Zašto našem društvu trebaju politički pismeni građani?

Radeći na fakultetu sudjelujem u prenošenju znanja brucošima i brucošicama o raznim sociološkim temama, između ostalog i o političkoj sociologiji unutar koje se uči o demokraciji, državi, politici, moći, vlasti, političkim strankama, interesnim skupinama, političkoj kulturi. Osim toga, u okviru predmeta sociologija uči se i o ideologijama, naciji, nacionalizmu. Sve te teme većina njih je (trebala) obradila(ti) na satovima politike i gospodarstva te sociologije, ali kad o njima predajem pasivno sjede i čekaju da ispričam ono što program zahtjeva da bi se nakon toga zaputili na kavu i cigaru. Pri tome sigurno ne pričaju o društvenim problemima, iako bi voljela da sam u krivu. Mladi odgajani u kulturi djecoadmiracije, nekritično očekuju da im sve trebaju pri(v)rediti roditelji. Zabava i status, iz moje se perspektive, čine njihovim imperativima svakodnevice. Većina ih s otporom i otvorenim negodovanjem prihvaća zadatke i pozive na dodatna predavanja. U mnogobrojnim sam se prilikama, diskutirajući sa studentima i studenticama te čitajući njihove radove, mogla uvjeriti kako nemaju kritičan stav prema društveno-političkim događajima iz prošlosti i sadašnjosti. Veliku većinu njih odlikuje nezainteresiranost prema i neznanje o politici, te puko reproduciranje roditeljskih ideoloških i vrijednosnih stavova. Zbog toga što većina njih nije imala prilike putovati u neke strane zemlje, posebice našeg susjedstva, niti su se imali priliku družiti s vršnjacima druge etničke pripadnosti, a često i vjere, a, čini mi se, najviše zbog izloženosti kratocentirčnom (obrazovnom) diskursu, budući intelektualci koje moja radna ustanova obrazuje (i odgaja) skloniji su predrasudama i etničkoj distanci u odnosu na predratno-rođene generacije.

Bivajući svega ovo iz prve ruke svjesna, prijavih se prije koji tjedan na program "Građanska pismenost". GONG i Fakultet političkih znanosti edukaciju su u prvom redu namijenili nastavnicama srednjih škola, no kako sam iz prve ruke svjesna da sam i sama u prilici doprinositi promicanju aktivnog demokratskog građanstva prijavih se i ja. Prvi mi je cilj bolje se građanski opismeniti, a drugi solidnijim znanjem koncepte koje poučavam znati studenticama i studentima prenositi na nov ( i nadam se) zanimljiv način. Ovdje donosim ukratko što sam do sada na modulu „Politička pismenost“ (koji je vodio zanimljivi i kompetentan politolog Berto Šalaj) naučila, ali i razlažem zašto je hrvatskom društvu važno napokon uključiti građansko obrazovanje u obrazovni kurikulum.

Demokracija ne može opstati i rasti bez građana

Ima li Hrvatska, baš kako i SAD i Afganistan, zakone i parlament, pravosuđe, upravu, političare i glasače? Kakvo pitanje, pa naravno da ima. Al zašto onda (ako postoje slične institucije i zakonske odredbe) kvaliteta naše demokracije nije jednaka američkoj ili pak očajna poput afganistanske? Očito je da postoje mnogobrojni čimbenici koji neke demokracije čine stabilnima i dugotrajnima, a građanstvo u takvim državama u pravilu zainteresiranim za politički proces, sudjelovanje u radu udruga i političkih stranaka. Građani u takvim državama u slučaju nezadovoljstva nekom odlukom vlasti imaju potrebu i mogućnost iskazati svoje neslaganje s njom, a osjećaju i svrsishodnost svoga političkog angažmana. Jasno je, za demokraciju da bi bila kvalitetna nije dovoljno tek donositi nove zakone i izgraditi nove institucije. Demokracija mora biti u srcu ljudi koji u takvom sustavu žive. Zajednički je nazivnik koji karakterizira takve zemlje – razvijena i prisutna demokratska (ili građanska) politička kultura.

