After Two decades of the Western Balkans Democratic Maturation, Still Immature Political Culture

The European Fund for the Balkans, a Belgrade based think-thank, recently issued a survey on the human dimension of the past , present and (hopefully) European future of the Western Balkans. The survey, called “The Tale of Two Generations”, offers views and attitudes of 1971 and 1991 generations. Two generations were picked for this research, expecting a sharp division in generational attitudes across the region. However, the survey results disclosed that country instead of generational differences prevail.

The generation of 1971 was in its formative years when the ethnic conflicts across the Balkans started. For sure, the first twenty years of this generations’ adult life had few opportunities due to the wars and inter-ethnic conflicts. The generation of 1991 was born in the newly independent and sovereign states, having almost no opportunity to get in touch with counterparts from neighbouring countries. The assumption made by the research team is that they are too young to remember conflicts, war and the fall of the old system. The results however disclosed that “the complexity and personal experiences of the political and socio-economic transformations have caused the younger generation to be as disillusioned with their past, present and future as the older one. While there is no doubt that the systems in which these new generations were raised are based on values different than the ones of their parents, their attitudes and opinions appear not to differ significantly from the ones of their elders.”

This article presents just a small part of the research results that relate to a broad topic of political participation. The two generations survey results reveal that political pessimism and dissatisfaction with institutions are deeply rooted in Western Balkans countries. The two generations’ study asserts namely that the level of political participation across the region is dangerously low, and moreover that two decades of democratic political systems has not helped shape a participatory political culture, disclosing as well that values that motivate people to political change are materialistic, confirming a poor economic situation and societal despair across the region.

Institutions not Trusted

The survey revealed that confidence in institutions is quite low across the region and in both generations (with the exception of Kosovo). Similar findings were made in other recent surveys, which established likewise that people in the region trust ‘the uniforms’ the most: church, army and police.

The voter turnout continues to stagnate and decline across the globe. Political apathy is nevertheless strikingly high in the Western Balkans since a great majority of people in all surveyed countries are not planning to vote in the next elections. Political apathy seems to be even more present among youth, especially in Serbia, Montenegro and Croatia. The reasons that make people abstain is their conviction that elections do not bring change, or that there is no party they would vote for. Surprisingly, a minority of respondents claims they do not vote because they are not interested in politics, since their other responses reveal that at large they do not try to influence in any other way political processes in their countries.

With exception of Albania, lack of interest is the most frequently mentioned reason for not participating in both generations. However, younger generation believe somewhat more than the older one that through their own actions citizens can bring changes in society.

Citizens’ lack of trust in political parties across the region caused the emergence of a great deal of political parties and independent lists. Often small parties or independent lists tend to need coalition partners allowing for a formation of governments (or in the case of Bosnia and Herzegovina, causing the political deadlock that lasted for fourteen months). The fragmentation of the political party scene is even more notable at the local level where in order to form functioning local governments, such independent lists serve as clientelistic coalitional partners what eventually results in their illegitimacy before voters.

Still far from Democratic Political Culture

The introduction and development of a democracy in the past twenty years in the Western Balkans countries have influenced peoples’ constructive and participatory attitudes towards politics only to a certain degree. Political cultural attitudes, like any cultural patterns, are country specific and spared through generations. Being deeply rooted in a society, political attitudes significantly shape political outcomes but take time to modify and develop. The present survey disclosed that greater disparity of attitudes between countries than between generations, confirming that different political socialization influences resulted in country-based congruence.

Readiness to engage in political action is a clear indicator of the participatory political culture. Civic engagement reflects both citizens’ interest in public issues and their devotion to public causes. Participatory political culture is specific for population that possesses a strong sense of influence, competence and confidence its understanding of domestic political systems.

When asked if they participated in any initiative for changes in society, the two generations’ survey established that people in all Western Balkans countries at large did not participate in any civic action that was addressing problems in their communities. Younger generation though was somewhat more active than the older one in Albania, but somewhat less in Croatia and Montenegro.

When taking part in an action or initiative during the past 12 months respondents mostly attempted to solve problems in their country or community by signing petitions or attending public rallies. Other actions people took part in were attending a public rally or demonstrations, or attending public debates. Just a small number of respondents (from 5-20%) find that their membership in civic associations can help solving societal problems. Such a small number of persons across the region who are attempting to influence the policy outcomes through the interest groups indicate the low level of interpersonal trust which is necessary for cooperative public activities that eventually result in societal changes. The study of political participation in the former socialist countries established that lack of interpersonal trust resulted in conclusion that political culture in former socialist and authoritarian countries is parochial. Participation in post-communist societies namely takes place either outside the nominally participatory institutions, or within those institutions but in non-prescribed ways since those countries are vested with a legacy of social and political distrust what results in informal networks. Political distrust inherited from the former political regime is the one directed towards the state institutions. Exactly this distrust makes post-communist countries particularly prone to political instability, especially when faced with economic hardships.

With exception of Albania, lack of interest is the most frequently mentioned reason for not participating in both generations. However, younger generation believe somewhat more than the older one that through their own actions citizens can bring changes in society.

Dominant Materialist Values in Economically Troubled Societies

Needless to say, people in societies with lower economic development tend to perceive unemployment, health, and poor economic growth as their priorities. Indeed, this study indicated that a majority of those surveyed think that the gap between the poor and the rich is too big and that government should take steps to decrease it.

Since priorities reflect the socioeconomic environment, the values central to people in the Western Balkans inspire them to get involved into activities that shall influence societal change which could improve their everyday life. The hypothesis that was disclosed in previous generational surveys on postmaterialist values was that younger generations’ value priorities differ from older generations’, because they have been brought up under much more secure formative conditions. However, this assumption cannot be reconfirmed in the present study, indicating the economic stagnation of virtually all countries in the region. The present survey results indicate materialist values are still the most dominant ones when people decide to undertake public action.

Respondents who have undertaken any action or initiative for changes in their country during the past 12 months were predominantly motivated by unemployment. Low living standard and poverty are ranked as succeeding motivators of civic activism. Health related problems and education follow in the list of motivators for a political action. Corruption is another relatively important motivator for finding solutions in society. Such results clearly indicate that people in the Western Balkans are concerned with materialist values, such as employment, costs of life, free education, and health care, i.e. those that allow for survival and physical safety and were secured free of charge in the former political regime. In contrast to this finding, people in wealthier Western countries are generally more concerned with postmaterialist values, those emphasizing self-expression and the quality of life (e.g. environmental protection and lifestyle issues). Research of human development found out that only in post-industrial societies, which have experienced sustained economic growth, is the emphasis of human autonomy growing. On the contrary, low income societies, such as former socialist countries, show relatively little impact from the trend of autonomy of choices. The value systems of those societies continue to impose strong constraints on human self-expression. The diversity of basic cultural values helps to explain the huge differences that exist in how institutions perform in societies around the world. The degree to which given publics give high priority to self-expression largely shapes the extent to which society provide democratic rights, the degree to which women are represented in positions of power, and the extent to which elites govern responsively and according to the rule of law.”

