|
Jedan dan radim budalu od sebe u Aršanju. Scene ko neko malo dijete, zaljubljeno, blesavo, rasplakano, ko da mi je netko uzeo igračku.
Drugi dan pričam s "velikima" u Hoto tornju.
Našao sam posao. Da budem precizniji oni su našli mene. Postajem dio mašinerije roza telekoma. Ukratko, dobio sam ponudu koja se ne odbija i toe to. Počinjem brzo. Za deset dana.
Da li ću se uozbiljiti? Ne. Mislim da sam već dovoljno ozbiljan. Takav sam kakav jesam pa kome se sviđa dobro, a kome ne.... Opet dobro. Ima pravo na to.
VRIJEDIM! Znam da vrijedim. I potvrde stižu svaki dan. Pa nema čovjeka koji je sa svima dobro, koji sve voli i koga svi vole. To nije prirodno i to sam na vrijeme shvatio. Odigrano!
Dan traje dvadeset i četiri sata, tjedan traje sedam dana. Borba je svake sekunde i važan je svaki trenutak. To je puno vremena i ne sudi se samo prema noći u subotu. Predugačak je tjedan da bi samo ta noć bila važna. Treba samo paziti da se ne prolije svo mlijeko koje smo muzli preko tjedna. Slikovito objašnjenje.
I ono što je najvažnije. Majka je opet sretna! Obožavam te Mama....
|