| < | rujan, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
|
Kako brzo prodose vec tri sedmice od kako je Edo krenuo u vrtic. Prvi dan je bio super, sve je bilo novo, i igracke i djeca i tri sata do dolaska mame i tate su prosla za tren. Edo je bio sav veseo i razigran kad smo dosli po njega, pokazivao nam je stol za vozicem i ostale igracke i nije bas zelio da ide kuci. Nama je naravno bilo drago vidjeti ga da uziva i da mu je tamo fino i pomislili smo kako nikakvih problema nece biti. Sve dok nije dosao iduci dan i dok Edo nije poceo plakati na sav glas i roniti krokodilske suze kad sam ga u 8:45 dovela u vrtic. On je uplakan ostao u narucju jedne od uciteljica, ja sam sva nervozna krenula vani prema autu i cak pomislila da sjedim tu na parkingu jer ce me zasigurno zvati da se vratim po njega kroz minutu-dvije. No ipak sam otisla na posao i cim sam dosla nazvala vrtic da vidim sta se desilo - direktorica mi je rekla da se smirio za 5-10 minuta (koliko je meni trebalo da dodem na posao) i da je sad sve ok. I onda se to isto ponovilo u petak. U ponedeljak smo vec skontali da ne place ako ga ostavimo u sobi gdje bude njegov razred, ali da iz nekog razloga ne podnosi sobu u kojoj ga moram ostaviti ujutro (vrtic pocinje sa radom u 9, ali djeca se mogu dovesti ranije (early drop-off) i onda svi budu u istoj prostoriji dok ne dodu njihove uciteljice u 9). Jedna veoma fina uciteljica je nekoliko jutara ostaja sa njim u negovoj sobi i Edo nije bas tako puno plakao, ali znali smo svi da to nije rjesenje. Onda smo zapoceli novu ritual - dodemo u vrtic, odemo u njegovu sobu gdje ostavimo njegove stvari, pa se vratimo u onu drugu sobu gdje se Edo kao za mili zivot drzi za mene, ja ga predam uciteljici, on ostane da dreci, a ja sva jadna odem na posao. I tako je to trajalo do proslog cetvrtka (znaci pune dvije sedmice), a u cetvrtak se desilo cudo - sve smo uradili kao i dan ranije, samo sto kad smo usli u drugu sobu nije bilo ni malo plakanja ni protestovanja. Spustila sam Edu na pod, on je pronasao neki kamion i poceo da se igra. U mene vise ni pogledao nije, a ja nisam od srece mogla da vjerujem da to moje dijete zaista vise ne place. I opet tako u petak - na nije bilo sretnije mame od mene :) Izgleda da mu je jednostavno trebalo vremena da skuzi da svako jutro idemo u vrtic, da se to nece promijenti i da mu je u vrticu fino. A fino mu zaista jeste. Drugi dan vrtica je nabavio sebi curu, tj. jedina djevojcica koja je bila u razredu taj dan je odlucila da ce Edo da bude njen momak, citav dan ga je ljubila i grlila, a Edo se naravno nije bunio. Njegove nam uciteljice svaki dan kazu kako je bio dobar, kako fino slusa i kako se fino igra s drugom djecom. Uciteljice su tri divne zene i vidi se na njima da vole svu djecicu iz razreda i da uzivaju u svom poslu. Po odlasku kuci Edo im svima mahne puse ili ih zagrli. A cesto nece ni da ide kuci, zeli da mi ostanemo i da se igramo s njim :) Vrtic je predivan, da kako mogu i ja bi rado bila tamo citav dan i igrala se. A promjena na Edi u ovo kratko vrijeme je stvarno velika - bas se vidi na njemu koliko mu godi druzenje i igranje s drugom djecom. Naucio je puno toga novoga, od penjanja na tobogane do novih rijeci.     |
Danas je bio Edin prvi dan u vrticu... sta da vam kazem, koliko sam bila uzbudena toliko sam bila i nervozna. Cak sam i osjetila ono nesto u stomaku sto dode od nervoze, a to mi se nije desilo vec mnogo, mnogo dugo. Dok sam ga ostvljala zamalo su mi suze krenule, ali sam ih uspjela zadrzati. Nisam ocekivala da ce mi ga biti tako tesko ostaviti jer kad je sa 4 mjeseca krenuo kod tete-cuvalice bila sam sasvim ok i jos ni jednom mi nije palo na pamet da je nazovem da vidim da li je Edo u redu. A danas sam od 9:15 kad sam dosla na posao do 11:45 kad sam krenula po njega svako malo pogledala u telefon i pitala se sta li radi moj Edica. A ni dragi nije bio ravnodusan - ja sam trebala doci po Edi i odvesti ga teti-cuvalici na ostatak dana, a ponosni tatica je bio tamo prije mene  kaze nije mogao a da i on ne dode da vidi kako je prosao prvi dan. I stojimo tako nas dvoje, sretni i ponosni, gledamo naseg malog harambasu kako se igra sa igrackom koja izgleda kao korpa/kolica iz prodavnice (shopping cart), a nas Edic ni da nas zamjeti. Briga njega sto smo mi dosli, on gura kolica po sobi, izmedu igracaka, odveze ih do male kucice, ostavi unuta pa opet izvadi, pa onda opet po sobi. Ne bi Edo da ide kuci! Na kraju sam ga morala "na silu" odvojiti od kolica :) Onda mi je pokazao gdje je oprao ruke, gdje ima poster za abecedom i kako na njemu ima slika jabuke (za slovo A). A kad smo krenuli uciteljicama je dao puse i veselo im mahnuo. Uciteljice su nam rekle da je bio veoma dobar, da je fino slusao i da je samo malo plakao kad je shvatio da mene nema. Plako je on i jos jedan djecak kojeg je njegov tata jedva ostavio, ali su se svi smirili cim su ih izveli vani na igraliste. Nadam se da je stvarno bio dobar i da nije puno otimao ogracke od druge djece jer u prvih 5 minuta kad smo tek dosli od jednog je djecaka uzeo autic, od drugog busilicu, a treceg je "gurnuo" kad se ovaj pokusao popeti na tobogan. Da, sve to u prvih 5 minuta... no to i jeste bio najveci razlog sto smo ga upisali u vrtic, da se nauci igrati s drugom djecom. Nadam se da ce sutra takode proci bez problema i da ce biti lakse i meni i njemu :) Ova kucica mu je omiljena, odmah mi je ujutro pokazao kako ima zvano na vratima i kako je zabavno viriti kroz prozore.  Pravi tatin sin, odmah je busilicu pronasao. A u pozadini je tobogan sa kojeg je odgurao drugog djecaka.  |