24
utorak
travanj
2012
Volim putovati
Volim putovati. Na samo dva sata avionske razdaljine slijećem u novi jezik, svakodnevnicu i običaje koji su mojim dnevnim obavezama istodobno slični i daleki. Volim gledati ljude koji putuju. Zamišljam njihove poslove, karaktere, što im se čini bitnim, zbog čega se trude i ujutro ustaju. Gledam ih kako su zatomljeni njihovi nagoni i osjećaji u aerodromskim zgradama koje nalikuju na akvarije. Nema glasne priče, nema iskazivanja ekstatičnih osjećaja. Svi kao da nastoje na van prikazati najbolju, uljuđenu verziju sebe. Pogledam vani, i sve nas doživim kao ribice koje su zadovoljne i mirne jer su site i zadovoljene. Pomislim, kako li bi samo stubokom promijenjen bio scenarij koji sada gledam da kojim slučajem akteri (na primjer zbog neke prirodne katastrofe) zapnu u aerodromskom akvariju i ostanu prikraćeni za osnovne ljudske potrebe: hranu, san, toplinu, dovoljno osobnog prostora. Kako bi u takvom slučaju lako i silovito na površinu isplivala prava ljudska narav: silovita, sebična, sebeljubiva.
Na aerodromima su svi, premda fizički tako blizu drugima, zapravo sami i zbog toga ranjivi. Zato o navlače te nezainteresirane izraze lica, užurbane pokrete, a odjela i kaputi, te skupe cipele i torbe, služe poput oružja. Dok krajičkom oka promatram suputnika u mome redu, koji se premjestio tako da ostane prazno sjedalo između nas čim je ukrcavanje završilo, zamišljam da on u sebi osjeća sljedeće: Ja sam važan, maknite mi se s puta, na letu ću prostudirati još jednom to financijsko izvješće, a čim izađem u autu ću obaviti nekoliko telefonskih poziva zbog kojih svijet neće biti bolje mjesto, ali će nekoliko ljudi biti bogatije. Ili ovakav scenarij: Žurim se, zar ne vidite, bez mene se danas neće održati sastanak na koji sam krenula, zato sam i obukla ovaj skupi baloner i cipele s potpeticama u kojima mi zasigurno nije udobno, ali pridonose mojoj ženstvenoj opakosti.
Onda roditelji s malom djecom. Uh, kako li sam samo naivno onomade, prija vlastitog roditeljstva u zabludi mislila kako su slatke i dirljive obitelji na putovanju. Kako je lijepo što svojoj djeci pokazuju svijet i uče ih kozmopolitskim manirama. Ma koje vražje kozmopolitske manire? Nitko ko ne mora djece u pelenama ne pokazuje svijet tako što sa sobom vuklja dijete, njegova kolica, torbu s potrepštinama, rezervne pelene i odjeću, najdražu dudu i jastuk. U takvom logističkom poduhvatu dojenčeta na putu lako je zaboravit sebe, kamo li ne kartu. Uglavnom se sad klonim sjediti blizu djecoputnika, njihov cvilež i nemir može biti poprilično sveprožimajući tijekom leta. Pričam i iz vlastitog iskustva letenja s Marcom. Na jednom je letu puzao krcatim avionom, premda je već znao hodati. Čovjek koje je sudbina posjela pored nas nestao je u vidu lastinog repa, čim se avion podigao dovoljno visoko da može odvezati pojas.
Ipak, redovito me iznenadi nerazmjer ženskih i muških putnika na ranojutarnjim, poslovnim letovima. Muškaraca na njima ima više od 80 posto, što na još jedan plastičan način potvrđuje da žene još nisu jednake (niti će ikada biti).
N sjećam se kad sam posljednji put razgovarala s nezancem koji je sjedio pored mene , dok se živo sjećam kako je to bilo pravilo prije deset ili petnaest godina kad sam bila studentica. Ne vjerujem da šaljem negativne signale, no godine ipak rade svoje. Kao studentici mi se čak dogodilo da, nakon što smo na dubrovačkoj plaži upoznale pilota aviona, sutradan na njeogv prijedlog, pokucamo na pilotsku kabinu i prosjedimo s pilotom i kopilotom unutra sve dok se nismo spustili u Zagreb. Čak nam je dao da malo okrećemo avion. O tempora, o mores! Šta sve postigne hihotav razgovor i ljetna haljina!
Stižem u Hamburg. Aerodrom je velik i moćan, depersonaliziran i običan kao i mnogi drugi na kojima sam ranije bila. Znam otprilike kako se stiže do Flensburga, al namjeravam koji sat prošetati tim lučkim gradom koji je drugi po veličini njemački grad. Na karti grada čitam da ima preko 6000 mostova, više nego Venecija i Amsterdam zajedno, a da sa širom okolicom koja mu ravitira broji milijuna stanovnika. Prostire se na većem području nego londonsko ili pariško metropolitansko područje.
