| ožujak, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
ne prodajem nasmješenog psa zaboravi na to dan ranije šećući kroz park on me upoznao s njom … Danas sam malo google po internetu da vidim šta naučnici kažu o tome da li psi imaju osjećanja i da li mogu da se smiju. Ispostavilo se da su naučnici podijeljeni što se tiče te teme - pola ih tvrdi da psi mogu da osjećaju sreću, radost, strah i tugu, dok ona druga polovica nije baš uvjerena u to. Monty i ja bi se složili s ovom prvom grupom. Svaki dan kad dodemo kući Monty nas dočeka s velikim osmjehom na licu, uši su mu povijene unazad, repić maše na sve strane i vidi mu se na licu koliko je sretan što nas vidi, što smo mu došli, i što više nije sam. Njegovi "humans" su se vratili kući! I stvarno je fin taj doček. Vidiš njega tako veselog kako skakuće oko tebe, pomiluješ ga i poigraš se s njim, i istog trenutka zaboraviš na sve ono što te nanerviralo na poslu, ma zaboraviš na sve loše stvari i odmah se i ti razveseliš. Ima nešto u toj "unconditional love" - totalno je drugačija od ljubavi koju mi kao ljudska bica osjećamo jedni prema drugima. Njemu je bitno samo da smo mi tu, i ništa drugo, dok je nama, ljudima, potrebno mnogo više. Ne valja nam to! (p.s. na slici je Monty) |