G R L I C A

Moj prvi radni dan baš na tvoj rođendan. Tako ću se sigurno sjećati.

Volim te brate koji mi nisi krvni brat. Puno se toga događa ovaj tjedan. Ona naša se udaje....

Znam da joj oba dvojica želimo sreću. Ah, to naše djetinstvo.... Ah, to vaše djetinstvo.

Neka. Volim svega par ljudi na ovome svijetu. Vas dvoje ste među njima i to ništa ne može promijeniti. I nikad ne će! Nikad.

Samo moramo paziti kaj govorimo dok se napijemo. I ti. I ja. Da nam žalimo kasnije.

Uz tebe sam. Uvijek bio i bit ću. U tebe ne sumnjam. I tu si među posebnima.

Volim te.

Još samo malo.



Jedva čekam da kažem nek te odnese zora bijela od mene! Za sada to znam samo napisati. Moram naučiti i govoriti. Mnogo toga sam uspio i naučio pa znam da ću i to. Ne znam samo zašto toliko traje. Ali kad to jednom izgovorim nema natrag. Ne ću ni pogledati, ni pomisliti, nikada više. Dok dignem ruke gotovo je. Već se događalo, dogodit će se opet.

Di je sada golica? Ni rođendan mi ne može čestitati. Da li ju uopće zanima kako sam? Zar se na to svede? Vidiš, mene zanima kako je ona. I pojeo bih tiramisu s njom. I popričali bi. I ne bi nam osmjeh silazio s lica. I rastali bi se. I ne bih ništa zabranjeno pomislio. Znam. Al jebi ga.

Koliko nam ljudi ostaje u životu za druženje? Pogledajte svoje roditelje. S kim se druže? Ostaje ih svega par. Sve ostalo je ko da nije. Onda? Nema smisla razbijati glavu oko gluposti. Držati ljude oko sebe ako vidiš da ne ide.

Svi mi prolazimo kroz iste stvari samo je razlika u tome kako ih doživljavamo.... one love one life

Nadam se da ću 27. prosinca i ja nešto slično napisati. Poznavajući sebe više će vrijediti ako ne napišem ništa. Tek će to znaćiti da ne osjećam ništa. Gle na što čovjek dođe! Želim osjećati ništa.

Jedan dan radim budalu od sebe u Aršanju. Scene ko neko malo dijete, zaljubljeno, blesavo, rasplakano, ko da mi je netko uzeo igračku.
Drugi dan pričam s "velikima" u Hoto tornju.

Našao sam posao. Da budem precizniji oni su našli mene. Postajem dio mašinerije roza telekoma. Ukratko, dobio sam ponudu koja se ne odbija i toe to. Počinjem brzo. Za deset dana.

Da li ću se uozbiljiti? Ne. Mislim da sam već dovoljno ozbiljan. Takav sam kakav jesam pa kome se sviđa dobro, a kome ne.... Opet dobro. Ima pravo na to.

VRIJEDIM! Znam da vrijedim. I potvrde stižu svaki dan. Pa nema čovjeka koji je sa svima dobro, koji sve voli i koga svi vole. To nije prirodno i to sam na vrijeme shvatio. Odigrano!

Dan traje dvadeset i četiri sata, tjedan traje sedam dana. Borba je svake sekunde i važan je svaki trenutak. To je puno vremena i ne sudi se samo prema noći u subotu. Predugačak je tjedan da bi samo ta noć bila važna. Treba samo paziti da se ne prolije svo mlijeko koje smo muzli preko tjedna. Slikovito objašnjenje.

I ono što je najvažnije. Majka je opet sretna! Obožavam te Mama....

Možda bih i napisao nešto na ovoj tabli. Možda hvalio one koji to zaslužuju i kritizirao one koji to ne zaslužuju.

Možda bih poslušao govore Baraca Obame i bio sretan kao neke sretne bliske meni. Možda bih se sjetio 2paca i kako je propovijedao o Black presidentu. Možda bih bacio neku figuru da mu je kanula suza u grobu sad kad se ostvarilo. Možda bih izvadio Bluntov cd, obrisao prašinu sa "paca", prisjetio se da je prošlo trinaest godina i da je još uvijek isto. I nitko ne zna kad će biti drugačije. Zajebi ovu euforiju! Dobra je ako traje jedan dan, ne duže. "Crnac je opet dobio najteži posao u državi." Sve je to možda, ali ja sam izvan toga.



Spavam. Kao da se želim dodatno odmoriti pred napore koji dolaze. Kao da se može akumulirati odmor koji ću koristiti kad mi ponestane snage. Ne vjerujem da to tako radi.

Spavam da brže dođe sutra. Spavam kao da vrijeme ne bi ionako prolazilo.

I ono što mi uljepša dan.... Prevedeni životopis. Od kada pričam o tome?
Eh, da....