Conclusions

What the survey discloses is an alienated political culture with a low degree of confidence in political institutions and a lack of trust in the individual political competences of the respondents. The fact that people in the Western Balkans countries are to a great extent politically detached, do not believe they can influence political change, and are predominantly motivated by materialist values when undertaking civic engagement points towards a parochial political culture.

Such survey results imply that democracy is not consolidating simply as a result of adopting the right laws and introducing new institutions. Although such a nomotechnic-institutional reform postulate is rigorously applied in the EU accession process, in order for democracy to sink roots in the Western Balkans people's minds, social trust needs to be much more vigorously developed and specific social and cultural conditions established and passed from one generation to another. With informal networks that are friendship based still prevailing, social capital understood as “a culture of trust and tolerance in which extensive networks of voluntary associations emerge” is still not common in the Western Balkans countries. By developing social capital, policy outcomes in the region might be improved. Positive aspects of both social capital and political culture is that both could be built up through education and socialization. What the Western Balkans policy makers are planning to do about this is yet to be seen. Finally, the survey results and conclusions shall be utilised both by domestic and European policy makers, in order to assure the region’s more vigorous advancement towards the European Union.

Lost in translation and (inadequate event organization)

Jonathan Franzen odavno je među mojim najdražim piscima. Još od kad sam prije desetak godina pročitala njegov roman "Korekcije". Ne sjećam se opće ko mi ga je preporučio, ali se još sjećam s kojim sam guštom, u pećalbarskom životu sjeverne Italije nakon posla posezala za podebljom knjigom (da, da, čovjek je definitivno "plodan" autor, jer mu romani obično imaju po petstotinjak stranica). Obimnoj i nimalo jednostavnoj priči unatoč, u samo nekoliko dana, prošla sam cijelu priču o nesretnim likovima koji potječu iz jedne obično neobične američke suvremene obitelji Lambert i prepoznala djelić sebe u svakom od likova iz knjige. Bilo je to doduše doba kad sam uživala u intelektualnim cinicima i apokaliptičarima vrijednosti današnjice poput Michela Houellebecqa i Frédérica Beigbedera. Moja tadašnja zaluđenost takvim otuđenim, nesretnim, a u isto vrijeme hiperinteligentnim likovima, koji osjećaju da su iznad svijeta u kojem žive i preziru običnost većine, zasigurno je bila rezultat samoće i usamljenosti u stranoj zemlji u kojoj sam se zatekla, ambiciozno uvjerena da je u životu najvažnije stjecati nova znanja i širiti intelektualne obzore. Sjećam se jako dobro da sam unatoč impresivnom krugu znanaca i kvazi-prijatelja, koji su kao i ja bili obrazovani i poslovno vrijedni stranci porijeklom iz Finske, Rumunjske, Cipra, Njemačke, Brazila, Kolumbije, SAD-a, Slovačke, Šri Lanke, veliku većinu slobodnog vremena - bila sama. Unatoč kvasi-okružju Ujedinjenih naroda u svojoj svakodnevnici. Od samoće sam doduše bježala u česte vikend izlete u Kopenhagen, London, pariz, Amsterdam, Milano, Rim, Firencu, Bolonju, Minhen. Susrećući tamo druge poznanike (koje sam tada naivno smatrala prijateljima) iz Danske, Velike Britanije, Turske, Italije. A i posao je zahtijevao da često putujem, pa je bilo lako sakriti prazninu duše pod tepih (dok su moje zagrebačke i sarajevske prijateljice, neke već tada “sputane” okovima majčinstva, vjerojatno sa sjetom sanjale taj moj život potpune slobode i ugađanja sebi i svojim potrebama) . I eto, u takvoj pustoši duše (eh, kako ovo patetično zvuči), Frenzenovi likovi su mi se čini bliskijim prijateljima nego ljudi čiju mi je fizičku blizinu život namijenio. NB, isti taj život je kasnije potvrdio da se odreda radilo o - poznanicima, jer je distanca potvrdila slabost isprepletenosti naših emocija jednih za druge.

A da! Namjeravah pisati o Franzenu!

E pa sinoć sam ga vidjela u živo, osjetila (u mjeri kolikoj je to ego Borivoja Radakovića dopustio da i književnik dođe do mikrofona i izražaja) djelić njegove aure. I razočarah se čak. Naime, uvijek sam zamišljala kako Franzen mora biti neki super cool intelektualac. Koji je k tome izgledao kao hipster i puno prije nego li je meni jedan moj student objasnio ko su i koju životno-stilsku filozofiju furaju hipsteri. I sve to Franzen i jest, ali meni nije ostavio dojam čovjeka koji pršti energijom, već osobe koja prezire sve ono što nije on sam. I pametnog, al nesretnog čovjeka. Doduše, iz nesreće se često izrode vrhunska umjetnička djela, pa ne čudi da je njegov roman "Korekcije" proglašen "prvim pravim romanom novog tisućljeća".



Događaj koji je predstavio Franzena zagrebačkoj čitateljskoj eliti zbio se 22. ožujka 2012. u organizaciji njegovog hrvatskog izdavača VBZ-a u Vip Clubu na Trgu. Iako je odlazak na druženje s autorom pao u meni događajima prebukiran dan, dogovorih s mamom cjelodnevno čuvanje malog, i nakon što sam sa studentima prava i socijalnog rada pogledala dokumentarac o društvenog realnosti u Srbiji (mutatis mutandis, mogao je biti i o Hrvatskoj) i odslušala predavanje srpskog veleposlanika koji je govorio puno, a diplomatski uspio reći gotovo - ništa, otrčah prema Franzenu. Jest da sam očekivala gužvu, čak sam mislila da bi organizator bio u stanju naplaćivati upad. Al nisam bogme očekivala da ću biti prisiljena svjedočiti ego tripu Borivoja Radakovića, kojem je dodijeljena uloga domaćina, moderatora, ali on se zanio, pa se pred hrpom Franzenovih obožavateljica i obožavatelja koji su se saunirali i dva sata naguravali u podrumu Gradske kavane ponašao kao da su svi tamo stigli - radi njega. Nadalje, potpuni je promašaj bio razgovor s piscem prevoditi. Iako je prevoditeljica bila fantastična (iskreno se divim njezinu daru da u hrvatskim idiomima dočara fore i pošalice koje je lupao Franzen), rascjepkanost dijaloga prijevodom učinila ga je mnogo manje dojmljivim. A kako je Radaković imao potrebu svima jasno pokazati da je štreberski pažljivo pročitao posljednji Franzenov roman "Sloboda" i prepričati dijelove priče, Franzen ga je u nekoliko navrata zamolio da prestane uništavati doživljaj onih u publici koji još nisu pročitali roman. Shvativši u toku večeri apsurdnu ulogu prevoditeljice (jer se većina prisutnih smijala njegovim šalama već u originalu, ne i u prijevodu) , Franzen je rekao da je vjerojatno jedina osoba koja nije pročitala njegov posljednji roma, kojeg je i službeno sinoć predstavljao, ona kojoj je potreban prijevod na hrvatski.

