Rekao sam da ću se promijeniti. Ništa.
Napisao sam to. Ništa.
Stvarno sam to mislio i htio. Ništa.
I baš sam ljut na sebe. Samo sam na sebe ljut jer ja sam jedini krivac. Još jedno posrtanje. Jedva čekam zadnje, pa ti to protumači kako hoćeš.
Moje riječi ne vrijede ništa. Ni kad ih kažem, ni kad ih napišem, ni kad mislim napisano.
Dok ne razbistrim glavu. Do tada će biti tako.
Sviđa mi se smjer u kojem idem. Ponosan sam. U životu. Ali....
Ovaj "ali" može napisati hrpu romana i snimiti još više filmova. Kad shvatim što dolaizi iza obećajem roman. Film ne garantiram.
Ovako isprekidano kako teku ove rečenice toliko sam zbunjen kamo dalje (u onoj "ali" situaciji) i nadam se da ću jednom shvatiti. Uvijek se nešto nadam. Ovaj put sam skromniji i nadam se samo da jednog dana dođe do moje glave. Više nije ni bitno kada. Samo neka dođe.
"Svatko ima svoju Marinu" :
Netko ju zove Ivana, netko Jelena, netko ju ne zove....
"I tek onda kad me se svi odreknete želim vam se vratiti. Doista, drugim ću očima, braćo moja, potražiti tada moje izgubljene; drugom ću vas ljubavi tada ljubiti."