Zahtjevno je objasniti fenomen integracije. Integracija je, u jeziku svakodnevice, velika riječ koju se veže za velike koncepte i društvene procese: globalizaciju, supranacionalne organizacije, ekonomsku suradnju. U svijesti prosječno politički zainteresiranog i politikom u pravilu razočaranog hrvatskog građanina riječ integracija budi konotaciju na proces pristupanja Europskoj uniji i eventualno na procese dodatnog povezivanja putem kreiranja i provođenja zajedničkih politika, zakona i mjera među državama koje toj naddržavnoj tvorevini pripadaju.
Pa, iako će tek rijetki integraciju doživjeti kao preduvjet društvene i državne organizacije, ona jest pojavnost koju zahtjeva suživot ljudi kroz povijest i u svim društvenim porecima. Da bi društvo opstalo, a posebice ovo suvremeno u kojem postoji iznimna različitost uloga, poslova, interesa i potreba, potrebno je uspostaviti i održavati integraciju putem društvenih normi koje građani prihvaćaju kao legitimne, putem djelovanja političkih institucija, ekonomskog sustava, zajedničke kulture i dominantnih vrijednosti. Prepoznali su to rani sociološki mislioci, posebice Emile Durkheim, a afirmirala funkcionalistička sociološka teorija, koja je dominirala ovom znanstvenom disciplinom sredinom dvadesetog stoljeća. Ona je konceptualizirala društvo kao sustav sačinjen od međusobno povezanih dijelova za čiji opstank je nužna integracija tih dijelova koja rezultira harmoničnom i nekonfliktnom zajednicom. No, društvenu je integraciju u demokratskoj državi nipošto ne podrazumijeva beskonfliktnu zajednicu niti zahtjeva da građani moraju istovjetno razmišljati, imati iste zahtjeve, potrebe pa i prava.
Politički odgovor na nejednakost prilika
Povijest ukazuje da nije uvijek bilo tako, jer brojni su promjeri u kojima su integrativni mehanizmi nacionalizma ili fašizma rezultirali isključivanjem i negacijom ljudskih prava manjinskih društvenih skupina. Osim toga, moderna nacionalna država dugo se koristila kulturnom homogenizacijom kao dominantnom i legitimnom integrativnom politikom. Razvoj globalno prihvaćenih i univerzalnih ljudskih prava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća doprinio je etabliranju načela jednakosti i nediskriminacije u pristupu i ostvarivanju različitih prava svih pojedinaca. Pod utjecajem globalizacije i otvaranja granica uslijed ekonomskog rasta određenih država došlo je do mijenjanja mnogih do tada etničkih homogenih država zbog useljavanja stanovništva drugih nacionalnosti.
U takvim su se državama paradigme neutralnih pravnih standarda, jednakog tretmana i zabrane diskriminiranja pokazale nedostatnima za očuvanje kulturnih specifičnosti nedominantnih etničkih zajednica, pa su, poglavito u bogatijim i tradicionalnim imigrantskim državama (poput Kanade i SAD-a) osmišljene multikulturne politike, koje, pojednostavljeno rečeno, jednako vrednuju i tretiraju različite kulture osiguravajući mehanizme političke integracije koji ne pretpostavljaju kulturnu uniformnost. S vremenom se i u nacijama državama koje dugi niz desetljeća nisu bile voljne odstupiti o dominantnog položaja većinske kulture (npr. Njemačkoj, i drugim zapadnoeuropskim državama), počelo razmišljati na koji način osigurati miroljubiv suživot društvenih skupina različitog etničkog predznaka. Mnoga današnja višekulturna i višeetnička društva predstavljaju izazov donosiocima političkih odluka odluka zahtijevajući nove politike koje ce pomiriti proturječnost potreba i interesa, ustabiliti društvenu integraciju, ostvariti društveni napredak, te osigurati trajan mir. Posljedice nejednake raspodjele dobara ne rezultiraju samo isključivanjem i nižim socioekonomskim statusima manjinskih skupina, već predstavljaju prijetnju društvenoj stabilnosti i poretku.
Političari stoga ne mogu vise zatvarati oči pred činjenicom da u suvremenom multietničkom i multikulturnom društvu građani nemaju iste mogućnosti niti interese, te posljedično nemaju jednake mogućnosti sudjelovati u društvenom, gospodarskom i javnom životu.
Sustav manjinskih prava doprinio je uvjerenju, koje se onda reflektira kroz zakonske norme i politike, da nacionalne manjine, u onim državama koje su se obvezale na zaštitu njihovih prava, predstavljaju integralni dio društva i države, te stoga zaslužuju posebne mjere koje će ih društveno integrirati i učiniti punopravnim članovima društvene zajednice. Međunarodni izvori manjinskih prava zabranjuju čak politike ili prakse asimilacije pripadnika nacionalnih manjina, a državama nameću obvezu da poduzimaju mjere zaštite pripadnika nacionalnih manjina ukoliko su izloženi prijetnjama, diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju temeljem njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti. Nadalje, države koje nacionalne manjine nastanjuju dužne su u svim područjima gospodarskog, društvenog, političkog i kulturnog života pripadnicima nacionalnih manjina jamčiti jednakost pred zakonom i jednake pravne zaštite. I konačno, od vlasti se očekuje da usvoje odgovarajuće mjere s ciljem promicanja pune i učinkovite jednakosti između pripadnika nacionalne manjine i pripadnika većinskog naroda te da stvore nužne uvjete za učinkovito sudjelovanje. Na međunarodnoj razini, pitanjem konkretizacije mjera učinkovite integracije manjina u društvo bavio se ponajviše Visoki povjerenik OESS-a za nacionalne manjine, koji je, vođen uvjerenjem da je integriranje manjina u društvo najbolja strategija sprječavanja međuetničkih sukoba, iznjedrio nekoliko međunarodnih pravnih standarda za zaštitu nacionalnih manjina: u području obrazovanja, u pogledu korištenja manjinskih jezika kao službenih ili pak u elektronskim medijima, o mehanizmima djelotvornog sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu, o načinima djelovanja policijskih snaga u multietničkim zajednicama, o ulozi nacionalnim manjinama u međudržavnim odnosima.