Kakav je roman "Sloboda"? Eto takav da je jedno od pitanja koje namjeravah postaviti Franzenu (a nisam, jer idiotski organizatori nisu osigurali mikrofon za publiku, pa su pitanja autoru mogli postaviti samo oni koji su sjedili dovoljno blizu pozornice) kako je to pisati roman nakon nahvaljenih "Korekcija" i koji je iščekivan i očekivan kao remek djelo i prije nego je napisan?

Radaković je balkansko-šeretski zamolio Franzena da nam ispriča kako je predsjednik Obama ilegalno kupio roman i prije nego li je bio u prodaji. Oduševilo me je kako je Franzen skočio u obranu časti predsjednika, tvrdeći da Obama nikako nije kupio njegov roman ilegalno, nego je dobio jednu od ranijih verzija romana koji se zatekao u knjižari u koju je američki predsjednik svratio prije godišnjeg odmora. U tom odgovoru iščitala sam kolika se moralna odgovornost očekuje od američkih političara, i da bi čak dobivanje jedne obične knjige, koja valjda košta 10 dolara, dan prije nego li je mogu kupiti obični Amerikanci, bilo doživljeno kao slučaj korupcije. Nešto što bi naši političari, čak i oni koji sebe smatraju moralnim vertikalama, smatrali normalnim, u Americi očito nije. Osim toga, Franzen je i sam priznao kako ga je začudilo da „vladar slobodnog svijeta ima volje i vremena čitati roman od 600 stranica“. Obama mu je navodno rekao da čita brzo i u večernjim satima, pa se Franzen nije usudio čačkati i čavrljati s predsjednikom o složenoj fabuli romana, nego je preskočio na drugu temu.

Ulovivši naslovnicu uglednog Timesa (čini mi se kao samo jedna od tri pisca u povijesti magazina, od kojih su dvojica već bili pokojni kad su stekli tu "čast"), Franzen je još jednom potvrdio svoju slavu, važnost i neosporan literarni ugled velikog američkog pisca. Suvremeni američki kolumnist i književnik Lev Grossman, kako je to već na naslovnici istaknuto, zaključuje da je Franzen veliki pisac jer nam svojim romanima pokazuje kako danas živimo.



Slažem se s time. I sama volim Franzena jer on artikulira ono što i sama osjećam, on je prekrasnim poetskim opisima sposoban uhvatiti ne samo opis trenutka, nego i stanja svijesti likova različitih generacija, društvenog statusa ili obrazovnog stupnja. Od svega što je jučer uspio reći, kad bi mu to Radaković napokon dopustio, meni se usjekla njegova misao o tome kako današnji pedesetogodišnjaci žele iste vrijednosti i gadgete, na isti način provoditi slobodno vrijeme (ugađajući svom užitku) baš kao i njihovi potomci. Više nema razlike u životnom stilu majke i kćeri (eto vam primjera Ene i Mije Lene Begović), društvo obilja učinilo je suvremena majke i očeve tinejdžera i mladih ljudi pukim potrošačima (tu već ide malo moje interpretacije, al čovjek me je naveo na tu spoznaju).

Drugo pitanje, koje eto ne uzmogoh pitati Franzena, ticalo se činjenice da je on ipak obožavan i slavljen od mnogih, k tome i pametnih ljudi (i jučer prisutna intelektualna društvena krema grada Zagreba to je potvrdila). Htjela sam da mi kaže kako je to biti slavan? Postavlja li to nekakvu odgovornost pred njega? Osjeća li se zbog te slave dužnim društveno angažirati i je li njegov ptičji aktivizam (o kojem je jučer također sadržajno pričao i zbog čega je i stigao u ovaj naš kraj svijeta) jedino čime doprinosi boljitku zajednice? Kako nisam mogla pitati, a izdavač tvrdi da se Franzen dopisuje emailom sa svojim hrvatskim izdavačem, potražit ću mail od njih i pitanje mu postaviti mailom.



U hrpi ljudi željnih njegova autograma, pritisnuta vremenom i umorom, nisam imala volje ostati do kraja dijeljenja autograma ne bi li se možda ogrebla za sliku s Franzenom i dvije-tri izmijenjene rečenice. Nije me zapravo svojim nastupom toliko zapalio da sam htjela žrtvovati večer do ponoći. Franzenov autogram sam čekala sat vremena u redu. Doduše, čekanje sam prikratila jednim izlaskom van, kad sam uspjela naletiti na znanicu, i drugim odlaskom do tramvaja kao pratnja slijepog posjetitelja večeri koji je uspio u toj gužvetini preživjeti sam i progurati se do pozornice i dobiti autogram, ali je bio sretan kad mu ponudih ruku oslonca da se iz gužve iskobelja. Moram primijetiti doduše da nikome drugom iz gomile angažiranih ZG-intelektualaca nije palo na pamet ponuditi pomoć neznancu s hendikepom, ironično potvrđujući otuđenost suvremenog svijeta o kojoj upravo njihov obožavani Franzen piše.



Nakon što smjestih gospodina s bijelim štapom u šesticu, vratih se i odlučih aktivirati svoju hercegovačko gensku probitačnost. Progurah se iza Franzena, i nakon negodovanja nekog lika koji se doživljavao kao branitelj Franzenovog integrieta i koji me je prekorio kako sam primitivna (priznajem, jesam, ali sam i učinkovita, htio on to priznat ili ne), spustih svoj odavno pročitani primjerak "Slobode" pred pisca i zamolih ga da da autogram nestrpljivoj mami Antoniji. I eto, to na njemu upravo i stoji: For Antonija, impatient mom.



E, pa nestrpljiva mama od sinoć definitivno nije više zaljubljena u Franzena, ali još uvijek ostaje zaljubljena u njegove romane.

Kad Hrvatska postane (k)raj na zemlji

Foto © Jovica Drobnjak

Jeste li ikada bili stranac? Ne turist. Ne sudionik studentske ekskurzije. Ne učesnik konferencije. Već pravi, pravcati stranac, koji se jutrima budi u svijetu stranog mu jezika, koji ne poznaje mrežu javnog prijevoza ni infrastrukturu javnih službi koje mu trebaju da bi regulirao svoj status novog stanovnika grada ili mjesta u kojeg ga je život nanio. Stranac koji se srami svog neznanja lokalnih običaja i činjenice da s odraslim osobama ne može razgovarati kao odrastao čovjek, nego u najboljem slučaju, kao dijete koje zna tek nekoliko riječi jezika.

