Pravo na mržnju

Nikad nisam vjerovala da je šutnja zlato. Takav stav možda proizlazi iz moga spola (žene, znanstveno je dokazano, u jednom danu izgovore 13.000 riječi više od muškaraca), no mnogo više je to odraz osobnog uvjerenja da u slobodnom i demokratskom društvu svatko mora moći argumentirano iznositi svoje stavove i uvjerenja. Naime, javna rasprava u demokratskom društvu koj je cesto pluralno i da ga anstanjuu ljudi razlicitih pogleda, interesa, potreba i pogleda, nije moguca bez slobode izražavanja. No, pravo slobodnog izrazavanja svojih stavova nije apsolutno. Podlijeze odredenim ogranicenjima koja ne služe samo zabrani diskriminiranja odredenih drustvenih skupina vec i interesima demokratskog društva. U svjetlu nedavnih izjava siroj javnosti poznatih osoba koje vrijedaju pripadnike i pripadnice manjina u Hrvatskoj, zelja mi je pokazati zasto i kako pravne ogranicenja slobode izražavanja zabranjuju i sankcioniraju govor mržnje.

Neosporno, sloboda izražavanja bitna je za ucinkovit politicki proces u demokratskom pluralistickom društvu u kojem bi svi trebali biti u mogucnosti sudjelovati u javnoj raspravi. Javne rasprave cesto predstavljaju suprotstavljanja stavova, cak i vrijednosnih sustava. I onda kada su grube i ganice s dobrim ukusom, pravo slobode izrazavanja štiti govornike od kaznenog progona. Sloboda izražavanja naime uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti. Europski sud za ljudska prava, cuvar kataloga ljudskih prava sadrzanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, u slucaju Handyside iznio je na primjer stav da je nuzno osigurati neometanu protocnost informacija i ideja koje „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio javnosti“ u svrhu zaštite „pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih ne postoji ‘demokratsko društvo’“.

Zlouporaba slobode izražavanja

Ostvarivanje slobode izražavanja može podlijegati ograničenjima ili kaznama izmedu ostalog u interesu ugleda ili prava drugih gradana. U demokratskom društvu ograničenja moraju biti predviđena zakonom,a sudovima se prepusta ocijenjviati jesu li ona i neophodna i nuzna. Pravo govoriti sto mislis u javnom prostoru nije dakle apsolutno, vec uključuje obveze i odgovornosti. Medunarodni izvori prava manjina osim toga zahtjevaju da drzave poduzimaju odgovarajuće mjere zaštite osoba koje bi mogle biti izložene prijetnjama ili diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju radi njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti. Drugim rijecima, demokratkse su drzave duzne odgovoriti i sankcionirati govor mržnje koji diskriminira, vrijeda ili promovira drugaciji tretman. Borba protiv govora mržnje zahtjeva ne samo osudu istoga od strane istaknutih politickih ili javnih djelatnika, vec i sveobuhvatan pravni okvir koji blansira pravo slobode izražavanja s pravom na zaštitu od diskriminacije.

Iako se o ukusima navodno ne govori, svi znaju sto je lijepo ili ruzno. Isto je s govorom mrznje. Iako ce netko biti gorljivo tvrditi kako njega osobno uvredljiv govor koji argmentaciju temelji na necijem podrijetlu, nacionalnoj pripadnosti, rasi, vjeri ili jeziku ne uznemiruje, cinjenica je da je govor mrznje zapravo vrlo lako prepoznati. Dovoljno je promijeniti atribute i pridjeve u one koji bi opisivali vlastitie identitetske karakteristike i zamisliti se u polozaju manjine u nekom drugom okolisu. Govor mržnje je stoga moguce definirati kao javno dostupne iskaze necijih stavova koji šire, promicu, opravdavaju ili navode na mržnju, iskljucivanje i negaciju temeljem necije etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti, ali i seksualne orjentaicje, drustvenog statusa ili podrijetla. Ne cudi stoga da su pripadnici manjina, imigranti, azilanti i useljenici cestom metom govora mrznje. Duznost je drzave sankcionirati iskaze razlicitih oblika mržnja zasnovane na netoleranciji koji se manifestiraju kao nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam ili homofobija kad god su iskazani u javnom prostoru. Kada ne bi bilo tako, svaka bi drustvena manjinska slupina lako mogla biti nadglasana, mariginalizirana i iskljucena. Nadalje, govor mrznje ne dotice iskljucivo zrtvu, onoga kome je izvorno bio upucen, vec i cijelu skupinu kojoj zrtva pripada. Ovakav je stav potvrdio i Europski sud za ljudska prava u presudi u predmetu Young, James and Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj je istakao da demokracija ne znaci jednostavno da interesi vec
ine moraju uvijek prevladati: neophodno je postic
i ravnotežu koja c
e omoguc
iti pravican i prikladan tretman manjina i izbjegavati bilo kakve zloporabe od onih drustvenih skupina u dominantnom položaju.