Američki politolog Samuel Huntington proučavao je na koji su se način uspostavljale demokracije od 1828. do 1990. i ustanovio da postoje tri temeljna preduvjeta koja će pospješiti uspostavu demokracije u nekoj državi koja je ranije bila autokratska ili totalitarna. Dobro dođe (ranije) demokratsko iskustvo, važna je i razina ekonomskog razvoja, a također i povoljne međunarodne okolnosti, dakle stabilno susjedstvo demokratskih zemalja ili inspirativna nadržavna organizacija čijem se članstvu teži npr. Seymour Martin Lipset, također američki politolog, odredio je pak uvjete održanja demokracije. Prema njemu ekonomski su uvjeti iznimno važni, jer tržišna privreda neke države ali razina ekonomskog razvoja su nužni za konsolidaciju demokracije. Ipak, treći uvjet nema veze s ekonomijom, jer prema Lipsetu za stabilizaciju demokracije dobro dođe demokratska politička kultura.



Razvoj stabilne i djelotvorne demokracije ovisi dakle o stavu građana prema političkom procesu, tj. o političkoj kulturi. Društva u kojima je dominantna građanska politička kultura karakterizira podrška i povjerenje prema (demokratskom) političkom sustavu, visok stupanj potpore građana za demokratske vrijednosti, visoka stopa političke tolerancije prema opozicijskim ili manjinskim grupama u društvu.

Kako se pojedinac očito ne rađa sa stavovima o politici, (ne)zainteresiranost za politiku u njega se usađuje tijekom socijalizacijskog procesa. Politička socijalizacija je dakle proces razvoja političke kulture u nekoj zajednici, razvoj političkog bića u svakom pojedincu.

Društvo prenosi politiku na svoje članove preko različitih aktera političke socijalizacije. Razgovori o politici u obitelji, rasprave o toj temi između vršnjaka, svo znanje sakupljeno u obrazovnom procesu, a posebice stavovi nastavnika koji nas se dojme, informacije iz masovnih medija, stavovi religijskih autoriteta, razmijenjeni dojmovi o politici i političarima s kolegama s posla, (ne)učinkovitost vlastodržaca, aktivnosti udruga i političkih stranaka, čak i izvanredni događaji koji (su) obilježili povijest nekog društva ili države, sve to ostavlja plitke ili duboke tragove u političkoj svijesti pojedinaca. Uzevši u obzir posljednjeg čimbenika političke socijalizacije, ne čudi da u našem društvu, u kojem su nedavni rat i etnički sukob ostavili dubokog traga u društvenoj svijesti, još uvijek prevladava nesklonost demokratskoj političkoj kulturi.

Nekoliko je varijabli koje utječu na razinu političke kulture. Prvo, što nam je veće obrazovno postignuće, u prosjeku izražavamo višu razinu demokratske političke kulture. Drugo, na razinu političke kulture utječu i obrazovni sadržaji. U stavovima i vrijednostima se razlikuju učenici koji su imali društvene sadržaje u svome obrazovanju, u obrazovnim sadržajima u kojima nema građanskog političkog obrazovanja imaju manje šanse za razvoj demokratske političke kulture. Treće, i način na koji im se prenosi znanje, dakle pedagoški stil nastavnika, dugoročno će kod učenika poticati ili zanemarivati prihvaćanje demokratske političke kulture. I četvrto, čak i organizacija upravljanja u ustanovi koja provodi obrazovanje ima utjecaja na stvaranje stavova i oblikovanje vrijednosti prema demokraciji. Veća je naime vjerojatnost da će se pozitivan stav prema demokraciji razvijati kod onih đaka koji su u instituciji škole koju pohađaju osjetili demokratski način upravljanja.

Što je građansko obrazovanje?

Činitelji političke socijalizacije djeluju u pravilu nesinkronizirano. Jedno o korumpiranim i nesposobnim političarima govori otac, drugo prijateljica, treće vjeroučitelj, četvrto o politici čuju mladi na televiziji u onim rijetkim trenucima kad su takvim informacijama izloženi kroz medije koje konzumiraju.

No, neosporno je da je državi dana jasna mogućnost utjecati na obrazovanje odgovornih i obrazovanih građana njihova školovanja, koje je obavezno, i za sve građane standardizirano i jednako. Političko obrazovanje je upravo ona niša obrazovnog procesa koja bi mladima trebala omogućiti stjecanje znanja, sposobnosti i stavova koji su nužni za njihovo kasnije sudjelovanje u političkoj zajednici i političkim procesima.