Grad je arhitektonski protestantski suzdržan, s mnogobrojnim kućama od cigle, bez štukatura i ukrasa. Ostavljam torbu u ormariću za prtljagu i krećem putem na koje me je kola uputio. Prvo šoping ulica, pa Hauptplatz, pa kanal, te povratak na željeznički kolodvor. Ljudi koji hodaju cestom su drugačije fizionomije, germanske. Plavi, uskih glava, nasmijani i dobre volje, ali malo je kafića uz cestu. Ne postoji kultura ispijanja kave kao kod nas. Ima i dosta stranaca, vidjela sam dječje ekskurzije, među učenicima ima djece koja potječu s različitih kontinenata. Kafić –pekarnicu na željezničkoj stanici drži Turčin ili Kurd. Kad gledam ovaj etno-rasni mišung i suživot, nije mi jasno kako Angela Merkel može tvrditi da je multikulturalizam propao? Nije li baš gastarbajterski rad doprinio značajnom rastu njemačke ekonomije?
Kao i u Austriji, i ovdje su sve službe profesionalno uslužne i uljuđene. I žena na info pultu na aerodromu, i ona na kolodvoru koja mi je prodala kartu, i prodavačice u dućanu, čini se da svaka radi svoj posao s voljom i ne mrzi pritom ni sebe nit svoje mušterije. Svjesna sma da kod nas ljudi i žene na sličnim radnim mjestima zarađuju valjda upola ili triput manje nego u Njemačkoj, al može li tek to opravdati drugačiji stav prema radu?
Evo me u vlaku za Flensburg, to je regionalni vlak, nešto kao naš koji vozi od zagreba do Koprivnice. Često staje na postajama mjesta uz prugu. Primjećujem kako u vlaku nije gužva, kakva bi kod nas bila u ovo vrijeme početka povratka s posla.
Flensburg, radić u koji sam se uputila, ima oko 83.000 stanovnika, smješten je na granici s Danskom. U pokrajini Schelswig Holstein živi danska manjina u Njemačkoj pa se zato u Flensburgu smjestio istraživački centar za prava nacionalnih manjina. Veselim se što ću sresti kolege koje od prije znam i s njima razmijeniti misli i stavove o važnosti post-konfliktne pomirbe. Pitam se kakav li je taj gradić koji me čeka, a i kako li je živjeti u njemu….
komentiraj (0) * ispiši * #
18
srijeda
travanj
2012
Lidija i Željka izvojevale pobjedu protiv diskriminacije i predrasuda
Fotografija s Danas.hr
Danas je u Kući ljudskih prava predstavljena jedna mala, ali značajna pobjeda protiv predrasuda koji još uvijek vladaju našim društvom. Predstavljena je prva (doduše nepravomoćna) presuda hrvatskog suda zbog diskriminacije na temelju etničke pripadnosti. Na varaždinskom Općinskom sudu još je 2010. godine pokrenut postupak protiv vlasnice lokalne trgovine koja je odbila zahtjev za odrađivanjem prakse dviju srednjoškolki „jer su Ciganke“. Nepravomoćna presuda utvrdila je da se radilo o diskriminaciji temeljem etničke pripadnosti, što je propisano Zakonom o suzbijanju diskriminacije . Oštećene srednjoškolke postupak su vodile uz pomoć udruga Romi za Rome i Centra za mirovne studije te Ureda pučkog pravobranitelja , u ulozi umješača u postupku. Zakon naime propisuje da su u parnicu u kojoj je tužen navodni počinitelj/ica diskriminacije može kao umješač na strani tužitelja/ice „pridružiti tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku“. Tena Šimonović Einwalter, koordinatorica za područje suzbijanja diskriminacije u Uredu pučkog pravobranitelja, istaknula je na predstavljanju da se čak četrdeset posto pritužbi koje stižu u Ured pučkog pravobranitelja odnose se na rasnu i etničku pripadnost (u nedostatku propisane pripadnosti nacionalnoj manjini kao osnovi diskriminacije u Zakonu).
Lidija Ignac i Željka Balog vjerojatno nisu željela dočekati svojih pet minuta medijske slave zbog toga što nešto nisu imale priliku napraviti. Kao učenice prvog i trećeg razreda Gospodarske škole željele su odraditi nužnu praksu, a kada su bile odbijene nisu bile tek ponižene, već su se i bojale hoće li pasti razred. Zalaganjem razrednice Lidija i Željka ipak su odradile praksu, a uz pomoć udruga civilnog društva i Ureda pučkog pravobranitelja postale su primjer i inspiracija svim građanima i građankama koji će se naći u ulozi žrtve diskriminacije i pomogle ostvarivanju potpune i učinkovite jednakosti za sve hrvatske građane i građanke. „Nakon ove presude, osjećam se sretno jer znam da će pomoći i drugima u ostvarivanju njihovih prava“, bila je Lidijina poruka na predstavljanju, koja doista stoji. Ova presuda je važna i zbog toga što diskriminatorne postupke žrtve nerado prijavljuju, a kada ih i prijave u sudskim postupcima često bivaju ponovno viktimizirane.