Prema sudskoj praksi istoga Suda „tolerancija i poštivanje jednakog dostojanstva svih ljudi predstavljaju temelje demokratskog, pluralistickog društva“. U presudi Gunduz protiv Turske Sud je naime naveo da „iz nacelnih razloga u određenim demokratskim društvima kažnjavanje ili, cak, sprjecavanje svih oblika iskaza koji šire, poticu, promicu, ili opravdavaju mržnju zasnovanu na netoleranciji (ukljucujuc
i vjersku netoleranciju) može smatrati neophodnim“.

Sankcioniranje govora mrznje

Sankcioniranje govora mrznje salje poruku da je takvo ponasanje neprihvatljivo i nije u skladu s vrijednostima demokratskog drustva. Hrvatski Kazneni zakon na primjer predvida tezu kvalifikaciju kaznenog djela kada je zlocin počinjen zbog npr. rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla. No, zakonodavni tekst ne znaci nista ako mu ne slijedi promptna i ucinkovita provedba. Ipak, smatram da je odluka o smjeni HTV-ovih urednika radi govora mržnje kojeg je iskazala gosca u studiju neproporcionalna. Naime, nitko od njih nije iznio stavove koji bi bili sovinisticki i uvredljivi. Slicno je presudio Europski sud za ljudska prava u slucaju Jersild protiv Danske kada je obrazlozio da je nezakonito novinara smatrati odgovornim za širenje rasistickih izjava u program koji je vodio. Naime, pred danskim je sudovima je osuđen novinar koji je vodio televizijski razgovor s rasistickim izjaveama gostiju stogašto im se nije suprotstavio, niti se ogradio od izjava intervjuiranih. Ipak, Europski sud za ljudska prava presudio je da je u ovom slucaju prekršeno pravo na slobodu izrazavanja ovog novinara, između ostalog, obrazlazuci da nije zadatak sudova odlucivati kakvim se profesionalnim metodama treba služiti novinar.

Iako mediji igraju iznimno znacajnu ulogu u promicanju ili osudi govora mržnje, za sankcioniranje istog odgovorni su sudovi i drzavno odvjetnistvo. Podaci drzavnog odvjetnistva za 2012. godinu otkrivaju da je tek sedam od 26 kaznenih prijava završilo s osuđujućim presudama koji su sankcionirali zločine iz mržnje. U ovoj brojci nemoguce je znati je li medu sankcioniranim djelima bilo procesuiranja i govora mržnje. No i ovako mala brojka ukazuje na to da se u praksi sveprisutnom govoru mrznje jos uvijek olako pristupa. Presucivanje i neragiranje je implicitno priznanje da do krsenja prava nije ni doslo, ali i jos vise doprinosenje intimidaciji i diskriminaicji odredenih drustvenih skupina protiv kojis su iskazi govora mržnje upereni.