Niste? E onda nikad nećete moći pojmiti kako život u inozemstvu osim sjajnog lica ima i tmurno naličje. Kojeg sam na svojoj koži osjetila. Iako, nisam osjetila kako je spremiti cijeli svoj život u torbu ili par vrećica, i biti prisiljen napustiti svoj dom, bježati pred ratnim progonom i ovisiti o dobroti i naklonosti nekih znanih ili neznanih ljudi u čijoj ste životnoj svakodnevici pronašli sklonište. Biti izbjeglicom mora da je jedno od najstravičnijih životnih iskustava.

U Europi se posljednja velika izbjeglička kriza dogodila tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je nekoliko milijuna ljudi s Balkana našlo privremeno ili trajno utočište u zemljama (uglavnom) zapadne Europe. I Hrvatska je bila postala privremenim domom mnogobrojnim izbjeglicama, posebice Muslimanima i Hrvatima iz BiH.

Iz tog su migracijskog vala mnoge zapadnoeuropske države bile prisiljene učiti, snalaziti se i razvijati svoje politike prema silovitom pritoku stranaca. Mnogi od izbjeglica danas su državljani ili barem stanovnici s trajnom dozvolom boravka Austrije, Švedske, Norveške, Njemačke, Nizozemske, Italije. Mnoge od tih zemalja imaju značajnog iskustva s azilantima, ljudima koji tvrde da su u zemljama svoga podrijetla proganjani zbog svoje rase, vjere, nacionalnog ili političkog mišljenja. A azilantska iskustva razvijaju tek kroz posljednja dva desetljeća, bivajući primorani nositi se sa stalnim prilivom ljudi iz ekonomski neprivilegiranih zemalja, često pogođenih i ratnim stradanjima (Libije, Tunisa, Alžira, Sirije, Afganistana, Konga, Irana, Gruzije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine, itd.)

A Hrvatska? Ima li opće nesretnika koji Hrvatsku vide kao životni raj? Iznenadit ćete se, ali ima. Tijekom prošle godine samo, 686 osoba podnijelo je u našoj zemlji zahtjev za azil. I njihov broj se iz godine u godinu povećava, jer 2010. godine bilo je „tek“ 259 zahtjeva za azil, a u prethodnim godinama brojka je varirala između stotinu do dvije stotine. Ipak, od 2004. godine od kad je Zakon o azilu na snazi, azil ili supsidijarnu zaštitu u Hrvatskoj dodijeljeni su tek šezdesetak osoba što daje zaključiti da hrvatske institucije (još uvijek) azil dodjeljuju na kapaljku . No, razumno je pretpostaviti da će trenutkom pristupanja Europskoj uniji Hrvatska postati mnogo poželjnije odredišno mjesto tražitelja/ica azila. I stoga je očito potrebno početi razvijati koherentnu azilantsku politiku, iskoordinirati aktivnosti državnih institucija koje se ostvarenjem prava azilanata bave, te napokon razmisliti i predložiti integracijsku politiku koja će omogućiti kvalitetno uključivanje u društvo onih koji su azil u Hrvatskoj dobili (i tim činom postali jednakopravni članovi naše političke zajednice). Ono što sigurnjaci i EUrokrati doživljavaju kao zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku , ili pitanjem upravljanja granicom i borbe protiv nezakonitih migracija, ljudskopravaški aktivisti imenuju čovjekom u životnoj nevolji. Kojem je, srećom, civilizacijski razvoj preslikan u normama međunarodnog prava, osigurao minimum dostojanstva i u uvjetima nelegalnog prelaska granice i lišenja slobode, ponudio mu mogućnost traženja azila, ukoliko je u stanju dokazati da je njegov/njen straha od proganjanja radi njegove/njene rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja osnovan, te se zbog toga ne može ili ne želi staviti pod zaštitu zemlje svoga podrijetla.

Roderick Parkes u nekidan objavljenom članku na EUobserveru “Will emigration replace immigration as Europe’s populist flashpoint?” donosi podatke o tome da migracije stanovništva u Uniji u današnjim okolnostima treba drugačije sagledavati, prvenstveno kao mogućnost obogaćenja i ekonomskog rasta EU. Naime, ne imigriraju u zemlje članice tek siromašni, neobrazovani pretendenti na korištenje socijalne pomoći. Činjenica je da unutarunijske miggracije obuhvaćaju sve više obrazovanih ljudi, koji čak sele iz jedne u drugu državu članicu. Na primjer, prošle se godine više ljudi iselilo iz Španjolske, nego što ih je imigriralo. U prošlom desetljeću ukupno rumunjsko stanovništvo smanjilo se s 21.3 milijuna na 19 milijuna. U 2010 godini 1.21 milijun Grka nastanilo se u nekoj drugoj državi. Osim toga, podaci ukazuju na to da nemali broj imigranata u zemljama članicama svlada jezik i doprinosi društvenom i gospodarskom rastu.

Ograničiti težnju ljudi za boljim životom je nemoguće. Kako će kao zemlja članica naša zemlja biti u očima mnogih nesretnika/ica doživljavana kao raj na zemlji, i Hrvatskoj bilo mudro osmisliti politiku integriranja azilanta, i ustanoviti kako se njihovim uključivanjem u društvo naše zajednice mogu učiniti bogatijima, ne samo ekonomski, već i kulturalno. I policy paper (kako li se to kaže na hrvatskom jeziku?) „Challenges of integrating asylum migrants in Croatia“ kojeg je pripremila ekipa suradnika iz IMO-a sugerira kako bi rano i jasno elaboriranje integracijske politike azilanata zasigurno dobro došlo Hrvatskoj, koja je jednom nogom već u Uniji.

Sadržaj prava na pomoć pri uključivanju u društveni život

Zakon o azilu propisuje da nije dopušteno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti stranca u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi. Osim toga, azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, besplatnu pravnu pomoć, socijalnu skrb, spajanje obitelji te pravo na pomoć pri uključivanju u društveni život. Osobi kojoj je odobren status azilanta/azilantkinje država još godinu dana plaća troškove smještaja, tečaj hrvatskog jezika i osigurava joj socijalnu pomoć kako bi se što lakše uklopila u život u novoj okolini. I to je to. Nakon toga su prepušteni samima sebi. Ne čudi stoga što je nekoliko osoba s dobivenim azilom – napustilo Hrvatsku i vratilo se tamo odakle su bili pobjegli.

Kako bi se tijela javne vlasti (dakle, raznorazna ministarstva koja se pitanjima azila i azilantima bave) potaklo na izvršavanje ove potonje zakonske obveze, Centar za mirovne studije sazvao je neki dan u Saboru konferenciju pod naslovom „Integracijske politike i prakse – uključivanje azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo“. Centar za mirovne studije već se naime dugi niz godina bavi azilantskim temama, doprinoseći ostvarenju ljudskih prava tražitelja/ica azila i azilanata. Kako bi javnosti predočili probleme i životne izazove tražitelja/ica azila snimili su dokumentarac pod naslovom "(K)raj na zemlji" koji govori o svakodnevnici tražitelja/ica azila. Težeći uspostavi okvira, zakonskih i institucionalnih koje bi omogućile bolji prihvat i naknadno integraciju osoba kojima se odobri boravak, azil ili privremena zaštita u našoj zemlji, Centar za mirovne studije zagovara donošenje Vladine integracijske politike.