Romi su, ne samo u Hrvatskoj, česta žrtva predrasuda i diskriminacijskih praksi. U posljednjih nekoliko godina, posebice od kad je na snagu stupio Protokol 12. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda , Europski sud za ljudska prava (pravosudno tijelo koje skrbi za ostvarenje prava iz Europske konvencije) ustanovio je nekoliko slučajeva diskriminacije pripadnika romske nacionalne manjine u nizu europskih zemalja. Važnost je presude varaždinskog Općinskog suda utoliko veća što je domaća sudbena instanca prepoznala i sankcionirala diskriminaciju. Naime, sadržaj međunarodnih pravnih standarda ionako je preslikan u domaće zakonodavstvo, i na našim je sudovima da ga primjenjuju. Ivana Radačić, vanjska suradnica Centra za mirovne studije, istakla je prilikom predstavljanja presude da u provođenju Zakona o suzbijanju diskriminacije veliku ulogu igra tumačenje sudstva budući da u našem društvu još uvijek ne postoji konsenzus oko temeljnih vrijednosti koje treba štititi. Stoga, ova presuda predstavlja i primjer sazrijevanja našeg pravosudnog sustava.
komentiraj (0) * ispiši * #
08
nedjelja
travanj
2012
Ministrov rasistički ispad baš pred Međunarodni dan Roma
Osmoga se dana travnja od 1990. godine diljem Europe obilježava Međunarodni dan Roma, etničke skupine koja broji oko 12 milijuna ljudi i najbrojnija je nacionalna manjina u Europi.
U povodu obljetnice priopćenjem se oglasio ured Pučkog pravobranitelja istaknuvši da „predrasude prema Romima dovode do njihove sustavne diskriminacije u svim područjima društvenog života: od obrazovanja do zdravstvene i socijalne skrbi, te zapošljavanja. Uvjeti stanovanja ispod su nivoa za očuvanje ljudskog dostojanstva i ne daju osnova za nadu u sretan život Roma u zajednici. Činjenica da se brojni Romi ne žele izjašnjavati Romima, već pripadnicima većinske nacije, dovoljno govori o tome.“
Ministrova stigmatizirajuća retorika
U onom djelu priopćenja u kojem Pravobranitelj žali što se „predrasude prema pripadnicima romske nacionalne manjine manifestiraju i u medijskim istupima javnih osoba i političara“ sigurna sam da je ciljao na nedavnu rasističku omašku ministra policije Ranka Ostojića. Naime, prilikom posjeta Međimurju krajem ožujka, ministar Ostojić, rekao je kako,“ uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, mora naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici romske nacionalne manjine“.
Najavivši tom prilikom projekt 'Policajac u zajednici' kao instrument u prevenciji kriminala Roma, ministar je na žalost pao na testu tolerancije i zagovaranja ljudskih prava. Osim toga, ministar je propustio senzibilizirano (pro)govoriti o okolnostima socijalne isključenosti Roma, ali je zato izanalizirao „osnovni problem romskog kriminala“. Naime, krivnja je, prema njemu u tome što državne institucije Rome pomažu samo do punoljetnosti. A kad romske obitelji prestanu primati naknade za svoju tek punoljetnu djecu, mladi se Romi nađu sami na ulici i okrenu kriminalu. Ima ministar i rješenje, a to je da se kvalitetnije kontrolira trošenje socijalne pomoći. Obavijesti je i da se strategija za poboljšanje sprema , „a nadzor trošenja socijalne pomoći, edukacija i priprema za posao neke su mjere predviđene tom strategijom“. Živjeli ministre Ostojiću, uvažavajući Vašu ministarsku funkciju, ne mogu ne primijetiti da ste propustit biti društveno odgovorni. Banalizirajući probleme Roma (još jednom) ste pomogli medijima da budu prenositelji predrasuda i cementeri stereotipa.
Novinarka Nataša Zečević je jedna od rijetkih tu vijest kritično prenijela javnosti, primijetivši da „Ostojićeva izjava, kako bi Međimurje bilo sigurno da nema romskih lopova, čisti rasizam kakvog već jako dugo nismo čuli iz ustiju jednog hrvatskog ministra. Tom izjavom Ostojić, ne samo da je nanio štetu svojoj Vladi, nego je i dodatno diskriminirao jednu manjinu te napravio još veću razliku između 'njih' i 'nas'. Osim što ih je diskriminirao, dodatno ih je i stigmatizirao. Jer, što će biti Rom, ako ne lopov? Osim toga, ministar Ostojić propustio je analizirati preostalih 50 posto kriminalnih radnji u Međimurju. Njih, kaže novinarka, “rade, valjda, Hrvati- neRomi. I to je, kako se čini, u redu, odnosno prema ministru Ostojiću nije alarmantno ni problematično. Tako valjda Hrvati- neRomi imaju pravo pljačkati i krasti Hrvate- neRome, ali zato Romi nemaju pravo pljačkati Hrvate-neRome.”
Amnesty International (AI) je izrazio zabrinutost zbog ministrove stigmatizirajuće retorike, primijetivši da ministar ojačava diskriminatorne rasno uvjetovane stereotipe eksplicitno povezujući romsku zajednicu s kriminalom i socijalnim problemima poput alkoholizma. Umjesto toga, poručio je AI, ministar bi trebao istražiti povezanost između siromaštva, kriminala i marginalizacije, te se zapitati zašto,kao što i sam navodi, Romi ne mogu vlastitim radom zarađivati za život. Zbog toga je AI pozvao Europsku komisiju da osudi svaki slučaj retorike protiv Roma te da s hrvatskom vladom to pitanje razmotri u sklopu procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.