U većini demokratskih država postoji apatija, nesklonost sudjelovanju u političkom procesu, a mladi su posebice izloženi tom trendu. Nedavno istraživanje o sudjelovanju mladih u politici grada Zagreba ustanovilo je „da mladi imaju relativno loše mišljenje o demokraciji kao tipu političkog uređenja, da ih je mali broj politički aktivnih što možemo tumačiti kao rezultat nezainteresiranosti, te njihovog kritičkog pogleda na politiku, ali i društvene destimulacije da se uključe u politiku“.

Građanski odgoj i obrazovanje, najavljen kao sastavni dio školskog programa od sljedeće školske, godine bio bi mali korak prema unapređenju kvalitete hrvatske demokracije. U osnovne bi škole ovaj predmet navodno uveo učenje o ljudskim pravima, demokraciji i društvu već u nižim razredima, dok će srednje škole moći odlučiti žele li građanski odgoj učenicima ponuditi kroz nekoliko predmeta ili će ga uvesti kao izborni predmet.

Damir Grund s portala Danas.hr je, izvješćujući o namjeri nove Vlade da uvede građanski odgoj u škole maliciozno predstavio tu ideju kao namjeru da „političari stvaraju nove političare“. Bivajući potpuno fokusiran na mehanizam ponude i potražnje (kojom je podlegla obrazovna politika svih razina, a posebice visokoškolsko obrazovanje u današnjem globaliziranom svijetu, na to se kritički osvrće i nedavna „Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju“) argumentirajući da „napredne države 'pojačavaju' školsku nastavu iz traženih zanimanja budućnosti, informatike, elektronike, stranih jezika i sl., mi uvodimo predmet koji im na tržištu rada garantira da nikada neće naći posao, osim ako ne odu u političare ili se preko veze uguraju u državnu službu.“ Ovakvo nerazumijevanje svrhe i smisla građanskog odgoja osim što ukazuje na ignoranciju i novinarsku površnost, upravo na najplastičniji način oslikava novinarevu građansku – nepismenost. Nije naime svrha građanskog odgoja i obrazovanja ukalupljivanje učenika u bilo kakvu ideologiju ili politički stav, već izobrazba o temeljnim političkim pojmovima, upoznavanje ustavno-političkog ustrojstva i političkhi procesa korz koje djeluje demokracije. I sam ministar obrazovanja morao je novinarima dati garanciju da „građanski odgoj nije i ne može biti alternativa vjeronauku“.

Osim toga, građansko obrazovanje bi trebalo doprinijeti stvaranju svijest kod učenika da je politika važna, a ne prljava, glupa i nepotrebna. Jer, i kad se ne bavimo politikom, ona se svejedno bavi nama. Građanskim se odgojem kod učenika stvara privrženost demokratskim načelima, povećava tolerancija prema svih društvenim skupinama, čak i prema političkim opcijama koje sami ne simpatiziraju. Politički odnos kod učenika usađuje osjećaj patriotizma i odgovornosti prema zajednici iz koje potječu. Konačno, u uspješnom modelu građanskog obrazovanja kod učenika se razvijaju participacijske sposobnosti. Ovakvo obrazovanje osposobljava mlade za političko sudjelovanje, razvijaju im se komunikacijske sposobnosti, sposobnosti suradnje, djelovanja u grupi i održavanja grupe. građanskim obrazovanjem razvijaju se i zagovaračke sposobnosti, kao i sposobnosti pregovaranja, a idealno se njime kod mladih razvija i kritičko mišljenje. Drugi je par rukavica što političke elite (možda) i ne žele ovakvo osviješteno, samomisleće biračko tijelo koje se ne može pred svake izbore naviti nacionalističkim emocijama poput metalnog vojnika.



Koji model građanskog obrazovanja ćemo provoditi u Hrvatskoj?

Nekoliko je modela političkog obrazovanja. Prvi, tzv. “skriveni” kurikulum, smatra da je za usađivanje demokratskih vrijednosti i razvijanje privrženosti političkom sustavu dostatno da postoji demokratski ethos u školi koji učenicima „pokazuje“ kako će u (političkoj) zajednici živjeti. Ipak, ta ideja se pokazala prilično naivnom jer učenici ne mogu naučiti ono što ih se ne poučava.