Nebitno je stoga jesu li u zadnje vrijeme ucestali javni iskazi netolerancije netrpeljivosti prema manjinama instrument predizborne mobilizacije glasaca ili stvar osobnh vrijednosnih sustava. Buduci je govor mrznje zabranjen zakonom, na institucijama je vlasti da rade na nejgovom suzbijanju. Ulogu u brobi protiv govora mrznje doduse nemaju samo policija, drzavno odvjetnistvo i sudovi. Govor mrznje se uci. Obicno u vlastitiom domu onih koji mu pribjegavaju. Stoga u njegovoj osudi moraju sudjelovati i mediji i istaknuti javni intelektualci i politicki celnici. No, mnogo, mnogo znacajnije trebalo bi koncipirati ulogu obrazovnog procesa u odgajanju mladih gradanki i gradjana da su netolerancija, sovinizam, antisemitizam ili rasizam losi i drustveno neprihvatljivi iskazi ponasanja. U ‘borbi protiv govora mrznje’ nikako nije bolje šutjeti, vec protiv njega treba progovarati i otkloniti svaku sumnju u to da je on drustvebno prihvatljiv. Jer, pravo na mrznju, barem u javnom prostoru, nema nitko.

Why voter turnout will be low in the forthcoming European Parliament Elections in Croatia?

“Where few take part in decisions there is little democracy”, declared Sidney Verba and Norman Nie in the book on “Participation in America: Political Democracy and Social Equality”. Widely present stagnation of voter turnout is triggered by large-scale political apathy, arousing from disillusionment and disaffection with the formal political process. This, in turn, causes a crisis of legitimacy of representative democracy and endangers participatory society.

How to make the 28th European star shine?

I expect same trend will be confirmed in the forthcoming elections for the European Parliament (EP) scheduled for 14 April 2013. Croatia's accession to the European Union is scheduled for July 1 2013 and until regular EP elections in spring 2014 the 12 members of the EP elected by the Croatian citizens will hold their seats. Croatia currently has 12 observers in the European Parliament, who were appointed by the Croatian Parliament in March 2012, according to the representativeness of political parties in the national parliament.

After the Croatian President Ivo Josipović announced on 1 March 2013 the decision on the date of the EP elections, opposition parties and NGO activists complained that there would not be enough time to explain the importance of the election which would probably result in a low turnout. The Prime Minister Zoran Milanović argued that six weeks before the elections for the EP was enough time to motivate citizens and convince them of the importance to go to the polls, saying however he was aware that the turnout would probably be lower than at usual parliamentary elections.

BalkanInsight informs that analysts have expressed concerns that a low turnout could overshadow the election, with predictions suggesting that even a 30 per cent turnout could be counted as a success.

In the occassion of his visit to the City of Vukovar on 8 April 2013, the Vice President of the European Parliament, Mr Miguel Angel Martinez invited the Croatian citizens to cast their votes for the EU. He argued that the EP elections turnout is very important, recalling that in the last EP election the turnout in some member countries was a mere 20 per cent and that their deputies were always being asked who they represented and were not always taken seriously.

Why the EP elections are not the festival of democracy?

An insight into data on political participation at the pan-European elections indicate that this elections are not able to mobilize a significant electorate. Since the first European elections held in 1979, voter turnout has been falling in the occasion of each consecutive elections. Back in 2009, a large-scale, Europe-wide post-election survey was conducted in order to explore the reasons for abstention in the EP elections held between 4 and 7 June of 2009. The results of the study highlighted that there are significant differences between Member States or groups of Member States, in socio-demographic terms, but also in the light of a number of other variables concerning respondents' attitudes on polling day (voters and abstainers), and their opinion of the EU.

For example, turnout was particularly high in 3 countries: Luxembourg (90.76%) and Belgium (90.39%) where voting is compulsory, and failure to vote may result in a fine, as well as in Malta (78.79%). Turnout was higher than the European average in 11 countries: Italy, Denmark, Cyprus, Ireland, Latvia, Greece, Austria, Sweden, Spain, Estonia and Germany, with a rate which varied from 43.27% in Germany to 65.05% in Italy. Turnout was below the European average of 43% in 7 countries: France, Finland, Bulgaria, Portugal, the Netherlands, Hungary and the United Kingdom; where participation varied from 40.63% (France) to 34.7% (the United Kingdom). Finally, turnout was below 30% in the group of those 6 countries: Slovenia, the Czech Republic, Romania, Poland, Lithuania and Slovakia, where less than a fifth of the electorate voted (19.64%). All the Member States in this last group, in which turnout was well below the European average, are countries in Central or Eastern Europe