Mediji: prenositelji stereotipa i predrasuda
Kad bi Pravobraniteljevo priopćenje imalo šansu upasti u oči neke od tiražnijih tiskovina ili gledanijih medija, sumnjam da bi urednici osjetili sram što ih Pravobranitelj upozorava da se „predrasude prema pripadnicima romske nacionalne manjine manifestiraju i u medijskim istupima javnih osoba i političara, koji pri tome olako prelaze preko činjenice da se radi o grupi kojoj niti jedna zajednica u povijesti nije dala jednaku priliku. Poboljšani položaj i uspješnost Roma svakako će dati i povoljniju sliku o društvu u kojem živimo.“
Evo još jednog primjera, iz subotnjeg Večernjaka, senzacionaliastičko stereotipiziranje koje izvještava o „donedavno nezamislivom slučaju miješane veze“, tj. o maloljentičkoj romansi Roma i Hrvatice koji se vole u naselju Parag u Međimurskoj županiji. Unatoč činjenici da je miješanih veza i brakova u našem društvu bilo odvajkada, novinar i urednici nepotrebno skandaliziraju činjenicu da se i, eto, Hrvati(ce) mogu zaljubit u Rom(kinj)e. Novinar ne evidentira ono što je preočito: radi se o maloljetnicima, zakonski dakle još djevojčici koja nevjenčano živi s dječakovom obitelji. Nije li to priča o zakazaloj socijalnoj službi? Činjenica da je djevojčica iz Krapine prekinula školovanje u drugom razredu srednje škole. Nije li to još dokaz da države službe ne funkcioniraju? Novinar je mogao tako koncipirati priču i ukazati na manjkavosti sustava, a ne perpeturiati predrasude čitateljstva prema Romima.
Da Romi isu isključivi trouble makeri ukazuje i presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Oršuš i dr. protiv Hrvatske. U konkretnom predmetu, Sud je presudio da raspoređivanje romskih učenika u isključivo romske razredne odjele (kako je još uvijek praksa u nekim međimurskim školama) nema objektivno i razumno opravdanje. Iako problem isključenosti međimurkih Roma u obrazovnom procesu još nije adekvatno riješen, činjenica je da institucije države aktivno djeluju po pitanju unaprijeđenja prava Roma. Hrvatska je, uz Bugarsku, Češku, Mađarsku, Makedoniju, Rumunjsku, Slovačku, Srbiju i Crnu Goru, dio međunarodne inicijative Desetljeće za uključivanje Roma 2005.-2015. koju su inicirale Svjetska banka i Institut Otvoreno društvo, a koja na nastoji unaprijediti životne uvjete i ljudska prava Roma fokusirajući se na četiri prioritetna područja: obrazovanje, stanovanje, zdravstvo i socijalna skrb. Raznorazne strategije, akcijski planovi i mjere trebale bi početi izvlačiti Rome iz začaranog kruga isključenosti, kojeg perpetuiraju siromaštvo, neobrazovanost i nezaposlenost.
Ipak, iz gornjih nekoliko simboličnih priča, očito je, nadam se, da i većinu (ministre, policajce, novinare, učenike i građane) treba mijenjati i senzibilizirati u pogledu . Bez toga uostalom nema ni jedne uspješne manjinske politike.
Objavljeno na portalu o rodu, spolu i dmeokraciji "Libela".
komentiraj (0) * ispiši * #
03
utorak
travanj
2012
Saborski seksizam
O izborima ljepote, vjerujem, svako ima svoje mišljenje. Ne smatram da ih treba ukinuti, svatko ima pravo izabrati na koji način se želi probijati i(li) penjati na društvenoj ljestvici. Ne smatram niti da su mahom mlade djevojke koje se na njih prijavljuju glupe, neinteligentne ili nesposobne. No, slažem se sa stihom Gibonijeve pjesme, koja kaže kako su u žirijima i među gledateljstvom takvih pokaznih smotri lijepih i mladih tijela obično oni koji traže žensku da mu pegla, da mu kuha, a možda čak i da ima sluha. Mom stavu unatoč, složit ćete se vjerujem da je društveno uvriježeno mišljenje kako su žene koje se prijavljuju za izbore ljepote tek praznoglave ljepotice koje u životu ni ne žele raditi išta drugo nego treptati, i možda rađati djecu nogometašima.
Zar su žene još uvijek tek ljepša strana politike?
Kad bi narodna izreka bila „pametna ko grijeh“, ili kad bi među muškarcima bilo uvriježeno reći „od njenih misaonih bravura tresu mi se gaće, ali to ne smeta...“, pitanje je koja bi se zastupnica Hrvatskoga Sabora okitila titulom najpametnije. O fizičkom izgledu žena (i njihovom oblačenju, kremicama koje koriste, načinima na koje održavaju sjajnu figuru) u medijima se još uvijek često, olako, ali i stereotipno i seksistički izvještava. Medijsko predstavljanje žena na degradirajući način, ili pričanje neukusnih viceva na njihov račun, kao društvo još uvijek prihvaćamo uglavnom nekritički.
