| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
|
INS ispostava u Albany-ju je zgrada kraj koje biste mogli proci nekoliko puta a da je i ne primjetite. Da ne znate da se nalazi preko puta auto dealership-a za Mercedes, BMW i Jaguar vjerovatno bi se vozali gore-dole dok ne skontate gdje je tacno ta adresa 1086. Toliko je neupadna da smo je mi zamalo profulali, a bili smo tamo najmanje 5 puta. Na ulazu nas je docekao metal detector, poput onih na aerodromima, i dva postarija strazara koja se ne bi mogla sjetiti ni kako se zovu a kamoli gdje im je pistolj i za sta on sluzi kad bi ih neko napao (kao da neko zeli in napadne!). U sredisnjem dijelu povelike cekaonice nalazi se umanjeni Kip Slobode za ogradom samo oko jedne strane - dragi i ja smo padali od smijeha jer ta odgrada ga tako dobro brani, da mi je samo znati od cega. Do Kipa su na zidu tri slike - glavna faca za INS, sa lijeve strane glavni drzavni idiot (el presidente), a sa desne neko koga cak ni drago nije moga prepoznati. Tu su naravno i plakati gdje INS reklamira sam sebe, neki formulari i takve slicne stvari. Sve u svemu, nista posebno. Stolice bile udobne, a i bilo je tu i nekih magzina, pa cekanje i nije bilo tako lose. Pojavili smo se tamo u 11 iako nam je razgovor bio zakazan za 11:30, a cekali smo do 12:20. Citavo vrijeme smo se zezali i smijali, a ja sam dragog ubjedivala da u cekaonici imaju skrivene kamere (npr. iza zidnog sata, detektora pozara, ili iza postera) gdje gledaju kako se ljudi ponasaju, pa se "moramo pretvarati da se volimo". Oko 12:15 smo izgleda i strazarima bili dosadili jer jer jedan od njih otisao da provjeri zasto nas ne pozivaju. Moj komentar na to je bio: "vidis, skontao je da se stvarno volimo jer smo ovako veseli, pa ide da im to kaze", no onda sam odmah dodala "ili mozda ne! Znas da kod njih kaze da su ljudi u braku miserable, pa je skonato da mi ovako veseli ne mozemo nikako biti u braku" :) I dok smo se mi smijali, pojavila se INS teta koja nas je zovnula unutra na razgovor. Moram reci da je ona bila veoma fina, ljubazna, prije nego sto smo poceli pricati izvinula nam se sto smo morali tako puno cekati. Razgvor je bio veoma kratak - rekla je da su nas zvali jer je uveden neki novi zakon po kojem se ne moze cekati na zelene karte vise of 6 mjeseci i nas slucaj mora da se rijesi (prije ovog zakona INS je cekao na efbiaj background check da odobri izdavanje zelene karte, a to traje veoma dugo (moj jos nije zavrsen), pa je izgleda kongresmenima i senatorima dosadilo da ih ljudi zovu (mi smo naseg zvali svaki mjesec dana) pa su uveli novi zakon po kojem INS moze izdati zelenu kartu, efbiaj ce i dalje raditi to sto oni rade, a u slucaju da ti pronadu nesto nepodobno onda ce ti zelenu kartu uzeti nazad). Nismo nista posebno morali dokazivati brak jer svi dokumenti i slike koje smo ponjeli su bili i vise nego dovoljni (a Edu da ne spominjem), ali smo odjednom morali da dokazemo da sam ja zaista isla u skolu u koju sam dosla ovamo u Ameriku da idem. Skroz idotski - dopisivala sam se s njima dok sam bila u skoli (dva puta sam vadila radnu dozvolu), a kad sam vadila radnu vizu poslala sam im kopije diploma, transcripta, pisma od mojih profesora etc. Izgleda da je sve do u posebnim fajlovima koji ne pricaju jedni s drugima - ne