The survey, for example, established that a marked difference in turnout between new Member States (i.e. those that joined the Union in 2004 and 2007, respectively) and old Member States is a result of a stronger tendency to abstain from elections of any kind in new Member States. For example, 26% of interviewees in new Member States are considered to be 'regular voters', whereas 'regular voters' account for 43% of respondents in the old Member States. Similarly, regular abstainers represent a far higher proportion in the new Member States (33%) than in the 15 old Member States (19%).

It seems the EP is an institution the EU citzens perceive as distant and not legitimate. Namely, when the turnout in national and European elections were compared in the two consecutive voting cycles, it turns that turnout is regularly higher in national than in the EP elections in all Member States. E.g. there are 33% of Europeans who voted in the last national elections but opted to abstain in the European elections. In spite of the fact that the difference between the national and the European elections has reduced noticeably in the observing period, country by country evolution of turnout does not seem to follow any general trend across all countries. Consequently, no general trends can be identified, since situations vary from one country to another.

European Parliament Elections: Stunning Example of Losing Trust in Institution

Citizens support for the political system in which they live is important, since only those political institutions that are supported and trusted by citizens can act and function democratically. It is therefore striking that almost a third of abstainers in the latest European Parliament elections (28%) claim they did not vote because of lack of trust or dissatisfaction with politics (particularly important explanation for respondents in Greece (51%), Bulgaria (45%), Cyprus and Romania (both 44%)); in second place, quite a long way behind, they argue they lack interest in politics (17%) (significant for respondents in Hungary and Malta (both 29%) and in Spain (26%)); and claim to believe that voting does not change anything (also 17% of respondents who abstained voting, but strongly presented among those in Latvia (38%), Austria (35%) and Bulgaria (31%)).

When respondents who did not vote (57% of the total sample) were asked to enlist the main reason which made them abstain, 28% of non-voters enlisted lack of trust and dissatisfaction with politics in general as their motives. The map below illustrates in which Member States lack of trust and dissatisfaction with politics in general is most often cited as reasons for non-involvement in the political process at the pan-European level. Indicatively, the ratio of respondents who justify their abstention through those arguments is higher in new Member States (of Central and Eastern Europe) as well as in the South-Eastern Europe old Member States (Italy, Greece). Such a divergence, again, can serve as an argument that political culture varies across the EU.



The abstention in the European elections reflects a general lack of interest in, or even a degree of distrust in politics. The above pictured analysis of how close respondents feel to the political parties confirms their gradual distancing from politics: fewer than half of respondents said they felt close to a party (43%, compared with 54% said they were 'not really close' or 'not close at all'). Comparison between Member States shown in the graph indicates that attachment to political parties seems weaker in CEE countries. In Hungary, Bulgaria, Lithuania, Latvia, Slovenia, the Czech Republic, Poland and Romania, support for a political party is less common than in the EU as a whole, where such support is shared by 43% of respondents.

The Eurobarometer analysis also surveyed Europeans who voted in the latest European elections, 43% of the total sample. By interviewing them, the research attempted to establish why those who turn into voting stations decided to vote and, in particular, which of the themes determined their choice. The voting pattern remained relatively stable in the last two elections of 2004 and 2009. Half of the voters remained loyal to their political ideological option.

In order to explain this consistency of voting patterns, Jack Citrin’s argument can be recalled. Namely, in an article titled “The Political Relevance of Trust in Government” he claims that “performance of political officeholders and institutions determines their legitimacy. To be sure, an individual’s ideological orientation and policy preferences influence his evaluations of governmental behaviours, but such mediating effects are quite consistent with a theoretical emphasis on political events and experiences as the main source of public support for the political system.” Around one third of the voters (34%) chose their candidate some considerable time in advance (a few weeks or months before the day).

