Pravo na mržnju

Nikad nisam vjerovala da je šutnja zlato. Takav stav možda proizlazi iz moga spola (žene, znanstveno je dokazano, u jednom danu izgovore 13.000 riječi više od muškaraca), no mnogo više je to odraz osobnog uvjerenja da u slobodnom i demokratskom društvu svatko mora moći argumentirano iznositi svoje stavove i uvjerenja. Naime, javna rasprava u demokratskom društvu koj je cesto pluralno i da ga anstanjuu ljudi razlicitih pogleda, interesa, potreba i pogleda, nije moguca bez slobode izražavanja. No, pravo slobodnog izrazavanja svojih stavova nije apsolutno. Podlijeze odredenim ogranicenjima koja ne služe samo zabrani diskriminiranja odredenih drustvenih skupina vec i interesima demokratskog društva. U svjetlu nedavnih izjava siroj javnosti poznatih osoba koje vrijedaju pripadnike i pripadnice manjina u Hrvatskoj, zelja mi je pokazati zasto i kako pravne ogranicenja slobode izražavanja zabranjuju i sankcioniraju govor mržnje.

Neosporno, sloboda izražavanja bitna je za ucinkovit politicki proces u demokratskom pluralistickom društvu u kojem bi svi trebali biti u mogucnosti sudjelovati u javnoj raspravi. Javne rasprave cesto predstavljaju suprotstavljanja stavova, cak i vrijednosnih sustava. I onda kada su grube i ganice s dobrim ukusom, pravo slobode izrazavanja štiti govornike od kaznenog progona. Sloboda izražavanja naime uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti. Europski sud za ljudska prava, cuvar kataloga ljudskih prava sadrzanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, u slucaju Handyside iznio je na primjer stav da je nuzno osigurati neometanu protocnost informacija i ideja koje „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio javnosti“ u svrhu zaštite „pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih ne postoji ‘demokratsko društvo’“.

Zlouporaba slobode izražavanja

Ostvarivanje slobode izražavanja može podlijegati ograničenjima ili kaznama izmedu ostalog u interesu ugleda ili prava drugih gradana. U demokratskom društvu ograničenja moraju biti predviđena zakonom,a sudovima se prepusta ocijenjviati jesu li ona i neophodna i nuzna. Pravo govoriti sto mislis u javnom prostoru nije dakle apsolutno, vec uključuje obveze i odgovornosti. Medunarodni izvori prava manjina osim toga zahtjevaju da drzave poduzimaju odgovarajuće mjere zaštite osoba koje bi mogle biti izložene prijetnjama ili diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju radi njihove etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti. Drugim rijecima, demokratkse su drzave duzne odgovoriti i sankcionirati govor mržnje koji diskriminira, vrijeda ili promovira drugaciji tretman. Borba protiv govora mržnje zahtjeva ne samo osudu istoga od strane istaknutih politickih ili javnih djelatnika, vec i sveobuhvatan pravni okvir koji blansira pravo slobode izražavanja s pravom na zaštitu od diskriminacije.

Iako se o ukusima navodno ne govori, svi znaju sto je lijepo ili ruzno. Isto je s govorom mrznje. Iako ce netko biti gorljivo tvrditi kako njega osobno uvredljiv govor koji argmentaciju temelji na necijem podrijetlu, nacionalnoj pripadnosti, rasi, vjeri ili jeziku ne uznemiruje, cinjenica je da je govor mrznje zapravo vrlo lako prepoznati. Dovoljno je promijeniti atribute i pridjeve u one koji bi opisivali vlastitie identitetske karakteristike i zamisliti se u polozaju manjine u nekom drugom okolisu. Govor mržnje je stoga moguce definirati kao javno dostupne iskaze necijih stavova koji šire, promicu, opravdavaju ili navode na mržnju, iskljucivanje i negaciju temeljem necije etničke, kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti, ali i seksualne orjentaicje, drustvenog statusa ili podrijetla. Ne cudi stoga da su pripadnici manjina, imigranti, azilanti i useljenici cestom metom govora mrznje. Duznost je drzave sankcionirati iskaze razlicitih oblika mržnja zasnovane na netoleranciji koji se manifestiraju kao nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam ili homofobija kad god su iskazani u javnom prostoru. Kada ne bi bilo tako, svaka bi drustvena manjinska slupina lako mogla biti nadglasana, mariginalizirana i iskljucena. Nadalje, govor mrznje ne dotice iskljucivo zrtvu, onoga kome je izvorno bio upucen, vec i cijelu skupinu kojoj zrtva pripada. Ovakav je stav potvrdio i Europski sud za ljudska prava u presudi u predmetu Young, James and Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj je istakao da demokracija ne znaci jednostavno da interesi vec
ine moraju uvijek prevladati: neophodno je postic
i ravnotežu koja c
e omoguc
iti pravican i prikladan tretman manjina i izbjegavati bilo kakve zloporabe od onih drustvenih skupina u dominantnom položaju.