Drugi model ideja političkog obrazovanja promovira kao obrazovno načelo. Taj model inzistira na transkurikulumskom pristupu, a građansko se obrazovanje provodi kroz već postojeće predmete, izbjegavajući dodatno opteretiti učenike dodatnim predmetom. U tom modelu je političko obrazovanje zadaća svih nastavnika, ali nije odgovornosti ni jednog od njih! Dugo je bio ovaj model prisutan u Engleskoj, tamošnje političke elite su se sve do dolaska Blairea krajem devedesetih na vlast opirale građanskom obrazovanju tvrdeći da u njihovoj zemlji postoji transkurikulumski pristup građanskom obrazovanju.

U trećem modelu postoji integrirano građansko obrazovanje kao zaseban predmet. Takva praksa postoji u SAD-u, državi s najvećom razinom demokratske političke kulture. Oko polovica država SAD-a ima predmet “Social studies” u kojem su integrirane spoznaje iz različitih društvenih znanosti; povijesti, ekonomije, sociologije, prava. U drugoj polovici država postoji model zasebnog predmeta koji se zove “Civics” i koji je primarno mišljen kao poticanje razvoja građanske političke kulture.

Čest nedostatak praktične dimenzije u (hrvatskom) obrazovnom procesu mogao bi se pokazati iznimno preprekom u ostvarenju ciljeva građanskog odgoja. Budu li programi građanskog odgoja zahtijevali tek reprodukciju znanja, a ne osiguravaju li i praktično primjenu stavova kroz koje će se potvrditi da su mladi doista i prihvatili vrijednosti koje su važne za kvalitetu demokracije, ovaj novi predmet neće promijeniti srca i umove djece prema politici i (političkoj) zajednici.

Dobro je stoga što je nedavno u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta održano savjetovanje o Nacrtu kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja koje je okupilo predstavnike i države, i civilnog društva, i obrazovnih institucija, i akademske zajednice. U Bilješci sa savjetovanja stoji, između ostalog, da „bez ulaganja u cjeloživotno obrazovanje nastavnika ne možemo govoriti o razvoju obrazovnog sustava“ te da u okviru uvođenja građanskog odgoja treba „razmisliti o razvoju strategije obrazovanja za zvanje učitelja, cjeloživotnog obrazovanja učitelja te vrednovanja njegovog rada“. Okupljeni su zaključili i da je „iskren dijalog i suradnja svih dionika nužan preduvjet za uspješnu provedbu Građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskom obrazovnom sustavu“ jer tek će suradnja svih relevantnih aktera osiguravati da novi predmet ima suvremen, kvalitetan i zanimljiv sadržaj. Ipak, činjenica je da predstavnici države na ovom savjetovanju nisu još bili u stanju ponuditi konkretan model obrazovanja koji će se od uskoro provoditi u hrvatskim školama. Čini se da su državni službenici skloniji zagovarati transkurikulumski pristup, a predstavnici civilnoga društva provođenje građanskog obrazovanja kao zasebnog predmeta.

Zašto nam treba građansko obrazovanje?

Za stvaranje građana i utemeljenje demokratske političke kulture trebaju stoljeća. Pokojni njemačko-britanski sociolog i filozof Ralf Dahrendorf je u jednom svom djelu rekao da za promijeniti politički sustav treba šest mjeseci, za uspostaviti novi ekonomski sustav treba šest godina, ali za promjenu društva treba čak šezdeset godina. Dvadeset godina hrvatske demokracije je već prošlo. Čini mi se da smo za njezinu kvalitetu i znanje građana o njoj trebali mnogo više napraviti.

Nadam se da će najavljeno uvođenje građanskog obrazovanja u redovno obrazovanje promijeniti sadašnji nezainteresiran i nedovoljno argumentiran stav mladih prema politici. Jer oni će vrlo skoro odlučivati o svojoj, ali i našoj budućnosti. Putem obrazovanja možemo oblikovati političku kulturu u demokratsku. Putem obrazovanja možemo mijenjati društvo i činiti ga boljim. Jesu li naše političke elite napokon spremne za ovu potrebnu promjenu i znaju li opće kako to činiti? Vidjet ćemo na jesen.