Even among European citizens who are politically active, a North-South divide over the timing of the choice can be traced. For example, Jack Citrin noted that “[r]espondents in the Southern [Member] States are more likely to make their choice in advance – whether because they always vote the same way, or because they make their decision a few weeks or even months in advance - while voters in northern countries are less decided, and seem to hesitate until the last minute. Respondents in Greece (13%), Malta (12%), Cyprus and Spain (both 11%), Portugal (8%) and Italy (6%), are all less likely than the European average (15%) to have taken their decision in the last days before the election or even on the day itself; conversely, a quarter or more of respondents in Latvia, Sweden, the Netherlands, Denmark and Finland took their decision in the final days or on election day.”

Integracija različitosti: Kako je integracija manjina koncipirana u postojećoj hrvatskoj manjinskoj politici

Zahtjevno je objasniti fenomen integracije. Integracija je, u jeziku svakodnevice, velika riječ koju se veže za velike koncepte i društvene procese: globalizaciju, supranacionalne organizacije, ekonomsku suradnju. U svijesti prosječno politički zainteresiranog i politikom u pravilu razočaranog hrvatskog građanina riječ integracija budi konotaciju na proces pristupanja Europskoj uniji i eventualno na procese dodatnog povezivanja putem kreiranja i provođenja zajedničkih politika, zakona i mjera među državama koje toj naddržavnoj tvorevini pripadaju.
Pa, iako će tek rijetki integraciju doživjeti kao preduvjet društvene i državne organizacije, ona jest pojavnost koju zahtjeva suživot ljudi kroz povijest i u svim društvenim porecima. Da bi društvo opstalo, a posebice ovo suvremeno u kojem postoji iznimna različitost uloga, poslova, interesa i potreba, potrebno je uspostaviti i održavati integraciju putem društvenih normi koje građani prihvaćaju kao legitimne, putem djelovanja političkih institucija, ekonomskog sustava, zajedničke kulture i dominantnih vrijednosti. Prepoznali su to rani sociološki mislioci, posebice Emile Durkheim, a afirmirala funkcionalistička sociološka teorija, koja je dominirala ovom znanstvenom disciplinom sredinom dvadesetog stoljeća. Ona je konceptualizirala društvo kao sustav sačinjen od međusobno povezanih dijelova za čiji opstank je nužna integracija tih dijelova koja rezultira harmoničnom i nekonfliktnom zajednicom. No, društvenu je integraciju u demokratskoj državi nipošto ne podrazumijeva beskonfliktnu zajednicu niti zahtjeva da građani moraju istovjetno razmišljati, imati iste zahtjeve, potrebe pa i prava.

