglavljen između dvije daske,a očajnićki sam morao počešati koljeno. Dobra strana smrti je i to što ne osječate bol nego samo nekakvo škakljanje koje vas podsjeća na to da su vam suborci u pokušaju da vas strpaju u tijesni sanduk strgali noge. Kako je uopće do toga došlo?
Sjedio sam uz šumu na južnoj strani kampa podno Velebita zibajući se na klupi sklepanoj od 3 daske i razmišljao o Alpama. Velebit je moćna i divlja planina koja u čovjeku budi strahopoštovanje, a oštar noćni zrak me je podsjetio na dom. Da odagnam ono malo straha uobičajenog za mrtve straže usred noći zibao sam se naprijed nazad nadajući se da će sablasno škripanje drveta odagnati eventualne znatiželjnike ili partizane. Navodno su partizani dosta praznovjerni. U desetljećima koja su usljedila nakon toga događaja otkrio sam da je moja smrt uzrokovana malom nepažnjom. Jednostavno sam se zamislio i nisam čuo šuškanje iza leđa. Razmišljao sam o andreinom pismu koje je stiglo jutros.
Ni dan danas ne razumijem zašto sam pristao na vjenčanje. Da smo se razišli umjesto što smo se vjenčali zaboravio bih je nakon 3 mjeseca. Ona nije imala baš ništa što bi u meni probudilo nekakav plamen ili sličan hoch osjećaj. Jednostavno je došlo vrijeme da se netko s nekim oženi, a taj tren smo jedno drugome bili najjednostavniji izbor. Bio je to jedan od brakova kakvih ima na tisuće i nitko ne primjeti kada nestanu. Poziv u vojsku čak me je nekako i obradovao, opet sam dobio priliku družiti se sa sobom, onim nekim starim sobom kojega sam ostavio u podrumu da bih zadovoljio par društvenih sitnica.
Njezino pismo koje sam dobio toga dana u samo nekoliko sekundi okrenulo je moja razmišljanja,osjećaje a pogotovo život naglavačke. Himmel, kakav je to bio osjećaj!
Postat ću otac! Andrea će mi roditi sina ili kćer, svejedno mi je, imat ću svoje dijete, pokazivat ću svijet nekome tko ima oči slične mojima! Kakav preokret.
Čuo sam to prokleto šuškanje, ali svijet je u tom trenutku bio samo moj. Bio sam neuništiv, bogovi su me izabrali da nekom malom stvorenju pokažem put! Osječao sam kako mi raste pritisak u očima, kako pokušavaju izaći van. Beljio sam se, usred noći, u trenutku najintenzivnije sreće ja sam beljio jezik u mrak. Da nisam rukama pokušavao primiti žicu koja mi se sve jače stiskala oko vrata pomislio bih da je to normalna reakcija tijela na takvu poplavu topline. Nastavio sam tupo gledati u polutamu razmišljajući o djetetovom imenu. Kakav predivan i glup trenutak. Netko me je polako spustio na klupu tako da sam ostao ležati na njoj zagledan u poluoblačno nebo. Gdje nije bilo srebrnih oblaka vidjele su se zvijezde, bilo je to najljepše noćno nebo koje sam ikada vidio. Bio sam pomalo i nervozan jer nikakvo ime mi nije padalo na pamet.
Do smjene straže prošlo je još dva sata i potpuno sam se ukočio na toj prokletoj klupi zagledan u nebo, ali istovremeno nisam imao baš nikakvu potrebu da se pomaknem. Danas vidim da je to bila greška. Da sam se izravnao prije nego sam izdahnuo, nebi bilo potrebe za trganjem koljena i ramena, ovako, strpali su me u na brzinu sklepanu kutiju od municije, još sam i čuo komentare kako će sada biti teže pratiti potrošnju streljiva. To se prokleti Yorg pokušavao šaliti. Yorg je znao za pismo i tek sam kroz njegov glas mogao doživjeti žalost za vlastitim životom. Pravi problem bio je ustvari dosadni svrbež koji se javio na mjestu lomova. I nije to isti čas! Može proći i po nekoliko godina dok vas ne počne svrbiti mjesto gdje vam je strgana kost. Trebalo mi je dosta vremena da to shvatim jer sam s vremenom zaboravio da su kosti strgane.
Sve je počelo jednoga dana kada sam navukao gadnu prehladu jer zemlja je bila hladnija nego inače. Došlo je do toga da sam počeo kihati u grobu kao lud. U slučaju prehlađenog leša u uskoj drvenoj kutiji kihanje zna biti vrlo klopotavo. Shvatio sam nakon nekoliko tisuća apćiha da mi ruke i potkoljenice ne klopoću po sanduku i to točno ispod mjesta svrbeža. Svako zlo za neko dobro. Ako sam već ja prehlađen, barem mi nisu ruke i noge. Tako sam nekako taj put i zaspao sa tim utješnim mislima, ali poslje sam shvatio da sam tu prehladu trebao odležati. Sada reagiram skoro na svaku promjenu vremena. Zato mislim da je prozračan, toplo obložen hrastov lijes najvažnija stvar koju si čovijek za života mora priuštiti.
|