kao u filmovima gdje su svi dokumenti uredno skenirani i dostupni na tipk/klik. Sva sreca pa je moj sef imao kopije mojih diploma koje nam je faksirao. I onda se desilo nesto nevjerovatno - ona je zaljepila crveni "Approved" pecat na moj fajl i rekla da cu dobiti zelenu kartu za 7 do 10 dana. Ma, nevjerovatno skroz, jos uvijek ne mogu da vjerujem. Tek kad je vidim znacu da je to za stvarno :) A znate sta je najbolje od svega - necu vise svako malo morati INSu slati $340 dolara. Da, da, bilo je svake godine $340 za obnovu radne dozvole, $340 ako zelim putovati izvan zemlje, $50 svake godine za obnovu vozacke na kojoj pise "temporary visitor until [datum trajanja radne dozvole]". Mislim da cak i u Kanadu mogu ici! Ma, samo da se ona meni pojvai u sanducetu, nece mi kraja biti.... Moram vam reci da me iznendadila toliko zainteresovanost za moj prosli post. Hvala vam svima na dobrim zeljema, a pokusacu i na vasa pitanja da odgovorim. -- Koliko znam INS ne radi kao u filmu Zelena Karta - nas nikad nisu pitali koji parfem koristimo, ko na kojoj strani kreveta spava ili nesto slicno. Takode ne znam ni za koga kome je INS dolazo kuci. Ne znam da li se to stvarno desava ili ne, nama se nije desilo. -- Ne postoje stupnjevi drzavnsti - kad sam napisla "mali amerikanac" bilo je to jednostavno sarkasticni izraz i nista drugo. -- Nismo imali advokata, sve smo radili sami jer nismo mislili da nam advokat moze ista pomoci (jednog smo zvali, on nam je rekao da mozemo samo da ih tuzimo ako zelimo). -- Pravila o postajanju americki drzavljanin su vec dosta dugo ista - po dobitku zelene karte ceka se 5 ili 3 godine (3 godine ako je zelena karta dobijena zbog braka sa americkim drzavljanom ili ako ste u vojsci, a 5 za sve ostale). No, veliki problem je dobiti zelenu kartu koja se ne moze dobiti jednostavno na osnovu broja godina provedenih u Americi (kao sto pisete za neke druge zemlje). Pravila su savim jasna, ima ih puno, ne zelim ih ovdje navoditi. I tako vam se moja INS saga privodi kraju. Dopisivanje s njima ni malo nece nedostajati. |
|
Moja saga sa INS-om se nastavlja – ti ljudi mora da me zaista vole jer ne zele da rijese moj slucaj i da prestanu kontaktirati sa mnom. Prije 10ak dana smo dobili pismo da se sutra moramo pojaviti u INS ispostavi u Albany, da moramo doci na razgovor gdje cemo nekom sluzbeniku dokazati da smo dragi i ja u braku zato sto se volimo i zelimo biti u braku, a ne samo za to da bi ja dobila “papire”. Za one koji ne znaju moju pricu, evo mali sazetak: dragi i ja se znamo vec 12-13 godina, a zajedno smo vec 10. Zajedno zivimo od maja 2003. godine – ja sam se po zavrsetku skole u Oklahomi preselila ovjde kod njega u New York. On je u maju 2005. postao mali amerikanac, u junu iste godine smo imali predivno vjencanje na zlatnom pjesku prelijepe hajavske plaze(bilo je nezaboravno i jedva cekamo da opet idemo tamo). U avgustu smo poslali zahtjev u INS za moju zelenu kartu koju ja jos nisam dobila. U septembru smo isli na prvi razgovor da im dokazemo da je nas brak pravi brak, tad su mi uzeli otiske prstiju i onda se me u ove dvije i po godine ne znam ni ja koliko puta opet zvali na otiske (zadnji put je bilo prije 5-6 sedmica), pa sam skontala da bi se uskoro trebala prijaviti na natjecaj za the most fingerprinted