Samci – šireća društvena realnost

Prema prijedlogu izmijenjenog zakona o oporezivanju dohotka, samci će plaćati veće izdatke pa će im se zbog takve izmjene zakona smanjiti plaće. Ta neki dan navještena porezna reforma, koja favorizira obitelji s djecom, rezultirala je mini-buntovima na profilima nekoliko mojih facebook frendova samaca.

Bi li im bilo lakše prihvatiti neminovan teret krize da su znali da pripadaju rastućoj društvenoj skupini, i da ih ima mnogo poput njih samih, ne samo u Hrvatskoj, nego i u razvijenim i bogatim, i manje razvijenim i imućnim zemljama? Bi li im bilo lakše kad bi znali da trend samovanja zapravo nije loš, jer je znanstvenom analizom (vidi “Going Solo: The Extraordinary Rise and Surprising Appeal of Living Alone”) ustanovljeno da ljudi koji žive sami imaju bogatiji društveni život, više socijalnih kontakata, i svojim očekivanjima i zahtjevima podižu razinu kulturnih i društvenih događaja u gradovima u kojima žive?

U pretposljednjem broju magazina Time , i to u posebnom odjeljku magazina koji govori o deset stvari koje mijenjaju život čovječanstva, Eric Klinenberg naime piše o globalnom trendu rasta samačkih domaćinstava. Pojam “samačko kućanstvo”može na prvu zvučati totalno socijalistički, ali je zapravo posljedica razvoja ekonomskog i društvenog. Primjećuje autor kako je izniman rast samačkog života najveći društveni izazov kojeg smo kao društvo propustili čak i uvažiti, a kamo li istražili adekvatno. Broj ljudi koji su sami raste globalno u toliko značajnoj mjeri da sociolog Klinenberg zaključuje kako je življenje sa/a nova društvena norma.
Doduše, živjeti sam, biti si obitelj i društvo, nije bilo svojstveno ljudskoj zajednici sve do 50-tih godina prošlo stoljeća. No, društvene a posebice ekonomske promjene koje su počele tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća omogućile su u prvom redu emancipaciju žena, ali i otupile oštricu društvene osude prema onima koji se nisu odlučivali za brak.
Sociološki klasik Emile Durkheim objasnio je kako je tek društvenim i ekonomskim razvojem moglo doći do podjele društvenog rada, ali i mijenjana društvenih uloga i načina povezanosti pojedinca s članovima zajednice.

U predmodernim društvima osoba je bila cijeloživotno determinirana pripadnošću nekoj zajednici. Društvena solidarnost se u predindustrijskim društvima temelji na sličnosti članova društva. Da bi takvo društvo opstalo potrebno mu je da svi dijele ista uvjerenja i vrijednosti. Zbog niske razine ekonomskog razvoja takva društva karakterizira slaba podjela rada. Budući da se solidarnost, povezanost među članovima društva, temelji na sličnosti, svako odstupanje od društvenih vrijednosti se oštro kažnjava. Kolektiv dominira nad pojedincem.

Moderna društva, dakle (post)industrijska, nastala kao posljedica ekonomsko razvoja, omogućila su (u)kidanje predmodernih kolektiva. Zbog potreba rada i zarađivanja, ljudi su iz velikih zajednica došli živjeti u gradove. U gradovima se više nije rađalo mnogo djece, jer to ni prostorni uvjeti ni način života nisu dopuštali. Stoga su u takvim društvima počele izvirati nove vrijednosti, koje cijene i potiču samostalnost, individualnost, podjelu radnih i društvenih uloga. Specijaliziranost uloga potaknula je pak novu moralnu regulativu suradnje među ljudima, pa je solidarnost koja povezuje ljude u modernim društvima organska. Pojedinci se, baš da bi društvo opstalo, moraju (i imaju pravo) razlikovati po ulogama, socijalnom statusu, profesionalnim kvalifikacijama, karakteru.

