Ojlek.
Za sam pocetak, zelim se ispricat
svima vama koji u ovih 16 dana
niste ni culi ni vidli ni traga ni glasa od mene.
I svima vama koje sam u tih 16 dana zapostavila.
Nisam imala vremena, bila sam kod starog, tem neam net
i iskreno, razmisljala sam da zatvorim blog, ali necu.
Necu pocinjat sa glupostima tipa ke mi se sve desilo
u zadnjih 16 dana. Jer ima toga previse. Zaista.
Od onih prekrasnih momenata za koje bih zeljela da traju
vijecno, do onih gadnih momenata kad bi najradije da me
zemlja proguta. Bilo je tu svaceg neceg. Ali ono najvaznije je
to da se bijes u meni nekontrolirano povecao, ali i smirio.
Jos uvijek ga uspijevam drzati cvrsto na lancu.
Posebna zelja, uz nadam se pozitivan ucinak.
Molila bih svoga najdrazeg Filozofa da mi da svoj broj moba. :D
A sada da ja krenem sa svojim dubokoumnim sranjima
i filozofiranjem.Jedna od danasnjih tema je to kako se
covjek osjeca kad u ruci drzi kljuc ispravka neceg sto je gadno
sjebao u proslosti time povrjedivsi sebe i drugog glavnog glumca
ili glumicu u muskome ili gej slucaju.
Uglavnom da.
Onog davnog datuma 15.03.2008. smo se upoznali.
NAjdivnije bice koje sam u zivotu svome vidla.
I psihicki i fizicki.
Volio me svim svojim srcem, isto onako kako sam ja njega voljela,
i kako ga volim i dan danas.
Rasturali smo.
Nitko nam nista nije mogao.
Mutili smo 2 mjeseca, tj do 24.05.2008. do proslave moga rodendana.
Znala sam da me slijedi pitanje na koje necu moci reci ne,
barem ne njemu. I zato sam izbjegavala to pitanje sto sam vise
mogla. Pravila se mrtva pijana, a alkohola nisam okusila taj dan.
Zasto?
Zato sto mi je u jednu ruku bio najbolji prijatelj, a u drugu ruku
osoba uz koju bih mogla provesti zivot.
Jebeno smo isti.
Bili i ostali.
Ali ljubav s njegove strane se promijenila.
Ja preuzimam krivnju.
Tj. da se bolje izjasnim, ja priznajem krivnju.
Povrijedila sam ga.
Vjerovatno vise nego ijedna koja je prosla kroz toplinu njegovih ruku.
Jer zaista me volio.
I tako su se odnosi zahladili.
Kontakt se poceo gubiti.
I onda najednom dosao je 06.09.2008.
Cooltura na Bundeku i nas ponovni susret.
Nista posebno.
Normalno prijateljski naklonjeno razgovaranje i komuniciranje.
I onda izlazak sa ekipom iz kvarta u 11 mjesecu.
Setajuci se po kvartu i prolazeci doslovno sva mjesta
gdje smo zajedno videni pola godine ranije, uspomene naviru,
bole, ubijaju.
I jednostavno pukla sam u jednome momentu i poslala mu poruku.
I krenulo je tako prepucavanje.
Svasta je bilo izreceno.
Zakacili smo se.
Toliko jako da 5 mjeseci nije htio cut moje ime.
U tih 5 mjeseci, priznat cu, bila sam toliko uporna i naporna
da sam ga uspjela nagovorit na razgovor i rjesavanje trenutne situacije.
25.04.2009. Konacan datum.
Cradle of filth u Boogaloou.
Bio je tamo.
Ooo da.
I pricali smo prije koncerta, jer on je isao na koncert,
dok sam ja sa pola svoje ekipe koja nije isla na koncert opijala se
ispred Boogalooa.
I rjesili donekle neke stvari u 15 - ak minuta.
Ja sva sretna, presretna.
I nakon 2 tjedna cujem od tadasnje najbolje prijateljice da joj je reko
da on mene nemoze smislit.
I ja u nadi da ce se pojavit u sljedecih par vikenda pred Boogalooom,
jer tamo obitava njegova ekipa.
Ali nista.
I na svoj rodendan odlucila ja njemu poslat poruku.
I opet je krenulo prepucavanje.
Ali ovaj put zesce nego ijednom do tada.
A bilo je mnogo prigoda, ali sasvim je dovoljan onaj jedan spomenut datum.
Na svoj vlastiti rodendan zavrsila sam u suzama...
No ajde, svako zlo za neko dobro.
Nakon svih razmjenjenih poruka doovorili smo se za kavu.
Da pricamo o svemu tome.
I nasli smo se i rjesili sve u pola sata, i ostali se jos cuku vremena zajebavat i pricat o svemu sto smo propustili.
O svemu onome sto se nemoze nadoknadit.
I tako opet smo si jebeno dobri.
Prije kojih 3 tjedna pricala sam s osobom koju on naziva sestrom,
njegova najbolja prijateljica, koja doslovno zna apsolutno sve o njemu.
