| < | rujan, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
|
Kako brzo prodose vec tri sedmice od kako je Edo krenuo u vrtic. Prvi dan je bio super, sve je bilo novo, i igracke i djeca i tri sata do dolaska mame i tate su prosla za tren. Edo je bio sav veseo i razigran kad smo dosli po njega, pokazivao nam je stol za vozicem i ostale igracke i nije bas zelio da ide kuci. Nama je naravno bilo drago vidjeti ga da uziva i da mu je tamo fino i pomislili smo kako nikakvih problema nece biti. Sve dok nije dosao iduci dan i dok Edo nije poceo plakati na sav glas i roniti krokodilske suze kad sam ga u 8:45 dovela u vrtic. On je uplakan ostao u narucju jedne od uciteljica, ja sam sva nervozna krenula vani prema autu i cak pomislila da sjedim tu na parkingu jer ce me zasigurno zvati da se vratim po njega kroz minutu-dvije. No ipak sam otisla na posao i cim sam dosla nazvala vrtic da vidim sta se desilo - direktorica mi je rekla da se smirio za 5-10 minuta (koliko je meni trebalo da dodem na posao) i da je sad sve ok. I onda se to isto ponovilo u petak. U ponedeljak smo vec skontali da ne place ako ga ostavimo u sobi gdje bude njegov razred, ali da iz nekog razloga ne podnosi sobu u kojoj ga moram ostaviti ujutro (vrtic pocinje sa radom u 9, ali djeca se mogu dovesti ranije (early drop-off) i onda svi budu u istoj prostoriji dok ne dodu njihove uciteljice u 9). Jedna veoma fina uciteljica je nekoliko jutara ostaja sa njim u negovoj sobi i Edo nije bas tako puno plakao, ali znali smo svi da to nije rjesenje. Onda smo zapoceli novu ritual - dodemo u vrtic, odemo u njegovu sobu gdje ostavimo njegove stvari, pa se vratimo u onu drugu sobu gdje se Edo kao za mili zivot drzi za mene, ja ga predam uciteljici, on ostane da dreci, a ja sva jadna odem na posao. I tako je to trajalo do proslog cetvrtka (znaci pune dvije sedmice), a u cetvrtak se desilo cudo - sve smo uradili kao i dan ranije, samo sto kad smo usli u drugu sobu nije bilo ni malo plakanja ni protestovanja. Spustila sam Edu na pod, on je pronasao neki kamion i poceo da se igra. U mene vise ni pogledao nije, a ja nisam od srece mogla da vjerujem da to moje dijete zaista vise ne place. I opet tako u petak - na nije bilo sretnije mame od mene :) Izgleda da mu je jednostavno trebalo vremena da skuzi da svako jutro idemo u vrtic, da se to nece promijenti i da mu je u vrticu fino. A fino mu zaista jeste. Drugi dan vrtica je nabavio sebi curu, tj. jedina djevojcica koja je bila u razredu taj dan je odlucila da ce Edo da bude njen momak, citav dan ga je ljubila i grlila, a Edo se naravno nije bunio. Njegove nam uciteljice svaki dan kazu kako je bio dobar, kako fino slusa i kako se fino igra s drugom djecom. Uciteljice su tri divne zene i vidi se na njima da vole svu djecicu iz razreda i da uzivaju u svom poslu. Po odlasku kuci Edo im svima mahne puse ili ih zagrli. A cesto nece ni da ide kuci, zeli da mi ostanemo i da se igramo s njim :) Vrtic je predivan, da kako mogu i ja bi rado bila tamo citav dan i igrala se. A promjena na Edi u ovo kratko vrijeme je stvarno velika - bas se vidi na njemu koliko mu godi druzenje i igranje s drugom djecom. Naucio je puno toga novoga, od penjanja na tobogane do novih rijeci.     |