Tako je u dnevnom listu 24 sata 24. ožujka 2012. objavljen članak o navodno najzgodnijim saborskim zastupnicama s naslovom „Zastupnici izabrali svoju Miss Sabora“. O tome su se izjasnili, a ko drugi nego njihove muške kolege. Isti oni, koji su prema pisanju 24 sata, „u ocjenjivanju bili hrabri“ ali su zahtijevali „da im ne spominjemo imena kad budemo navodili njihov izbor misica, kako ih oni vole nazivati, da ne bi imali problema kod kolegica.“
Ne smatram da je krivnja na muškim zastupnicima isključivo. I mnoge političarke vole svojim ženskim adutima zagospodariti dijelom medijskog prostora. Problem je, prema meni, u društvenom stavu, koji ovakve seksističke komentare ne osuđuje i ne smatra uvredljivim po sve žene. Ravnopravnost spolova nije dovoljno propisati kao društvenu vrijednost. Treba ju živjeti o oživotvorivati kroz medije, kroz obrazovanje, kroz nastupe javnih osoba.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić oglasila se javnim priopćenjem povodom dotičnog članka. Ukazuje da i unatoč tome što opetovano u svojim izvješćima upozorava na seksizam i stereotipni način odnosa prema ženama u politici, i dalje svjedočimo praksi kojom se ravnopravno sudjelovanje žena u politici nastoji omalovažiti isticanjem ili komentiranjem njihovog izgleda.
Komentiranjem izgleda trivijaliziraju se sposobnosti političarki
Nije to dakako prvi put da se o zastupnicama piše na ovakav degradirajući način. U ljeto prošle godine, nekoliko je dnevnih novina i portal objavilo vijest o tome kako je web stranica Marijane Petir najposjećenija na mrežnim stranicama Hrvatskog Sabora, istaknuvši tu činjenicu naslovom (koji ne odgovara faktografiji vijesti) “Hrvatski sabor: A najzgodnija hrvatska saborska zastupnica je…Marijana Petir sa 6089 glasova!” U jeku predizborne kampanje jedna je tjednik objavio foto priču o tome “Kako je izgledala ljepša strana izbora.“
Kaže Pravobraniteljica u svom priopćenju da su zbog tradicionalnog doživljavanja politike kao „muško“ zanimanja, zastupnice, a posredno i druge žene, dovedene „u apsurdnu situaciju u kojoj su postale metom pogodnom za javne kritike temeljem njihovog spola ili trivijaliziranje stavljanjem u kontekste kojima se umanjuje njihov društveni značaj.“
Pravobraniteljičina uloga u oživljavanju vrijednosti ravnopravnosti spolova
Zašto je dobro da je Pravobraniteljica reagirala? Koliko god se nekome članak čini lepršav, zabavljački i dobronamjeran, Pravobraniteljica je zapravo ukazala na to da se ovakvim načinom medijskog prikazivanja ženama u politici onemogućuje jednaki status što je u suprotnosti s načelima ravnopravnosti spolova za koju se hrvatsko društvo opredijelilo kao za jednu od ustavnih vrijednosti.
Drugi važan argument, zašto ovaj i slični članci, kao i javno izneseni seksistički ili podcjenjujući stavovi prema ženama, zaslužuju javnu osudu i zražanje leži u činjenici da su političari „javne osobe koje su svojim djelovanjem, ponašanjem i izjavama neprekidno pred očima javnosti i rade posao kojim, između ostalog, uspostavljaju i standarde ponašanja i ophođenja sukladno zakonima i politikama donesenim u Hrvatskom saboru.“
Pravobraniteljica je svim zastupnicima i zastupnicama očitala bukvicu podsjetivši ih kako bi „članovi i članice političkih stranaka trebali poduzimati odgovarajuće mjere za suzbijanje spolno stereotipnih ili po spolu diskriminacijskih oblika izražavanja i pojava te i sami javno na njih upozoravati ili se od njih ograditi.“
Na kraju, isporučila je pravobraniteljica i packu medijima, koje je podsjetila „da su, sukladno brojnim nacionalnim i međunarodnim propisima i dokumentima, dužni pridonijeti predstavljanju realne slike vještina i sposobnosti žena i muškaraca u suvremenom društvu izbjegavanjem njihova portretiranja na degradirajući i uvredljiv način te da zbog svog utjecaja u oblikovanju stavova imaju posebnu odgovornost u borbi protiv seksističkog predstavljanja i u promociji ravnopravnosti žena i muškaraca.“
komentiraj (1) * ispiši * #
01
nedjelja
travanj
2012
Zašto našem društvu trebaju politički pismeni građani?
Radeći na fakultetu sudjelujem u prenošenju znanja brucošima i brucošicama o raznim sociološkim temama, između ostalog i o političkoj sociologiji unutar koje se uči o demokraciji, državi, politici, moći, vlasti, političkim strankama, interesnim skupinama, političkoj kulturi. Osim toga, u okviru predmeta sociologija uči se i o ideologijama, naciji, nacionalizmu. Sve te teme većina njih je (trebala) obradila(ti) na satovima politike i gospodarstva te sociologije, ali kad o njima predajem pasivno sjede i čekaju da ispričam ono što program zahtjeva da bi se nakon toga zaputili na kavu i cigaru. Pri tome sigurno ne pričaju o društvenim problemima, iako bi voljela da sam u krivu. Mladi odgajani u kulturi djecoadmiracije, nekritično očekuju da im sve trebaju pri(v)rediti roditelji. Zabava i status, iz moje se perspektive, čine njihovim imperativima svakodnevice. Većina ih s otporom i otvorenim negodovanjem prihvaća zadatke i pozive na dodatna predavanja. U mnogobrojnim sam se prilikama, diskutirajući sa studentima i studenticama te čitajući njihove radove, mogla uvjeriti kako nemaju kritičan stav prema društveno-političkim događajima iz prošlosti i sadašnjosti. Veliku većinu njih odlikuje nezainteresiranost prema i neznanje o politici, te puko reproduciranje roditeljskih ideoloških i vrijednosnih stavova. Zbog toga što većina njih nije imala prilike putovati u neke strane zemlje, posebice našeg susjedstva, niti su se imali priliku družiti s vršnjacima druge etničke pripadnosti, a često i vjere, a, čini mi se, najviše zbog izloženosti kratocentirčnom (obrazovnom) diskursu, budući intelektualci koje moja radna ustanova obrazuje (i odgaja) skloniji su predrasudama i etničkoj distanci u odnosu na predratno-rođene generacije.