Ksenofobni stavovi i predrasude prema tražiteljima/icama azila i azilantima/azilantkinjama koji su specifični za stanovništvo (svjedoči tomeprvotni javni bunt Kutinjana kada je u njihov grad smješteno prihvatilište za azilante), dodatno su osnaženi ponekim rasističkim novinskim komentarom ili primjerom. Članak o neregularnim migracijama, objavljen 31. siječnja 2012. na portalu Slobodne Dalmacije, novinara Gordana Zubičića informira čitatelje kako „je realno očekivati povećanje broja “ilegalaca” na kopnenim, ali i morskim granicama.“Nadalje, navodi novinar da su „do sada balkanske rute krijumčarenja ljudi uglavnom prelazile preko rijetko naseljenih područja Crne Gore i BiH, te hrvatskih zona poput Konavala i istočne Like, ali uskoro bi se na udaru ljudi željnih boljeg života u EU-u mogli naći i pučinski otoci poput Lastova i Visa.“

Centar za mirovne studije uputio je glavnom uredniku portala Slobodne Dalmacije pismo kojim osuđuje članak kao ksenofoban, tvrdeći da „o samim izbjeglicama govori isključivo u negativnom kontekstu kao da se ne radi o ljudima koji zbog teških ekonomskih prilika, ratnog stanja ili progona bježe u druge države, već ih se predstavlja kao ilegalce kriminalce i nametnike koji će ugroziti našu (ionako labavu) infrastrukturu na otocima. Tekst indirektno diskriminira i na rasnoj osnovi; mada sam autor ne kaže izravno da je problem u tome da se radi o osobama druge boje kože ili vjere.“

Složena procedura koja vodi u neizvjesnu slobodu

Prije nego dobiju azil, stranci koji tvrde da su proganjani u zemlji svoga podrijetla smatraju se tražiteljima/icama azila. I oni imaju određena prava, navedena u Zakonu o azilu. Tražitelj/ica azila, osim prava na boravak u Republici Hrvatskoj dok se njegov zahtjev za azilom ne riješi, ima pravo na osiguranje osnovnih uvjeta za život i smještaj, zdravstvenu zaštitu, osnovno i srednje školovanje, novčanu pomoć, besplatnu pravnu pomoć, humanitarnu pomoć, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece, te na rad. Za vrijeme trajanja postupka azila tražitelj/ica azila ima pravo na smještaj u Prihvatilištu u Kutini. Može i o svom trošku boraviti na bilo kojoj adresi u Hrvatskoj uz prethodnu suglasnost MUP-a.

Povjerenstvo za azil je tijelo koje je do nedavno (u drugom stupnju) odlučivalo zahtjevima tražitelja/ ica azila, kojima su se oni obraćali nakon što bi MUP-u iznijeli svoj zahtjev za dodjelu azila. No, njegovu nadležnost od početka ovog mjeseca preuzima Upravni sud. Kako je na konferenciji rečeno da Upravni sud dnevno dobiva 125 novih predmeta, pitam se, kao i mnogi od nazočnih, kojom će se brzinom rješavati zahtjevi tražitelj/ ica azila, te hoće li suci/sutkinje Upravnog suda biti osviješteni i osjetljivi na ovu delikatnu ljudsko-pravašku tematiku?

No, kako je članica CMS-a Emina Bužinkić jasno poručila na konferenciji (replicirajući pomoćnici ministra unutarnjih poslova koja je, kurtoazno valjda, išla zahvaliti za spremnost nevladinih udruga za suradnju, implicirajući valjda da udruge žele raditi (još) više po pitanjima ostvarivanja prava azilanata), da nevladine udruge ne mogu same obavljati poslove i zadatke iz nadležnosti države. Država je ta koja mora i osmisliti i provoditi politiku integracije stranaca, azilanata, (i)migranata.

Konferencija na žalost nije (još) urodila konkretnim prijedlogom ko bi integracijsku politiku trebao predložiti. Sigurna sam da će to učiniti vrijedne zaposlenice i zaposlenici Centra za mirovne studije. Od strane ministarstava, uobičajeni muk.

Sukob civilizacija

Nevjerojatno je da je neki reklamaški mag odobrio ideju u kojoj se ideju širenja Europske unije mladima, dakle građanima EU u dobi između 16 i 24 godine, pokušava predstaviti kao krhku bijelu djevojku koju napadaju tri ratoborna muškarca druge boje kože. Još je nevjerojatnije i neshvatljivije da je takav spot amenovao netko od odgovornih iz Europske komisije. A bizarno je što ga Peter Stano, glasnogovornik Europske komisije za proširenje, brani na način da opravdava ksenofobno-rasistički sadržaj činjenicom da je format ratne videoigre blizak ciljanim konzumentima spota.

Nisam baš sigurna. Jer u spotu krhka bijela djevojka koja gaca po mokrom betonu napuštenog skladišta, u kojem je sama i nezaštićena te biva napadnuta od trojice ratnika, iliti po tumačenju Komisije- majstora sljedećih borilačkih vještina: kung fua, capoeire i kalaripayattua, a sasvim su slučajno sva trojica muškarci i druge boje kože. Svojom mudrošću, strpljenjem i superiornošću, te multipliciranjem u još jedanaest drugih takvih civiliziranih mudrica, ona pacificira agresivne napadače. Hm, pa možda to i nije baš tako daleko od samo-doživljaja Europe. Naime, i sama sam svjesna koliko je akademske literature ispisano na temu utjecaja europeizacije na civiliziranje barbara, ups, rješavanje među-etničkih konflikata u zemljama koje tek sanjaju o članstvu u Uniji.

Jedna je znanstvenica (koja se u istraživačkom radu bavi dekonstrukcijom judejsko-kršćanskog diskursa u ideji europskog identiteta ) izvrsno prijetila da scenarij spota može biti doživljen kao alegorija grčkog mita o Europi. Iz spota je Anya Topolski isčitala priču o feničkoj princezi Europi, zbo koje je Zeusa sišao s Olimpa i preobražen u bika oteo je i učinio svojom. Iz braka Europe i Zeusa rođena su tri sina. Jedan je bio Minos, koji je utemeljio kretsko-mikensku civilizaciju (dakle, preteču današnje civilizirane EU-rope).