Politički odgovor na nejednakost prilika

Povijest ukazuje da nije uvijek bilo tako, jer brojni su promjeri u kojima su integrativni mehanizmi nacionalizma ili fašizma rezultirali isključivanjem i negacijom ljudskih prava manjinskih društvenih skupina. Osim toga, moderna nacionalna država dugo se koristila kulturnom homogenizacijom kao dominantnom i legitimnom integrativnom politikom. Razvoj globalno prihvaćenih i univerzalnih ljudskih prava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća doprinio je etabliranju načela jednakosti i nediskriminacije u pristupu i ostvarivanju različitih prava svih pojedinaca. Pod utjecajem globalizacije i otvaranja granica uslijed ekonomskog rasta određenih država došlo je do mijenjanja mnogih do tada etničkih homogenih država zbog useljavanja stanovništva drugih nacionalnosti.
U takvim su se državama paradigme neutralnih pravnih standarda, jednakog tretmana i zabrane diskriminiranja pokazale nedostatnima za očuvanje kulturnih specifičnosti nedominantnih etničkih zajednica, pa su, poglavito u bogatijim i tradicionalnim imigrantskim državama (poput Kanade i SAD-a) osmišljene multikulturne politike, koje, pojednostavljeno rečeno, jednako vrednuju i tretiraju različite kulture osiguravajući mehanizme političke integracije koji ne pretpostavljaju kulturnu uniformnost. S vremenom se i u nacijama državama koje dugi niz desetljeća nisu bile voljne odstupiti o dominantnog položaja većinske kulture (npr. Njemačkoj, i drugim zapadnoeuropskim državama), počelo razmišljati na koji način osigurati miroljubiv suživot društvenih skupina različitog etničkog predznaka. Mnoga današnja višekulturna i višeetnička društva predstavljaju izazov donosiocima političkih odluka odluka zahtijevajući nove politike koje ce pomiriti proturječnost potreba i interesa, ustabiliti društvenu integraciju, ostvariti društveni napredak, te osigurati trajan mir. Posljedice nejednake raspodjele dobara ne rezultiraju samo isključivanjem i nižim socioekonomskim statusima manjinskih skupina, već predstavljaju prijetnju društvenoj stabilnosti i poretku.
Političari stoga ne mogu vise zatvarati oči pred činjenicom da u suvremenom multietničkom i multikulturnom društvu građani nemaju iste mogućnosti niti interese, te posljedično nemaju jednake mogućnosti sudjelovati u društvenom, gospodarskom i javnom životu.
Sustav manjinskih prava doprinio je uvjerenju, koje se onda reflektira kroz zakonske norme i politike, da nacionalne manjine, u onim državama koje su se obvezale na zaštitu njihovih prava, predstavljaju integralni dio društva i države, te stoga zaslužuju posebne mjere koje će ih društveno integrirati i učiniti punopravnim članovima društvene zajednice. Međunarodni izvori manjinskih prava zabranjuju čak politike ili prakse asimilacije pripadnika nacionalnih manjina, a državama nameću obvezu da poduzimaju mjere zaštite pripadnika nacionalnih manjina ukoliko su izloženi prijetnjama, diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju temeljem njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti. Nadalje, države koje nacionalne manjine nastanjuju dužne su u svim područjima gospodarskog, društvenog, političkog i kulturnog života pripadnicima nacionalnih manjina jamčiti jednakost pred zakonom i jednake pravne zaštite. I konačno, od vlasti se očekuje da usvoje odgovarajuće mjere s ciljem promicanja pune i učinkovite jednakosti između pripadnika nacionalne manjine i pripadnika većinskog naroda te da stvore nužne uvjete za učinkovito sudjelovanje. Na međunarodnoj razini, pitanjem konkretizacije mjera učinkovite integracije manjina u društvo bavio se ponajviše Visoki povjerenik OESS-a za nacionalne manjine, koji je, vođen uvjerenjem da je integriranje manjina u društvo najbolja strategija sprječavanja međuetničkih sukoba, iznjedrio nekoliko međunarodnih pravnih standarda za zaštitu nacionalnih manjina: u području obrazovanja, u pogledu korištenja manjinskih jezika kao službenih ili pak u elektronskim medijima, o mehanizmima djelotvornog sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu, o načinima djelovanja policijskih snaga u multietničkim zajednicama, o ulozi nacionalnim manjinama u međudržavnim odnosima.

Krajem prošle godine iz Ureda Visokog povjerenika izašle su Ljubljanske smjernice o integraciji raznolikih društava. Upravo one svjedoče promjenu paradigme suvremene manjinske politike, šireći područje manjinske zaštite i na izvan-državne institucije koji su tradicionalno smatrane isključivim nosiocima ostvarivanja manjinskih politika. Integracija je u Smjernicama definirana kao dinamičan proces suradnje različitih društvenih dionika koji svim članovima etnički, jezično, religijski ili kulturno-raznolikih društva omogućava učinkovito sudjelovanje u gospodarskom, političkom, društvenom i kulturnom životu. To je stoga što integracijske politike potiču zajedništvo i osjećaj pripadnosti na nacionalnoj i lokalnoj razini. Integracija je osim toga i proces koji zahtijeva da svi članovi određenog društva prihvate i poštuju zajedničke javne institucije i dijele osjećaj pripadnosti zajedničkoj državi i inkluzivnom društvu. Kao podršku procesu integracije države trebaju usvojiti politike kojima je cilj stvoriti društvo u kojem se raznolikost poštuje i svatko, uključujući članove etničkih, jezičnih, kulturnih ili vjerskih skupina, ima jednak pristup javnim dobrima i uslugama, te jednake mogućnosti djelotvornog sudjelovanja na ravnopravnoj osnovi u socijalnom, gospodarskom i kulturnom životu i javnim poslovima države. Integracija politike trebaju uključivati mjere koje potiču međuetnički, međureligijski ili međukulturalni dijalog i interakciju temeljen na toleranciji i međusobnom uvažavanju. Integraciju je moguće provoditi kroz mnogobrojne inicijative u raznim područjima, uključujući obrazovanje, medije ili promicanjem korištenja jezika manjina. Integracija, Smjernice ističu, nije isključivo obaveza državnih institucija.Prema njima svi članovi društva uz dužnost pridržavanja zakona i snose i odgovornost pridonositi društvenoj integraciji.

