Iskreno?
U ovome momentu divim se sama sebi.
Pisem novi post.
Borim se sa suzama samo da bih mogla ovdje napisat
jedan sugavi post koji nikome ne znaci nista.
Osim meni.
Pucam.
Zadnjih 4 i pol sata ne radim nista drugo nego placem.
In this haven safe and sound
No one can save you now
From this grace you are drowning in
Just hold your breath on your way down
This fortress of tears
I've built from my fears for you
This fortress won't fall
I've built it strong for you
No one can free you now
From the chains around your heart
Don't be afraid now
Just dive in this emptiness
And hold your breath on your way down.
Bila sam kod dede u bolnici.
Nije dobro ni najmanje.
Izgubio je jebene 24 kile u jebena 3 dana.
Blijed je ko jebena krpa.
I jebeno jedva prica i hoda.
I ja cu jebeno popizdit.
I jebeno mi je dosta.
I jebeno pucam.
I jebeno placem.
I sve mi je tako jebeno ogavno.
I jebem jebenoj smrti jebenu mater u jebenih 3 picke materine!
Dosta mi je.
Nesmijem si dopustit da deda umre.
Ako on umre...
Ja se slamam.
Necu moci dalje.
Neznam.
Imam osjecaj kao da ce moje vrijeme najednom stati ako on umre.
Kao da ce s njim nestati sve za sto zivim.
Sve sto volim.
Deda nemoj molim te.
S obzirom da u boga ne vjerujem.
Btw. Za sve koji briju da sam sotonjara - nisam.
Ne obracam se sotoni, nego smrti.
Jer ja sam ateista.
Sto znaci da ne vjeurjem ni u boga ni u sotonu.
Ako se slucajno dogodi da umre,
molim te pobrini se da i nakon svoje smrti ostane sretan.
Molim te zbrini ga.
Jer jednoga dana, i ja cu doci k tebi.
I zelim vidjet kako se jos uvijek smije istim smijehom.
Zelim opet slusati njegove price s ribicija, ma koliko god dosadne bile.
Zelim ga opet zajebavat zbog njegove velicine da koliko djece nosi.
Zelim...
Zelim da sve bude kao sto je bilo i ovdje.
Sve do sada.
Jedino sto te molim...
Neki ce biti uvjereni da sam luda.
Pisem osobnu poruku smrti.
Kako neobicno i nesvakodnevno.
Ali zacudili biste se.
Jednoga dana nazalost i vi ce te doc do granice izmedu ludila i zdravog razuma.
Jednoga dana nazalost i vi cete pisati ovakve stvari.
Jednoga dana.
A sada vas sve pozdravljam idem probat zaspat.
Laku noc.
Ah here we go again.
But first I need to apologise.
Ispricavam se svima koje sam zapostavila.
Kao sto se vjerovatno i primjetili, zapostavila sam i svoj blog.
I time cak i samu sebe razocarala.
Uglavnom, sumnjam da ce se ponovit.
Necu vam bas pisati svaku vecer kao i prije.
Ali trudit cu se sto cesce.^^
_____________________________________________________________
Prvo za vas jedna igra.
Nesto sto ce vas mozda dovesti do ruvba zivaca, a mozda opet saznate nesto vise o sebi.
Za pocetak uzmite komad papira i olovku.
Zatim redom odgovarajte na pitanja.
Jedino pravilo jest da na sva pitanja odgovarate iskreno.
Jer ju igrate vi, i to cete vidjeti samo vi.
Ako cete lagati, lagat cete sebi.
1. Koliko si puta u zivotu pogrijesio?
2. Koliko si puta plakao u poslijednje vrijeme?
3. Koliko si puta istinski volio u svom zivotu?
4. Koliko ti je puta istinski slomljeno srce?
5. Koliko si puta ti nekome slomio srce?
6. Koliko te puta netko povrijedio?
7. Koliko si ti puta nekoga povrijedio?
8. Koliko te doticu rijeci osoba koje te nisu vrijedne?
9. Koliko te doticu rijeci osoba do kojih ti je stalo?
10. Da li znas mrziti?
Ovo cak i nije igra.
Tako ja preispitujem svoju savijst.
Uvijek pomogne.^^
Ehm da ovako.
Odakle da zapravo krenem?
Da krenem sa svime sto se izdesavalo?
Ili sa time koliko put od prosloga posta bivah povrijedena?
Ili pak koliko sam puta plakala?
Znam krenut cu do pocetka.
Danas ce te ostati bez onog dijela posta gdje ja srackam o svojim dubokoumnim sranjima, jednostavno nemam snage.
Necu vam ni ispricati sve, ostavljam to za neku drugu priliku.
Od suza trenutno jedva vidim ekran tako da please be patiente.
It is just the beginning of the end
Yes, I'm here for you
Save your happiness for tomorrow
And today we'll drown in your tears
A drop of your blood tastes like wine today.
HIM - The beginning of the end.
Kava sa Cvitom prosla je izvanredno.
I bolje od ocekivanog.
Ali jedan problem.
I don't love him anymore.
Jednostavno na toj kavi kada je krenuo razgovor,
kroz sve te price, uspomene i sve o cmeu smo pricali,
moja ljubav prema njemu je nestala.
Samo tako, odjednom, napustila me.
Ah jebiga.
Stene.
Necu ni zapocinjat pricu, jer vas opet preko pola nece
shvatit tu ljubavnu melodramu.
Pocela sam sve cesce i cesce crtati u zadnje vrijeme.
I ponosna sam na sebe.
Imam osjecaj da ce uskoro opet doc vrijeme kada cu plakat bez
prestanka. Dan za danom, tjedan za tjednom.
Sve dok sva bol ne ode.
Deda drzi mi se molim te.
Jer ako odes, neznam kako cu nastaviti bez tebe...