Usuglašene vrijednosti neke zajednice prenose se procesom političke socijalizacije kojim se na građane, posebice mlade, na koje se može lako utjecati kroz obvezan sustav školovanja, prenose temeljne vrijednosti društva. Usađene zajedničke vrijednosti građana djeluju pak poput socijalnog cementa, povezujući u isto vrijeme pojedince i društvo u jedinstvenu cjelinu. Upravo političkom socijalizacijom škole, mediji i politički subjekti (institucije, stranke i udruge civilnog društva) igraju, uz roditelje i rodbinu, presudnu ulogu u oblikovanju građanske političke kulture te posljedično doprinose uspostavljanju inkluzivnijeg i tolerantnijeg društva. Stoga bi ovakav spot morao uvjeravati mlade da je širenje EU dobra i korisna ideja i njima samima, a ne im ulijevati strah od drugih i drugačijih.

Ovaj gaf (jer, što je to drugo?) ne samo da je promašio poruku (naime, ideju proširenja Europe ne trebaj reklamirati poruka koja uključuje osobe iz Azije i Brazila, jer ionako turski slučaj dokazuje da za sada namjera širenja EU izvan georafskog teritorija Europe ne postoji), nego je i uvređujuć po zemlje na koje se EU širi, jer ih prikazuje ratobornima i neciviliziranima. Kako je za spot Komisija potrošila 127 tisuća eura, građani Unije imaju legitimno pravo ispitivati odgovornost trošenja proračunskog novca na uradak koji s jedne omalovažava pripadnike drugih rasa i zemalja, a s druge strane je u potpunosti suprotan načelima i vrijednostima na kojima je Unija ustanovljena: jednakosti, pravdi, tolerantnosti, mirotvorstvu, nediskriminaciji.

Samci – šireća društvena realnost

Prema prijedlogu izmijenjenog zakona o oporezivanju dohotka, samci će plaćati veće izdatke pa će im se zbog takve izmjene zakona smanjiti plaće. Ta neki dan navještena porezna reforma, koja favorizira obitelji s djecom, rezultirala je mini-buntovima na profilima nekoliko mojih facebook frendova samaca.

Bi li im bilo lakše prihvatiti neminovan teret krize da su znali da pripadaju rastućoj društvenoj skupini, i da ih ima mnogo poput njih samih, ne samo u Hrvatskoj, nego i u razvijenim i bogatim, i manje razvijenim i imućnim zemljama? Bi li im bilo lakše kad bi znali da trend samovanja zapravo nije loš, jer je znanstvenom analizom (vidi “Going Solo: The Extraordinary Rise and Surprising Appeal of Living Alone”) ustanovljeno da ljudi koji žive sami imaju bogatiji društveni život, više socijalnih kontakata, i svojim očekivanjima i zahtjevima podižu razinu kulturnih i društvenih događaja u gradovima u kojima žive?

U pretposljednjem broju magazina Time , i to u posebnom odjeljku magazina koji govori o deset stvari koje mijenjaju život čovječanstva, Eric Klinenberg naime piše o globalnom trendu rasta samačkih domaćinstava. Pojam “samačko kućanstvo”može na prvu zvučati totalno socijalistički, ali je zapravo posljedica razvoja ekonomskog i društvenog. Primjećuje autor kako je izniman rast samačkog života najveći društveni izazov kojeg smo kao društvo propustili čak i uvažiti, a kamo li istražili adekvatno. Broj ljudi koji su sami raste globalno u toliko značajnoj mjeri da sociolog Klinenberg zaključuje kako je življenje sa/a nova društvena norma.
Doduše, živjeti sam, biti si obitelj i društvo, nije bilo svojstveno ljudskoj zajednici sve do 50-tih godina prošlo stoljeća. No, društvene a posebice ekonomske promjene koje su počele tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća omogućile su u prvom redu emancipaciju žena, ali i otupile oštricu društvene osude prema onima koji se nisu odlučivali za brak.
Sociološki klasik Emile Durkheim objasnio je kako je tek društvenim i ekonomskim razvojem moglo doći do podjele društvenog rada, ali i mijenjana društvenih uloga i načina povezanosti pojedinca s članovima zajednice.

U predmodernim društvima osoba je bila cijeloživotno determinirana pripadnošću nekoj zajednici. Društvena solidarnost se u predindustrijskim društvima temelji na sličnosti članova društva. Da bi takvo društvo opstalo potrebno mu je da svi dijele ista uvjerenja i vrijednosti. Zbog niske razine ekonomskog razvoja takva društva karakterizira slaba podjela rada. Budući da se solidarnost, povezanost među članovima društva, temelji na sličnosti, svako odstupanje od društvenih vrijednosti se oštro kažnjava. Kolektiv dominira nad pojedincem.

Moderna društva, dakle (post)industrijska, nastala kao posljedica ekonomsko razvoja, omogućila su (u)kidanje predmodernih kolektiva. Zbog potreba rada i zarađivanja, ljudi su iz velikih zajednica došli živjeti u gradove. U gradovima se više nije rađalo mnogo djece, jer to ni prostorni uvjeti ni način života nisu dopuštali. Stoga su u takvim društvima počele izvirati nove vrijednosti, koje cijene i potiču samostalnost, individualnost, podjelu radnih i društvenih uloga. Specijaliziranost uloga potaknula je pak novu moralnu regulativu suradnje među ljudima, pa je solidarnost koja povezuje ljude u modernim društvima organska. Pojedinci se, baš da bi društvo opstalo, moraju (i imaju pravo) razlikovati po ulogama, socijalnom statusu, profesionalnim kvalifikacijama, karakteru.

Prije šezdesetak godina 4 milijun Amerikanaca živjelo je samo, čineći (tek) 9% kućanstava uglavnom lociranih u “okrutnim” geografskim predjelima Aljaske, Montane i Nevade. Danas pak, otkrio je to prošlogodišnji popis stanovništva, gotovo 33 milijuna Amerikanaca žive sami, čineći 28% sveukupnih američkih kućanstava. Postotak je to jednak onom kojeg čine američke obitelji ali bez djece. Trend samačkih kućanstva se povećao u odnosu na prethodni popis stanovništva s 22% na 28%.
U našoj je zemlji 1961. bilo 15% domova s jednim članom, a do 2001. godine njihov je udio porastao na gotovo 21%. Samačka su kućanstva, nakon dvočlanih zajednica pod jednim krovom, najčešći oblik življenja. U našoj zemlji najveći broj samaca ipak čine udovice i udovci, neženje i razvedeni/e.

Ekonomska emancipacija žena je uzrok promjene 'prosječne kućanstva' kojeg su nekad činili majka, otac i djeca. Već je danas u Americi takvo ‘kućanstvo’ u manjini. Iako konzervativci plaču nad razaranjem društvenih vrijednosti, činjenica je da su ekonomski i društveni razvoj omogućili ženi da samostalno privređuje, da može preživjeti s djecom bez muža, da su jednoroditeljske obitelji danas mnogo manje društveno stigmatizirane. Još samo prije pedesetak godina i u razvijenom svijetu izvanbračne zajednice bile su društveno neprihvatljive. Seksualna revolucija koja je počela sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća započela je promjenu vrijednosti i stavova prema braku, tradicionalnosti. U takvom vrijednosno, statusno i demografski promijenjenom okružju dolazi do uspostave životnog stila koji je nekad bio nezamisliv. U predmodernim društvima samci su bili čudaci, izopćenici, iznimke. Danas je izbor samačkog života potvrda osobne slobode i priznanje ekonomskoj samostalnosti osobe.