Prema sudskoj praksi istoga Suda „tolerancija i poštivanje jednakog dostojanstva svih ljudi predstavljaju temelje demokratskog, pluralistickog društva“. U presudi Gunduz protiv Turske Sud je naime naveo da „iz nacelnih razloga u određenim demokratskim društvima kažnjavanje ili, cak, sprjecavanje svih oblika iskaza koji šire, poticu, promicu, ili opravdavaju mržnju zasnovanu na netoleranciji (ukljucujuc
i vjersku netoleranciju) može smatrati neophodnim“.

Sankcioniranje govora mrznje

Sankcioniranje govora mrznje salje poruku da je takvo ponasanje neprihvatljivo i nije u skladu s vrijednostima demokratskog drustva. Hrvatski Kazneni zakon na primjer predvida tezu kvalifikaciju kaznenog djela kada je zlocin počinjen zbog npr. rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla. No, zakonodavni tekst ne znaci nista ako mu ne slijedi promptna i ucinkovita provedba. Ipak, smatram da je odluka o smjeni HTV-ovih urednika radi govora mržnje kojeg je iskazala gosca u studiju neproporcionalna. Naime, nitko od njih nije iznio stavove koji bi bili sovinisticki i uvredljivi. Slicno je presudio Europski sud za ljudska prava u slucaju Jersild protiv Danske kada je obrazlozio da je nezakonito novinara smatrati odgovornim za širenje rasistickih izjava u program koji je vodio. Naime, pred danskim je sudovima je osuđen novinar koji je vodio televizijski razgovor s rasistickim izjaveama gostiju stogašto im se nije suprotstavio, niti se ogradio od izjava intervjuiranih. Ipak, Europski sud za ljudska prava presudio je da je u ovom slucaju prekršeno pravo na slobodu izrazavanja ovog novinara, između ostalog, obrazlazuci da nije zadatak sudova odlucivati kakvim se profesionalnim metodama treba služiti novinar.

Iako mediji igraju iznimno znacajnu ulogu u promicanju ili osudi govora mržnje, za sankcioniranje istog odgovorni su sudovi i drzavno odvjetnistvo. Podaci drzavnog odvjetnistva za 2012. godinu otkrivaju da je tek sedam od 26 kaznenih prijava završilo s osuđujućim presudama koji su sankcionirali zločine iz mržnje. U ovoj brojci nemoguce je znati je li medu sankcioniranim djelima bilo procesuiranja i govora mržnje. No i ovako mala brojka ukazuje na to da se u praksi sveprisutnom govoru mrznje jos uvijek olako pristupa. Presucivanje i neragiranje je implicitno priznanje da do krsenja prava nije ni doslo, ali i jos vise doprinosenje intimidaciji i diskriminaicji odredenih drustvenih skupina protiv kojis su iskazi govora mržnje upereni.

Nebitno je stoga jesu li u zadnje vrijeme ucestali javni iskazi netolerancije netrpeljivosti prema manjinama instrument predizborne mobilizacije glasaca ili stvar osobnh vrijednosnih sustava. Buduci je govor mrznje zabranjen zakonom, na institucijama je vlasti da rade na nejgovom suzbijanju. Ulogu u brobi protiv govora mrznje doduse nemaju samo policija, drzavno odvjetnistvo i sudovi. Govor mrznje se uci. Obicno u vlastitiom domu onih koji mu pribjegavaju. Stoga u njegovoj osudi moraju sudjelovati i mediji i istaknuti javni intelektualci i politicki celnici. No, mnogo, mnogo znacajnije trebalo bi koncipirati ulogu obrazovnog procesa u odgajanju mladih gradanki i gradjana da su netolerancija, sovinizam, antisemitizam ili rasizam losi i drustveno neprihvatljivi iskazi ponasanja. U ‘borbi protiv govora mrznje’ nikako nije bolje šutjeti, vec protiv njega treba progovarati i otkloniti svaku sumnju u to da je on drustvebno prihvatljiv. Jer, pravo na mrznju, barem u javnom prostoru, nema nitko.