Krajem prošle godine iz Ureda Visokog povjerenika izašle su Ljubljanske smjernice o integraciji raznolikih društava. Upravo one svjedoče promjenu paradigme suvremene manjinske politike, šireći područje manjinske zaštite i na izvan-državne institucije koji su tradicionalno smatrane isključivim nosiocima ostvarivanja manjinskih politika. Integracija je u Smjernicama definirana kao dinamičan proces suradnje različitih društvenih dionika koji svim članovima etnički, jezično, religijski ili kulturno-raznolikih društva omogućava učinkovito sudjelovanje u gospodarskom, političkom, društvenom i kulturnom životu. To je stoga što integracijske politike potiču zajedništvo i osjećaj pripadnosti na nacionalnoj i lokalnoj razini. Integracija je osim toga i proces koji zahtijeva da svi članovi određenog društva prihvate i poštuju zajedničke javne institucije i dijele osjećaj pripadnosti zajedničkoj državi i inkluzivnom društvu. Kao podršku procesu integracije države trebaju usvojiti politike kojima je cilj stvoriti društvo u kojem se raznolikost poštuje i svatko, uključujući članove etničkih, jezičnih, kulturnih ili vjerskih skupina, ima jednak pristup javnim dobrima i uslugama, te jednake mogućnosti djelotvornog sudjelovanja na ravnopravnoj osnovi u socijalnom, gospodarskom i kulturnom životu i javnim poslovima države. Integracija politike trebaju uključivati mjere koje potiču međuetnički, međureligijski ili međukulturalni dijalog i interakciju temeljen na toleranciji i međusobnom uvažavanju. Integraciju je moguće provoditi kroz mnogobrojne inicijative u raznim područjima, uključujući obrazovanje, medije ili promicanjem korištenja jezika manjina. Integracija, Smjernice ističu, nije isključivo obaveza državnih institucija.Prema njima svi članovi društva uz dužnost pridržavanja zakona i snose i odgovornost pridonositi društvenoj integraciji.
Ograničen integrativni učinak hrvatske manjinske politike
U posljednjih deset godina hrvatska je manjinska politika uspjela od (djelomično) ekskluzivističke iz prvog desetljeće hrvatske demokracije razviti se u inkluzivističku i integracijsku. No, kako je integracija manjina koncipirana upostojećoj hrvatskoj manjinskoj politici? U tekstu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina nema ni spomena integracije manjina, ali je moguće tumačiti da odredbe koje propisuju prava manjina imaju integrativan učinak. Integrativne mjere ne specificira niti Akcijski plan za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Nužnost sveobuhvatne društvene integracije romske manjine promiče doduše Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma, a obvezu integracije manjina sadrže i bilateralni ugovori o zaštiti manjine sa susjednim državama. Niti raniji, kao ni budući Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava nemaju jasno istaknutu integrativnu notu manjinske politike. Doduše, svijest o potrebi integracije Roma i azilanata u društvu ili reintegracije izbjeglica u zajednicama iz kojih su bili izbjegli istaknuta je na nekoliko mjesta u dokumentu Nacionalnog programa za period 2013-2016. Neosporno je da pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj pripada niz prava čijim se provođenjem osigurava istovremeno njihova (doduše uglavnom politička) integracija, ali i očuvanje njihovih kulturalnih i tradicijskih specifičnosti. Tako manjine imaju mogućnost sudjelovati u političkom procesu na svim razinama vlasti, čak i putem konzultativna tijela koja su sukreatori lokalnih politika koje su važne za očuvanje manjinskog identiteta. Osim toga, manjine imaju pravo upotrebe svoga jezika, privatno i javno, u školstvu i putem medija. Oživotvorenje načela jednakosti ne iscrpljuje se osiguranjem prava na političko sudjelovanje i predstavljenošću manjina u državnim institucijama, čak niti jamčenjem kulturne autonomije. Jednakost implicira i ustanovljenje i provođenje primjerenih mjera socijalne zaštite, uključivanja manjina na tržište rada, poboljšanje njihovih uvjeta i kvalitete života te osiguranje jednakih mogućnosti pristupa javnim dobrima i uslugama pripadnicima svih društvenih skupina.
Kao rezultat politike uvjetovanjaEuropske unije, ali i velikim dijelom kroz proces političke maturacije hrvatskog društva, danas se na manjine gleda kao jednakopravne članove društva, a manjinska politika je (posebice u očima političkih elita) legitimna i potrebna hrvatskom društvu. Iz manjinske politike, kojom se hrvatski političari vole pohvaliti kao oglednim modelom kojeg bi trebale slijediti i buduće zemlje kandidatkinje za članstvo u Uniji, već danas možemo izvući sadržaje i odredbe koje će omogućiti ostvarenje prava azilanata i njihovu integraciju u hrvatsko društvo. Već trenutno važeće (šture) zakonske norme osiguravaju mogućnost smještaja, školovanja, pravo na slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece te pravo na pomoć pri uključivanju u društveni život. Kako je izgledan rast udjela azilanata i imigranata u desetljećima koji slijede, posenice nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, postojeće i dodatno razvijene integrativne manjinske politike mogu i moraju doprinjeti ostvarenju integracije svih društvneih skupina u hrvatsko društvo.
© Nezavisni magazin Identitet
Post je objavljen 03.04.2013. u 11:21 sati.