U mnogim suvremenim društvima u kojima obitelj nije više isključivo opisana jednadžbom ‘majka + otac + djeca’ tek treba početi uvažavati i priznavati zakonima i institucionalnim rješenjima činjenicu društvene promjene. Rastući broj samaca u takvim društvima također ukazuje na redundantnost tradicionalne obitelji kao isključivo prihvatljive osnovne društvene zajednice. Činjenica da je u Americi danas više samaca ili neudanih/neoženjenih odraslih nego onih koji su izabrali brak potiče na uvažavanje gornje tvrdnje.

Društvo se u suvremeno doba mijenja neizmjerno brže nego u prethodnim stoljećima. Najzanimljivija spoznaja Erica Klinenberg u njegovu istraživanju samaca u Americi ukazuje da je tek neznatan broj ljudi koji danas samuju nesretan, usamljen i osjeća se izolirano. Upravo ta spoznaja ustanovljuje samovanje kao činjenicu društvene promjene, a ne čini ga dijelom društvenog problema.

A što se poreza i njihovog kažnjavajućeg efekta po samce tiče; ne vjerujem da se poreznom politikom može znatnije utjecati na natalitet. Bebe se u današnje vrijeme rađaju ako im majke i očevi imaju posao, ako znaju da će dobiti mjesto u vrtiću i moći zadržati svoj posao i razvijati karijeru. No, porezom se politikom može utjecati na činjenicu da partneri npr. ne sklapaju brak. Primjer ponovno dolazi iz Amerike, gdje izrazito siromašni Amerikanci izabiru izvanbračnu zajednicu, jer na taj način svaki od partnera nastavlja primati socijalnu pomoć za siromašne, budući bi im se stupanjem u brak umanjila. Sličnom sam se osvjedočila tijekom življenja u Austriji, gdje neki parovi ne stupaju u brak jer veći iznos socijalne pomoći pojedinačno ostvaruju ako imaju djecu bez registrirane bračne zajednice.

Jedini održivi povratak je otvoreni povratak

Studija Milana Mesića i Dragana Bagića o održivosti manjinskog povratka u Hrvatskoj predstavljena je 27 . veljače 2012. u hotelu International u Zagrebu. Događaj je okupio političare, kao i predstavnike međunarodnih organizacija te diplomata prisutnih u Hrvatskoj, te brojne predstavnike manjinskih organizacija i znanstvene zajednice. Činilo mi se da s toliko motiviranih i pametnih glava na okupu nema šanse da projekt povratka ne uspije. No, u trenutku kad je skup „zbog ranije preuzetih obveza“ napustio Predsjednik Josipović, u nastavku rasprave ostala je sudjelovati tek polovica izvorno prisutnih. Situacija ko stvorena da se na plastičan način dokaže kako se procesu povratka, od samog njegova početka krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, u praksi pristupa s figom u džepu.

Izbjeglice –ljudi na rubu društva

O srpskim se izbjeglicama u Hrvatskoj rijetko kad skroz objektivno govori. Dok njihovi (politički) predstavnici nerijetko povećavaju njihov broj, hrvatska ga javnost često relativizira. Predsjednik Josipović prilikom svog obraćanja skupu državnički mudro je primijetio da je iza svake brojke jedna ljudska sudbina, jedna ljudska nesreća. U znanstvenim publikacijama obično se barata brojem od oko 300,000 izbjeglica i prognanika srpske nacionalnosti koji su u međuvremenu postali hrvatski državljani ili su prije agresije na našu zemlju 1991. godine i tijekom samoproglašenje tzv. Republike Srpske Krajine živjeli na području Hrvatske. Dok je manji broj izbjegao početkom rata, većina ih je svoje domove napustila organiziranim zbjegom iz tzv. Krajine nakon akcije Oluja. Najveći broj nekadašnjih izbjeglica, a današnjih povratnika vratio se zapravo relativno brzo po uključivanju nekadašnje tzv. RSK pod suverenitet Hrvatske. Vrh povratničkog vala, naime, zabilježen je još daleke 1998. godine. Ipak, prema popisa stanovništva u Srbiji iz 2002. godine, te su se godine u izbjeglištvu nalazile 220.164 osobe iz Hrvatske. Danas, srpske vlasti tvrde da u Srbiji još uvijek živi oko 60,000 izbjeglih Srba iz Hrvatske. Zagreb osporava tu brojku, i zahtjeva da se preko UNHCR-a usuglasi metodologija i izvrši ponovna registracija izbjeglica. Službena brojka govori pak o 130,220 registriranih povratnika (od kojih su neki stvarni, a neki tek formalni) kojima se može dodati 6,323 tzv. zaštićenih najmoprimaca, tj. onih koji su nekad imali stanarsko pravo, te su dobili zamjenske stanove.

Problem povratka hrvatskih Srba svakako uvećava činjenica da su područja povratka pogođena ekonomskom stagnacijom u posljednja dva desetljeća, neka čak i depopulacijom, dok neka od njih infrastrukturno nikad nisu ni bila razvijena. No, povratnicima je mnogo važnija činjenica to što je pitanje povratka i prava povratnika od samih početaka (bilo) iznimno ispolitizirano. Ostvarivanje statusnih prava poput stjecanja državljanstva, dobivanja dokumenata, priznavanja radnog staža ili reguliranja mirovina često je povratnicima bila nemoguća misija, koji su nemali put bili diskriminirani postupcima lokalnih vlasti i državnih službenika. Nakon Oluje, naime, nije bilo političke volje da se povratak Srba dogodi. Zakoni su bili diskriminatorni, odredbe koje su omogućavale ponovni ulazak u posjed otete imovine ili prijavljivanje za novčane donacije imale su kratke rokove, u srpske se kuće I napuštenu imovinu useljavalo sistematski izbjegle Hrvate iz Bosne i Hercegovine i s Kosova.