Bivajući svega ovo iz prve ruke svjesna, prijavih se prije koji tjedan na program "Građanska pismenost". GONG i Fakultet političkih znanosti edukaciju su u prvom redu namijenili nastavnicama srednjih škola, no kako sam iz prve ruke svjesna da sam i sama u prilici doprinositi promicanju aktivnog demokratskog građanstva prijavih se i ja. Prvi mi je cilj bolje se građanski opismeniti, a drugi solidnijim znanjem koncepte koje poučavam znati studenticama i studentima prenositi na nov ( i nadam se) zanimljiv način. Ovdje donosim ukratko što sam do sada na modulu „Politička pismenost“ (koji je vodio zanimljivi i kompetentan politolog Berto Šalaj) naučila, ali i razlažem zašto je hrvatskom društvu važno napokon uključiti građansko obrazovanje u obrazovni kurikulum.
Demokracija ne može opstati i rasti bez građana
Ima li Hrvatska, baš kako i SAD i Afganistan, zakone i parlament, pravosuđe, upravu, političare i glasače? Kakvo pitanje, pa naravno da ima. Al zašto onda (ako postoje slične institucije i zakonske odredbe) kvaliteta naše demokracije nije jednaka američkoj ili pak očajna poput afganistanske? Očito je da postoje mnogobrojni čimbenici koji neke demokracije čine stabilnima i dugotrajnima, a građanstvo u takvim državama u pravilu zainteresiranim za politički proces, sudjelovanje u radu udruga i političkih stranaka. Građani u takvim državama u slučaju nezadovoljstva nekom odlukom vlasti imaju potrebu i mogućnost iskazati svoje neslaganje s njom, a osjećaju i svrsishodnost svoga političkog angažmana. Jasno je, za demokraciju da bi bila kvalitetna nije dovoljno tek donositi nove zakone i izgraditi nove institucije. Demokracija mora biti u srcu ljudi koji u takvom sustavu žive. Zajednički je nazivnik koji karakterizira takve zemlje – razvijena i prisutna demokratska (ili građanska) politička kultura.
Američki politolog Samuel Huntington proučavao je na koji su se način uspostavljale demokracije od 1828. do 1990. i ustanovio da postoje tri temeljna preduvjeta koja će pospješiti uspostavu demokracije u nekoj državi koja je ranije bila autokratska ili totalitarna. Dobro dođe (ranije) demokratsko iskustvo, važna je i razina ekonomskog razvoja, a također i povoljne međunarodne okolnosti, dakle stabilno susjedstvo demokratskih zemalja ili inspirativna nadržavna organizacija čijem se članstvu teži npr. Seymour Martin Lipset, također američki politolog, odredio je pak uvjete održanja demokracije. Prema njemu ekonomski su uvjeti iznimno važni, jer tržišna privreda neke države ali razina ekonomskog razvoja su nužni za konsolidaciju demokracije. Ipak, treći uvjet nema veze s ekonomijom, jer prema Lipsetu za stabilizaciju demokracije dobro dođe demokratska politička kultura.
Razvoj stabilne i djelotvorne demokracije ovisi dakle o stavu građana prema političkom procesu, tj. o političkoj kulturi. Društva u kojima je dominantna građanska politička kultura karakterizira podrška i povjerenje prema (demokratskom) političkom sustavu, visok stupanj potpore građana za demokratske vrijednosti, visoka stopa političke tolerancije prema opozicijskim ili manjinskim grupama u društvu.
Kako se pojedinac očito ne rađa sa stavovima o politici, (ne)zainteresiranost za politiku u njega se usađuje tijekom socijalizacijskog procesa. Politička socijalizacija je dakle proces razvoja političke kulture u nekoj zajednici, razvoj političkog bića u svakom pojedincu.
Društvo prenosi politiku na svoje članove preko različitih aktera političke socijalizacije. Razgovori o politici u obitelji, rasprave o toj temi između vršnjaka, svo znanje sakupljeno u obrazovnom procesu, a posebice stavovi nastavnika koji nas se dojme, informacije iz masovnih medija, stavovi religijskih autoriteta, razmijenjeni dojmovi o politici i političarima s kolegama s posla, (ne)učinkovitost vlastodržaca, aktivnosti udruga i političkih stranaka, čak i izvanredni događaji koji (su) obilježili povijest nekog društva ili države, sve to ostavlja plitke ili duboke tragove u političkoj svijesti pojedinaca. Uzevši u obzir posljednjeg čimbenika političke socijalizacije, ne čudi da u našem društvu, u kojem su nedavni rat i etnički sukob ostavili dubokog traga u društvenoj svijesti, još uvijek prevladava nesklonost demokratskoj političkoj kulturi.
