Jedva čekam da kažem nek te odnese zora bijela od mene! Za sada to znam samo napisati. Moram naučiti i govoriti. Mnogo toga sam uspio i naučio pa znam da ću i to. Ne znam samo zašto toliko traje. Ali kad to jednom izgovorim nema natrag. Ne ću ni pogledati, ni pomisliti, nikada više. Dok dignem ruke gotovo je. Već se događalo, dogodit će se opet.
Di je sada golica? Ni rođendan mi ne može čestitati. Da li ju uopće zanima kako sam? Zar se na to svede? Vidiš, mene zanima kako je ona. I pojeo bih tiramisu s njom. I popričali bi. I ne bi nam osmjeh silazio s lica. I rastali bi se. I ne bih ništa zabranjeno pomislio. Znam. Al jebi ga.
Koliko nam ljudi ostaje u životu za druženje? Pogledajte svoje roditelje. S kim se druže? Ostaje ih svega par. Sve ostalo je ko da nije. Onda? Nema smisla razbijati glavu oko gluposti. Držati ljude oko sebe ako vidiš da ne ide.
Svi mi prolazimo kroz iste stvari samo je razlika u tome kako ih doživljavamo.... one love one life
Nadam se da ću 27. prosinca i ja nešto slično napisati. Poznavajući sebe više će vrijediti ako ne napišem ništa. Tek će to znaćiti da ne osjećam ništa. Gle na što čovjek dođe! Želim osjećati ništa.
"I tek onda kad me se svi odreknete želim vam se vratiti. Doista, drugim ću očima, braćo moja, potražiti tada moje izgubljene; drugom ću vas ljubavi tada ljubiti."