I tako smo izmedu ostalog dosli i na temu o kojoj ja pisem cijelo ovo vrijeme.
Tema je bio on.
I da je doslo do toga, da mi je ona rekla da ga jos uvijek mogu imat.
Sto ja nisam vjerovala.
Ali odlucih, stvar je trenutno na meni.
Cekam odgovor kad je kava.
I reci cu mu, i pitat ga je li to istina i nadat se najboljem.
To je ono jedino.
Ali znam jedno.
Kljuc za ispravak sjebanog mi je u rukama.
I sad ga samo treba pametno iskoristit.
Jer ako uspijem, bit cu najsretnija osoba na svijetu.
A sada.
Pozdravljam vas sve.
I zelim vam laku noc.
Jer ja odoh krmit jer se dizem u 10.
Ljubiiim.
Ven maj inspirejsn hits mi...
Ovo ce bit jos jedan poprilicno dug post, tak da svi koji ga ne zele citat, nitko vas ne sili, ne morate, vas izbor.
Marionette?
Definitivno ne.
Nicija.
Nikad bila, niti cu ikada biti.
Krivo misljenje?
Imam ga.
Svaki prvi dojam, uvijek je kriv.
Ali ne obazirem se.
Nemam predrasude.
Prvo upoznaj osobu.
Onda pricaj.
A ne obrnuto.
Sudim?
Nikome.
Ja nisam ona neka visa sila, koju katolici nazivaju bogom.
Svatko sudi sam sebi.
Stvara svoju sudbinu.
Ide svojim putem.
Smrt?
Ne hvala.
Nisam suicidalna.
Mogu biti sve i svasta ali suicidalna nikada.
Mogu pozeljeti da sam mrtva i da ne postojim, ali nikada si necu napraviti nista lose.
Zivim s razlogom.
Zivim zivot koji imam.
Koliko god da je usran.
Koliko god da je lijep.
Ali zivim ga.
Jedinstvena prilika.
Ne pustam ga.
Zasto zbog hira koji ce me ionako proci kroz dan, dva, tjedan, dva unistavam nesto, nesto za sto nemam opis.
Na listi od 1 do 10, svoj zivot ocijenila bih sa 8.
Neki ce rec da sam luda.
Neki ce rec da mi se dive.
Ali da.
Unatoc svemu smatram svoj zivot poprilicnim savrsenstvom.
Jer imam ono najpotrebnije.
Ljubav, obitelj, zdravlje i prijatelje.
Ne, novac mi nije bitan.
Materije nisu bitne.
To nije ono sto se cijeni.
Volim svoj zivot ovakav kakav je.
Donosim krive odluke.
Svi ih donosimo.
Ali i ispraljamo ih uz pomoc drugih. {Citaj "prijatelja".}
Promijene?
Depense.
Kakve?
Karakterne?
Nema teorije.
Postojim ovakva kakva jesam.
I mislim da sam sasvim u redu.
I necu se mijenjat zbog nikoga.
Jedino me jako drasticne stvari mogu navesti na to.
Pod drasticnim stvarima mislim na smrt.
Mislim da imam svoje kvalitete.
Isto kao sto imam i greske.
Jebiga.
Svi smo mi roba sa greskom.
Fizicke?
Ne.
Zasto?
To nije ono sto je bitno.
Karakter je puno vazniji.
Prijatelji?
Moji andeli cuvari.
Moji razlozi za zivjeti.
Nesto njlijepse.
Ljubav?
Uvijek prisutna.
U svakakvim oblicima.
I u svakakvim kolicinama.
Ljubomora?
Sastavni dio ljubavi.
Uvijek je ima.
Mrznja?
Ne.
Ja mrziti neznam.
Granice?
Vrlo dobro upoznata s njima.
I postujem ih.
Ponekad putovnica ipak ne pomaze.
Obitelj?
Moje korijenje.
Moj oslonac.
Moj zivot.
Muzika?
Relaksacija.
Bijeg od realnosti.
Spas.
Bijes?
Ima ga jako puno.
Mada je trenutno u primirju samnom.
Ali uskoro ce opet buknuti.
Ja to znam.
Ja sam sigurna u to.
Ali opet cu se boriti.
Jer nesmijem puknnut.
NESMIJEM.
Suze?
Tuga.
Radost.
Kako kad.
San?
Moj najveci spas.
Bijeg od realnosti.
Kratak.
Sladak.
Potreban.
Fantastican.
Bog?
Sta je to?
Za mene nista.
Za mene je to jos samo jedna propagandna laz.
Reklamiranje nepostojeceg.
Oksimoron.
{Ispricavam se vjernicima.}
Nista to bi bilo od mene sve for nau.
Inace u zadnje vrijeme sam hepi i hajper.
I stalno skakucem okolo i zajebavam se.
:)
Nadam se da i vi uzivate ko i ja. :)
P.S. Filozofu moj najdrazi.
Kad cemo na cugu?
Voljaam.