Prije šezdesetak godina 4 milijun Amerikanaca živjelo je samo, čineći (tek) 9% kućanstava uglavnom lociranih u “okrutnim” geografskim predjelima Aljaske, Montane i Nevade. Danas pak, otkrio je to prošlogodišnji popis stanovništva, gotovo 33 milijuna Amerikanaca žive sami, čineći 28% sveukupnih američkih kućanstava. Postotak je to jednak onom kojeg čine američke obitelji ali bez djece. Trend samačkih kućanstva se povećao u odnosu na prethodni popis stanovništva s 22% na 28%.
U našoj je zemlji 1961. bilo 15% domova s jednim članom, a do 2001. godine njihov je udio porastao na gotovo 21%. Samačka su kućanstva, nakon dvočlanih zajednica pod jednim krovom, najčešći oblik življenja. U našoj zemlji najveći broj samaca ipak čine udovice i udovci, neženje i razvedeni/e.

Ekonomska emancipacija žena je uzrok promjene 'prosječne kućanstva' kojeg su nekad činili majka, otac i djeca. Već je danas u Americi takvo ‘kućanstvo’ u manjini. Iako konzervativci plaču nad razaranjem društvenih vrijednosti, činjenica je da su ekonomski i društveni razvoj omogućili ženi da samostalno privređuje, da može preživjeti s djecom bez muža, da su jednoroditeljske obitelji danas mnogo manje društveno stigmatizirane. Još samo prije pedesetak godina i u razvijenom svijetu izvanbračne zajednice bile su društveno neprihvatljive. Seksualna revolucija koja je počela sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća započela je promjenu vrijednosti i stavova prema braku, tradicionalnosti. U takvom vrijednosno, statusno i demografski promijenjenom okružju dolazi do uspostave životnog stila koji je nekad bio nezamisliv. U predmodernim društvima samci su bili čudaci, izopćenici, iznimke. Danas je izbor samačkog života potvrda osobne slobode i priznanje ekonomskoj samostalnosti osobe.

U mnogim suvremenim društvima u kojima obitelj nije više isključivo opisana jednadžbom ‘majka + otac + djeca’ tek treba početi uvažavati i priznavati zakonima i institucionalnim rješenjima činjenicu društvene promjene. Rastući broj samaca u takvim društvima također ukazuje na redundantnost tradicionalne obitelji kao isključivo prihvatljive osnovne društvene zajednice. Činjenica da je u Americi danas više samaca ili neudanih/neoženjenih odraslih nego onih koji su izabrali brak potiče na uvažavanje gornje tvrdnje.

Društvo se u suvremeno doba mijenja neizmjerno brže nego u prethodnim stoljećima. Najzanimljivija spoznaja Erica Klinenberg u njegovu istraživanju samaca u Americi ukazuje da je tek neznatan broj ljudi koji danas samuju nesretan, usamljen i osjeća se izolirano. Upravo ta spoznaja ustanovljuje samovanje kao činjenicu društvene promjene, a ne čini ga dijelom društvenog problema.

A što se poreza i njihovog kažnjavajućeg efekta po samce tiče; ne vjerujem da se poreznom politikom može znatnije utjecati na natalitet. Bebe se u današnje vrijeme rađaju ako im majke i očevi imaju posao, ako znaju da će dobiti mjesto u vrtiću i moći zadržati svoj posao i razvijati karijeru. No, porezom se politikom može utjecati na činjenicu da partneri npr. ne sklapaju brak. Primjer ponovno dolazi iz Amerike, gdje izrazito siromašni Amerikanci izabiru izvanbračnu zajednicu, jer na taj način svaki od partnera nastavlja primati socijalnu pomoć za siromašne, budući bi im se stupanjem u brak umanjila. Sličnom sam se osvjedočila tijekom življenja u Austriji, gdje neki parovi ne stupaju u brak jer veći iznos socijalne pomoći pojedinačno ostvaruju ako imaju djecu bez registrirane bračne zajednice.