Pod pritiskom i stalnim monitoringom međunarodne zajednice (OESS-a, UNHCR-a, kao i Europske komisije) hrvatske su vlasti mijenjale svoj početno ignorirajući stav prema srpskim izbjeglicama, te su mijenjale i zakonodavstvo i praksu. Gotovo u potpunosti sredstvima iz državnog proračuna obnavljale su se oštećene srpske kuće, nekretnine u kojima su stanovali zaštićeni najmoprimci vraćale su se vlasnicima i ekonomskim mjerama privlačili povratnici I ostali građani u tzv. područja posebne državne skrbi. Hrvatske su vlasti u nekoliko navrata osim toga produživale rokove za obnovu i stambeno zbrinjavanje izbjeglica. Danas je još otvoreno pitanje stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava srpske nacionalnosti diljem Hrvatske. Hrvatske su vlasti omogućile takvima izbjeglicama postati zaštićeni najmoprimci, koji imaju pravo otkupa nekretnine nakon deset godina, no bez prava nasljeđivanja. Za preostale izbjeglice, koje nisu još riješile pitanje doma, postoji međudržavni dogovor da će im se osigurati smještaj u Hrvatskoj ili u Srbiji, a sve uz pomoć novca kojeg bi donirala međunarodna zajednica. Naime, jednom i proces povratka treba proglasiti završenim, jer osim što stvara ekonomski uteg po hrvatski proračun, zasigurno predstavlja uteg hrvatsko-srpskim međudržavnim odnosima. Najvažnije je pak, ukazuju na to u svojoj studiji i Mesić i Bagić, povratak početi drugačije koncipirati i ne brojati (tek) glave koje su se vratile, nego glave koje su zadovoljne i koje žive dostojanstven život.

Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka



Sociolozi Milan Mesić i Dragan Bagić proveli su do sad već dva istraživanja o održivom povratku izbjeglica po narudžbi Ureda visokog povjerenika za izbjeglice UN-a u Hrvatskoj. Prvim istraživanjem „Održivost povratka – srpski povratnici u Hrvatskoj“ iz 2006. godine, znanstveno su procijenili proces povratka i proučili povratničku populaciju. Već su tada istraživači ustanovili da je „povratak složen, dugotrajan, pa i višesmjeran proces koji u svakoj fazi može postati reverzibilan. Praćenja povratnika ubrzo su otkrila da mnogi od njih, prije ili kasnije, odlaze u nove migracije. Zaključeno je da nije dovoljno da povratnici jednom pređu granicu svoje domovine u povratnom smjeru, nego da povratak treba biti uspješan, odnosno održiv. Pokazalo se, međutim, da održivost povratka nije lako odrediti, a osobito mjeriti. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju da su društveno-ekonomski uvjeti, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ključni za održivost povratka. Povratak ili restitucija imovine (kuća ili stanova i zemlje) važan je, ali ne dovoljan uvjet trajnog ostanka, osobito za mlađe i obrazovane povratnike s djecom. Za njih je ključno pitanje zaposlenost i perspektive socijalne mobilnosti. Kako je to rijedak resurs na koji povratnici mogu računati, ne začuđuje da se (trajno) vraćaju ponajprije stariji, neobrazovani, ekonomski neaktivni ljudi i to u manja ruralna naselja.“

Nova je studija, pod naslovom „Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka“ znatno šira i bavi se naučenim u razdoblju od 2006. godine i provedena je u donekle promijenjenim političkim i ekonomskim uvjetima te u okolnostima pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Pitanje realizacije povratka izbjeglica jedan je od pretpristupnih uvjeta “nametnut” (potencijalnim) kandidatkinjama za članstvo s prostora zapadnog Balkana, a regionalna suradnja u području međudržavnog rješavanja povratka izbjeglica ili njihova integriranja u zemlju utočišta bila je mjerilo za zatvaranje “famoznog” poglavlja 23. Nezadovoljni napretkom, predstavnici izbjeglih Srba iz Hrvatske čak su predložili rezolucije o pravima izbjeglih i zahtijevali od srpskog Parlamenta da diplomatskim aktivnostima pokuša omesti hrvatsko pristupanje Europskoj uniji radi neispunjenja njihovih zahtjeva.

Osim usporedbe s podacima iz 2006. godine, nova studija nudi i novu tipologiju povratka i njegove održivosti. Na temelju prebivališta izbjeglica uvodi sljedeću tipologiju: trajni povratnici; formalni povratnici; potencijalni povratnici; neuspješni povratnici i ne- povratnici. Na temelju reprezentativno uzorka, istraživanje ukazuje na to da je (tek) svaki drugi registrirani povratnik – stvarni. U odnosu na ranije istraživanje, ovaj su put autori zaključili da formalni povratnici (dakle, oni koji su registrirali činjenicu svog povratka, prijavili prebivalište u Hrvatskoj i nemaju više status izbjeglice, imaju obnovljenu kuću ili stan na raspolaganju, no zapravo ne borave stalno u mjestu svog prebivališta u Hrvatskoj) zapravo nisu ne-povratnici i da oni ne predstavljaju neuspjele slučajeve povratka. Naime, trećina formalnih povratnika dolaze povremeno u svoje kuće, bilo to za praznike, radi obiteljskih proslava ili prilikom glasovanja. Ova činjenica ukazuje upravo na dinamiku povratništva kao otvorenog procesa. Budući su povratili svoje vlasništvo, uvijek postoji mogućnost da se neko od članova obitelji i faktički vrati. Osim toga, u 21.5% obnovljenih domova takvih, formalnih povratnika, žive neki od njihovih članova porodice pa se ipak radi o djelomičnom povratku. Konačno, činjenica da je skoro polovina (43%) praznih povratničkih domova održavano ostavlja dugoročnu mogućnost povratka. U vremenskom periodu od skoro dva desetljeće radikalno su se promijenili i ekonomski, i društveni, i politički uvjeti u područjima povratka. Promijenile su se i životne perspektive povratnika, koji su se u izbjeglištvu školovale, zaposlile, stekle nove društvene kontakte, integrirale u sredine u kojima su pronašle pribježište. Na povratak se stoga, ponovno je to potvrđeno, mnogo teže odlučuju mladi i obrazovani. Lakše je od penzije i od rada na zemlji preživjeti starijima. Mladima treba posao, njihovoj djeci škola, slobodne aktivnosti, perspektiva. Mladi povratnici kao da su i sustavno suzbijani u toj namjeri, jer neće imati pravo naslijediti stan od roditelja koji će eventualno postati zaštićeni najmoprimci.

„Zadaća je svake razume politike“, u svom govoru prilikom predstavljanja studije istaknuo je Predsjednik, dakle upravo onaj koji uz Vladu predstavlja državnu politiku, „da do kraja, koliko je to moguće, izbriše strašne posljedice rata“. Srpske izbjeglice iz Hrvatske imaju pravo na to, jer su, u prvom redu, većina njih formalno-pravno hrvatski građani, jer su (bar jednoć) na teritoriju naše države imali svoj dom, i konačno zbog toga što im pravo povratka jamče hrvatski zakoni. Neki dan predstavljeni znanstveno-istraživački poduhvat svakako ima šansu doprinijeti u kreiranju usmjerenih programa i javnih politika koje će omogućiti njihov povratak. Nadam se da će ga, osim Predsjednika, pročitati svi nadležni ministri, dužnosnici i državni službenici koji u svojoj nadležnosti imaju ostvarivanje ljudskih prava ovog dijela hrvatskih građana. Za početak, bilo bi dobro da vlastodršci shvate da je povratak srpskih izbjeglica zapravo razvojni interes Hrvatske. Ni jednoj državi ne trebaju obespućena, depopularizirana područja.