Ograničen integrativni učinak hrvatske manjinske politike

U posljednjih deset godina hrvatska je manjinska politika uspjela od (djelomično) ekskluzivističke iz prvog desetljeće hrvatske demokracije razviti se u inkluzivističku i integracijsku. No, kako je integracija manjina koncipirana upostojećoj hrvatskoj manjinskoj politici? U tekstu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina nema ni spomena integracije manjina, ali je moguće tumačiti da odredbe koje propisuju prava manjina imaju integrativan učinak. Integrativne mjere ne specificira niti Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Nužnost sveobuhvatne društvene integracije romske manjine promiče doduše Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma, a obvezu integracije manjina sadrže i bilateralni ugovori o zaštiti manjine sa susjednim državama. Niti raniji, kao ni budući Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava nemaju jasno istaknutu integrativnu notu manjinske politike. Doduše, svijest o potrebi integracije Roma i azilanata u društvu ili reintegracije izbjeglica u zajednicama iz kojih su bili izbjegli istaknuta je na nekoliko mjesta u dokumentu Nacionalnog programa za period 2013-2016. Neosporno je da pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj pripada niz prava čijim se provođenjem osigurava istovremeno njihova (doduše uglavnom politička) integracija, ali i očuvanje njihovih kulturalnih i tradicijskih specifičnosti. Tako manjine imaju mogućnost sudjelovati u političkom procesu na svim razinama vlasti, čak i putem konzultativna tijela koja su sukreatori lokalnih politika koje su važne za očuvanje manjinskog identiteta. Osim toga, manjine imaju pravo upotrebe svoga jezika, privatno i javno, u školstvu i putem medija. Oživotvorenje načela jednakosti ne iscrpljuje se osiguranjem prava na političko sudjelovanje i predstavljenošću manjina u državnim institucijama, čak niti jamčenjem kulturne autonomije. Jednakost implicira i ustanovljenje i provođenje primjerenih mjera socijalne zaštite, uključivanja manjina na tržište rada, poboljšanje njihovih uvjeta i kvalitete života te osiguranje jednakih mogućnosti pristupa javnim dobrima i uslugama pripadnicima svih društvenih skupina.

Kao rezultat politike uvjetovanjaEuropske unije, ali i velikim dijelom kroz proces političke maturacije hrvatskog društva, danas se na manjine gleda kao jednakopravne članove društva, a manjinska politika je (posebice u očima političkih elita) legitimna i potrebna hrvatskom društvu. Iz manjinske politike, kojom se hrvatski političari vole pohvaliti kao oglednim modelom kojeg bi trebale slijediti i buduće zemlje kandidatkinje za članstvo u Uniji, već danas možemo izvući sadržaje i odredbe koje će omogućiti ostvarenje prava azilanata i njihovu integraciju u hrvatsko društvo. Već trenutno važeće (šture) zakonske norme osiguravaju mogućnost smještaja, školovanja, pravo na slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece te pravo na pomoć pri uključivanju u društveni život. Kako je izgledan rast udjela azilanata i imigranata u desetljećima koji slijede, posenice nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, postojeće i dodatno razvijene integrativne manjinske politike mogu i moraju doprinjeti ostvarenju integracije svih društvneih skupina u hrvatsko društvo.

© Nezavisni magazin Identitet