person ever (ako tako nesto postoji). I onda prije dvije sedmice dobili smo novo pismo u kojem na zovu na jos jedan razgovor o dokazu naseg braka. Spremili smo pun kofer dokaza – vjencani list, potvrde iz dvije banke gdje imamo zajednicnke racune o datumu otvaranja tih racuna, kopije povrata taksi za sve godine braka, pisma i od mog i njegovog poslodavca sa potvrdom da na formularima za takse tvrdimo da smo vjencani, kopiju njegove police osiguranja na kojoj sam ja listirana kao benefaktor (jos od 2001!), Edin rodni list, slike sa vjencanja, slike iz 2006. kad smo isli u posjetu rodbini, slike iz 2007. kad smo isli na godisnji u DC, Edine slike, pisma dva nasa prijatelja koja pod zakletvom trvde da mi zivimo kao bracni par… sigurna sam da ima jos toga, ali mi se sad ne da gledati sta sam zaboravila napisati. Uglavnom, puno koferce dokaza. Razumijem ja zasto to oni traze, ali mi je skroz glupo bilo kome dokazivati nas brak. To mi je isto kao da trebam nekome dokazati da sunce ujutro izlazi, a navece zalazi ili da voda, para i led imaju isti molekulski sastav. Ali eto… Bicu presretna kad dobijem taj glupi zeleni karton i kad se vise ne budem morala dopisivati s INSom. Bicu presretna kad se moja INS saga zavrsi. |
|
Dobro je da na blogu ne postoje rokovi jer sa ovim postom stvaro kasnim. Planirala sam ga napisati prije dvije sedmice kad smo Edu vodili na 2-month checkup (tako da bi to bio neki two-month update), a njemu je iduci cetvrtak 3 mjeseca i za ove dvije secmice vec se tako puno promijenio. No sto je tu je, dolucila sam ipak napisati update – nije bitno sto se datumi ne poklapaju. Dakle, prije dvije sedmice vodili smo ga pedijatru na regularni pregled na koji se vode bebe od dva mjeseca. Izvagali su, izmjerili su, pregledali reflekse, gledali mu oci, usi, noge, ruke, guzu i na kraju su mu dali 4 vakcine. Kako je to zabavno bilo! Kad ga je medicinska sestra prvi put ubola vrisnuo je. Pri drugom ubodu je odlucio da prestane disati. Kad je doslo do cetvrtog bio je skoro skroz plav. Ja sam naravno bila sva uspanicena i pitala sam sta se desava, zasto je on plav, zasto ne pocne plakati… a medicinska sestra me smirivala sa rijecima “ma, sve to normalno… sad ce on poceti plakati… neka djeca vrsite, neka prestanu disati… a neka se cak i onesvjeste jer toliko dugo prestanu disati”. Sad moram napomenuti da se sve do desilo vjerovatno za manje od 10-15 sekundi, ali je meni izgledalo kao 10-15 sati i nije bilo nikog sretnijeg od mene kad sam ga opet cula da place. Kako li je samo onim roditeljima cija se djeca onesvjeste? Ma, ne zelim ni da znam… Ono sto znam je da cemo to divno iskustvo morati ponoviti opet 27. aprila kad ga budemo vodili na cetvoromjesecni pregled. Ako zaboravimo na vakcine, pregled je bio pravo dobar. Edo je porastao na 25 inca (65 cm) i bio je tezak 13 lb 15.5 oz (oko 6.3 kg). Doktor je opet rekao da ce biti “long and lean like his mommy”, a ja mislim da je u ove dvije sedmice narastao jos 2 cm i nabacio jos stotinjak grama. Cini mi se da mu svake dvije sedmice kupujem novu odjecu. Sad nosi velicinu 6 (za bebe od 6 mjeseci), a uskoro cemo mu morati kupiti 9. Doktor nam je takode preporucio fantasticnu kremu za lice i tijelo (Eucirin) jer Edo ima veoma osjetljivu kozu pa je dobio nesto sto se zove eczema – vec poslije dan-dva koristenja te kreme lice mu se ocistilo i prestao je da se cese. Ja sam, naravno, bila presretna. A sta da vam pricam o Edi – tako brzo se mijenja i raste da bi svaki dan imala nesto novo da pisem. Sad je usao u neku fazu kad hvata sve sto mu pod ruku dode, nije bitno da li je to njegov siperak, dekica, bocica, moja ruka ili prsti, moja majica, najvaznije je da ruka nesto uhatila, da to pipka i ispituje. Guguce na sve strane i obozava kad mu se prica. Nasmije se svaki put kad me ugleda, smije se kad mu pricam, kad mu citam… a ja se sva istopim kad on svoje usnice razvuce od uha do uha :) Cak i kad sam kao zombie u 4 ujutro dok ga hranim (jer on se jos uvijek budi nekoliko puta u noci, a ni preko dana nikako ne spava) ne mogu a da se i ja ne nasmijem kad vidim taj osmijeh. Evo nekoliko slika da i vi vidite mog malog slatkicu.           |
|
Moram priznati da mi je Facebook postao draza zanimacija od bloga. Logiram se tamo na sekundu-dvije, vidim sta mi rade moji friends, pokupim poklone koje su mi poslali ili ja nekoliko posaljem poklon, i onda back to work. Za minutu sam se odmorila i spremna sam opet pisati code (za one koji ne znaju, ja radim kao programer iliti u fancy-schmancy rijecniku, kao software developer). Facebook mi je postao jos drazi otkako sam prosle sedmice i dragog nagovorila da i on sebi napravi account. Sad se svako malo bockamo, grlimo, jedno drugom saljemo poklone i male porukice. Najdraza aplikacija mi je Friends for Sale, a on naravno najdrazi pet :) A za sve to je kriva Makedo, koja mi je neumorno svakih nekoliko sedmica slala pozive da se tamo prijavim. Neka je bas! |
|
Blog mi je stvarno na zadnjem mjestu. Kad pogledam na kalendar ni sama ne mogu da vjerujem da je tako dugo proslo od kad sam nesto napisla. Tema imam… i postova napisnih u glavi koji nikako da se pretvore u nule i jedinice imam. Kad imam volje, nemam vremena, kad imam vremena, nemam volje, a kad imam i volje i vremema tad je 4 ujutro i veoma mi se spava. Sjecam se kako sam prosle godine u ovo vrjeme bila tuzna sto se Yogica ne javlja jer me zanimalo kako je ona i kako raste njen mali slatkis, a sad i te kako dobro razumijem zasto su se postovi na njenom blogu pojavljivali sve rijede i rijede. A bila sam napisala nesto 29. februara i htjela da objavim post bas na taj dan jer ko zna hocu li ja za 4 godine jos uvijek blogati, ali gospon blogu to nije bilo u planu. Fino sam sve napisala, kliknula na “objavi” kad tamo neka poruka, a mom postu ni traga ni glasa (znam, znam, treba uvijek prvo pisatu u Word, ali bila sam na poslu, trebala raditi jer posla je preko glave a ne posati blog tako da sam tipkala direktno u editor… I eto kako je to zavrsilo….). Onda sam napisala jedan mali ljuti post o tom postu koji je u nepovrat nestao, no blog ni to nije zelio da objavi i tako sam ostala bez posta 29og. A i juce sam mislila pisati update u Edi (jer on mi je sad omiljena tema), no bilo se mnogo ljepse igrati s njim nego pisati o njemu. Taj update ce ipak morati da saceka nekoliko dana. A kako ste mi vi? Svratim ja i do vas ponekad, cesto se ne javim jer sam samo u prolazu, tek toliko da vidim jeste mi dobro. Ali svratim… a valjda me i ovdje bude cesce jer zaista volim da pisem blog i volim da se druzim sa svima vama. |