Nekoliko je varijabli koje utječu na razinu političke kulture. Prvo, što nam je veće obrazovno postignuće, u prosjeku izražavamo višu razinu demokratske političke kulture. Drugo, na razinu političke kulture utječu i obrazovni sadržaji. U stavovima i vrijednostima se razlikuju učenici koji su imali društvene sadržaje u svome obrazovanju, u obrazovnim sadržajima u kojima nema građanskog političkog obrazovanja imaju manje šanse za razvoj demokratske političke kulture. Treće, i način na koji im se prenosi znanje, dakle pedagoški stil nastavnika, dugoročno će kod učenika poticati ili zanemarivati prihvaćanje demokratske političke kulture. I četvrto, čak i organizacija upravljanja u ustanovi koja provodi obrazovanje ima utjecaja na stvaranje stavova i oblikovanje vrijednosti prema demokraciji. Veća je naime vjerojatnost da će se pozitivan stav prema demokraciji razvijati kod onih đaka koji su u instituciji škole koju pohađaju osjetili demokratski način upravljanja.
Što je građansko obrazovanje?
Činitelji političke socijalizacije djeluju u pravilu nesinkronizirano. Jedno o korumpiranim i nesposobnim političarima govori otac, drugo prijateljica, treće vjeroučitelj, četvrto o politici čuju mladi na televiziji u onim rijetkim trenucima kad su takvim informacijama izloženi kroz medije koje konzumiraju.
No, neosporno je da je državi dana jasna mogućnost utjecati na obrazovanje odgovornih i obrazovanih građana njihova školovanja, koje je obavezno, i za sve građane standardizirano i jednako. Političko obrazovanje je upravo ona niša obrazovnog procesa koja bi mladima trebala omogućiti stjecanje znanja, sposobnosti i stavova koji su nužni za njihovo kasnije sudjelovanje u političkoj zajednici i političkim procesima.
U većini demokratskih država postoji apatija, nesklonost sudjelovanju u političkom procesu, a mladi su posebice izloženi tom trendu. Nedavno istraživanje o sudjelovanju mladih u politici grada Zagreba ustanovilo je „da mladi imaju relativno loše mišljenje o demokraciji kao tipu političkog uređenja, da ih je mali broj politički aktivnih što možemo tumačiti kao rezultat nezainteresiranosti, te njihovog kritičkog pogleda na politiku, ali i društvene destimulacije da se uključe u politiku“.
Građanski odgoj i obrazovanje, najavljen kao sastavni dio školskog programa od sljedeće školske, godine bio bi mali korak prema unapređenju kvalitete hrvatske demokracije. U osnovne bi škole ovaj predmet navodno uveo učenje o ljudskim pravima, demokraciji i društvu već u nižim razredima, dok će srednje škole moći odlučiti žele li građanski odgoj učenicima ponuditi kroz nekoliko predmeta ili će ga uvesti kao izborni predmet.
Damir Grund s portala Danas.hr je, izvješćujući o namjeri nove Vlade da uvede građanski odgoj u škole maliciozno predstavio tu ideju kao namjeru da „političari stvaraju nove političare“. Bivajući potpuno fokusiran na mehanizam ponude i potražnje (kojom je podlegla obrazovna politika svih razina, a posebice visokoškolsko obrazovanje u današnjem globaliziranom svijetu, na to se kritički osvrće i nedavna „Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju“) argumentirajući da „napredne države 'pojačavaju' školsku nastavu iz traženih zanimanja budućnosti, informatike, elektronike, stranih jezika i sl., mi uvodimo predmet koji im na tržištu rada garantira da nikada neće naći posao, osim ako ne odu u političare ili se preko veze uguraju u državnu službu.“ Ovakvo nerazumijevanje svrhe i smisla građanskog odgoja osim što ukazuje na ignoranciju i novinarsku površnost, upravo na najplastičniji način oslikava novinarevu građansku – nepismenost. Nije naime svrha građanskog odgoja i obrazovanja ukalupljivanje učenika u bilo kakvu ideologiju ili politički stav, već izobrazba o temeljnim političkim pojmovima, upoznavanje ustavno-političkog ustrojstva i političkhi procesa korz koje djeluje demokracije. I sam ministar obrazovanja morao je novinarima dati garanciju da „građanski odgoj nije i ne može biti alternativa vjeronauku“.
Osim toga, građansko obrazovanje bi trebalo doprinijeti stvaranju svijest kod učenika da je politika važna, a ne prljava, glupa i nepotrebna. Jer, i kad se ne bavimo politikom, ona se svejedno bavi nama. Građanskim se odgojem kod učenika stvara privrženost demokratskim načelima, povećava tolerancija prema svih društvenim skupinama, čak i prema političkim opcijama koje sami ne simpatiziraju. Politički odnos kod učenika usađuje osjećaj patriotizma i odgovornosti prema zajednici iz koje potječu. Konačno, u uspješnom modelu građanskog obrazovanja kod učenika se razvijaju participacijske sposobnosti. Ovakvo obrazovanje osposobljava mlade za političko sudjelovanje, razvijaju im se komunikacijske sposobnosti, sposobnosti suradnje, djelovanja u grupi i održavanja grupe. građanskim obrazovanjem razvijaju se i zagovaračke sposobnosti, kao i sposobnosti pregovaranja, a idealno se njime kod mladih razvija i kritičko mišljenje. Drugi je par rukavica što političke elite (možda) i ne žele ovakvo osviješteno, samomisleće biračko tijelo koje se ne može pred svake izbore naviti nacionalističkim emocijama poput metalnog vojnika.
Koji model građanskog obrazovanja ćemo provoditi u Hrvatskoj?
Nekoliko je modela političkog obrazovanja. Prvi, tzv. “skriveni” kurikulum, smatra da je za usađivanje demokratskih vrijednosti i razvijanje privrženosti političkom sustavu dostatno da postoji demokratski ethos u školi koji učenicima „pokazuje“ kako će u (političkoj) zajednici živjeti. Ipak, ta ideja se pokazala prilično naivnom jer učenici ne mogu naučiti ono što ih se ne poučava.
Drugi model ideja političkog obrazovanja promovira kao obrazovno načelo. Taj model inzistira na transkurikulumskom pristupu, a građansko se obrazovanje provodi kroz već postojeće predmete, izbjegavajući dodatno opteretiti učenike dodatnim predmetom. U tom modelu je političko obrazovanje zadaća svih nastavnika, ali nije odgovornosti ni jednog od njih! Dugo je bio ovaj model prisutan u Engleskoj, tamošnje političke elite su se sve do dolaska Blairea krajem devedesetih na vlast opirale građanskom obrazovanju tvrdeći da u njihovoj zemlji postoji transkurikulumski pristup građanskom obrazovanju.
U trećem modelu postoji integrirano građansko obrazovanje kao zaseban predmet. Takva praksa postoji u SAD-u, državi s najvećom razinom demokratske političke kulture. Oko polovica država SAD-a ima predmet “Social studies” u kojem su integrirane spoznaje iz različitih društvenih znanosti; povijesti, ekonomije, sociologije, prava. U drugoj polovici država postoji model zasebnog predmeta koji se zove “Civics” i koji je primarno mišljen kao poticanje razvoja građanske političke kulture.
Čest nedostatak praktične dimenzije u (hrvatskom) obrazovnom procesu mogao bi se pokazati iznimno preprekom u ostvarenju ciljeva građanskog odgoja. Budu li programi građanskog odgoja zahtijevali tek reprodukciju znanja, a ne osiguravaju li i praktično primjenu stavova kroz koje će se potvrditi da su mladi doista i prihvatili vrijednosti koje su važne za kvalitetu demokracije, ovaj novi predmet neće promijeniti srca i umove djece prema politici i (političkoj) zajednici.
Dobro je stoga što je nedavno u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta održano savjetovanje o Nacrtu kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja koje je okupilo predstavnike i države, i civilnog društva, i obrazovnih institucija, i akademske zajednice. U Bilješci sa savjetovanja stoji, između ostalog, da „bez ulaganja u cjeloživotno obrazovanje nastavnika ne možemo govoriti o razvoju obrazovnog sustava“ te da u okviru uvođenja građanskog odgoja treba „razmisliti o razvoju strategije obrazovanja za zvanje učitelja, cjeloživotnog obrazovanja učitelja te vrednovanja njegovog rada“. Okupljeni su zaključili i da je „iskren dijalog i suradnja svih dionika nužan preduvjet za uspješnu provedbu Građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskom obrazovnom sustavu“ jer tek će suradnja svih relevantnih aktera osiguravati da novi predmet ima suvremen, kvalitetan i zanimljiv sadržaj. Ipak, činjenica je da predstavnici države na ovom savjetovanju nisu još bili u stanju ponuditi konkretan model obrazovanja koji će se od uskoro provoditi u hrvatskim školama. Čini se da su državni službenici skloniji zagovarati transkurikulumski pristup, a predstavnici civilnoga društva provođenje građanskog obrazovanja kao zasebnog predmeta.
Zašto nam treba građansko obrazovanje?
Za stvaranje građana i utemeljenje demokratske političke kulture trebaju stoljeća. Pokojni njemačko-britanski sociolog i filozof Ralf Dahrendorf je u jednom svom djelu rekao da za promijeniti politički sustav treba šest mjeseci, za uspostaviti novi ekonomski sustav treba šest godina, ali za promjenu društva treba čak šezdeset godina. Dvadeset godina hrvatske demokracije je već prošlo. Čini mi se da smo za njezinu kvalitetu i znanje građana o njoj trebali mnogo više napraviti.
Nadam se da će najavljeno uvođenje građanskog obrazovanja u redovno obrazovanje promijeniti sadašnji nezainteresiran i nedovoljno argumentiran stav mladih prema politici. Jer oni će vrlo skoro odlučivati o svojoj, ali i našoj budućnosti. Putem obrazovanja možemo oblikovati političku kulturu u demokratsku. Putem obrazovanja možemo mijenjati društvo i činiti ga boljim. Jesu li naše političke elite napokon spremne za ovu potrebnu promjenu i znaju li opće kako to činiti? Vidjet ćemo na jesen.
komentiraj (0) * ispiši * #
