Volim putovati. Na samo dva sata avionske razdaljine slijećem u novi jezik, svakodnevnicu i običaje koji su mojim dnevnim obavezama istodobno slični i daleki. Volim gledati ljude koji putuju. Zamišljam njihove poslove, karaktere, što im se čini bitnim, zbog čega se trude i ujutro ustaju. Gledam ih kako su zatomljeni njihovi nagoni i osjećaji u aerodromskim zgradama koje nalikuju na akvarije. Nema glasne priče, nema iskazivanja ekstatičnih osjećaja. Svi kao da nastoje na van prikazati najbolju, uljuđenu verziju sebe. Pogledam vani, i sve nas doživim kao ribice koje su zadovoljne i mirne jer su site i zadovoljene. Pomislim, kako li bi samo stubokom promijenjen bio scenarij koji sada gledam da kojim slučajem akteri (na primjer zbog neke prirodne katastrofe) zapnu u aerodromskom akvariju i ostanu prikraćeni za osnovne ljudske potrebe: hranu, san, toplinu, dovoljno osobnog prostora. Kako bi u takvom slučaju lako i silovito na površinu isplivala prava ljudska narav: silovita, sebična, sebeljubiva.
Na aerodromima su svi, premda fizički tako blizu drugima, zapravo sami i zbog toga ranjivi. Zato o navlače te nezainteresirane izraze lica, užurbane pokrete, a odjela i kaputi, te skupe cipele i torbe, služe poput oružja. Dok krajičkom oka promatram suputnika u mome redu, koji se premjestio tako da ostane prazno sjedalo između nas čim je ukrcavanje završilo, zamišljam da on u sebi osjeća sljedeće: Ja sam važan, maknite mi se s puta, na letu ću prostudirati još jednom to financijsko izvješće, a čim izađem u autu ću obaviti nekoliko telefonskih poziva zbog kojih svijet neće biti bolje mjesto, ali će nekoliko ljudi biti bogatije. Ili ovakav scenarij: Žurim se, zar ne vidite, bez mene se danas neće održati sastanak na koji sam krenula, zato sam i obukla ovaj skupi baloner i cipele s potpeticama u kojima mi zasigurno nije udobno, ali pridonose mojoj ženstvenoj opakosti.
Onda roditelji s malom djecom. Uh, kako li sam samo naivno onomade, prija vlastitog roditeljstva u zabludi mislila kako su slatke i dirljive obitelji na putovanju. Kako je lijepo što svojoj djeci pokazuju svijet i uče ih kozmopolitskim manirama. Ma koje vražje kozmopolitske manire? Nitko ko ne mora djece u pelenama ne pokazuje svijet tako što sa sobom vuklja dijete, njegova kolica, torbu s potrepštinama, rezervne pelene i odjeću, najdražu dudu i jastuk. U takvom logističkom poduhvatu dojenčeta na putu lako je zaboravit sebe, kamo li ne kartu. Uglavnom se sad klonim sjediti blizu djecoputnika, njihov cvilež i nemir može biti poprilično sveprožimajući tijekom leta. Pričam i iz vlastitog iskustva letenja s Marcom. Na jednom je letu puzao krcatim avionom, premda je već znao hodati. Čovjek koje je sudbina posjela pored nas nestao je u vidu lastinog repa, čim se avion podigao dovoljno visoko da može odvezati pojas.
Ipak, redovito me iznenadi nerazmjer ženskih i muških putnika na ranojutarnjim, poslovnim letovima. Muškaraca na njima ima više od 80 posto, što na još jedan plastičan način potvrđuje da žene još nisu jednake (niti će ikada biti).
N sjećam se kad sam posljednji put razgovarala s nezancem koji je sjedio pored mene , dok se živo sjećam kako je to bilo pravilo prije deset ili petnaest godina kad sam bila studentica. Ne vjerujem da šaljem negativne signale, no godine ipak rade svoje. Kao studentici mi se čak dogodilo da, nakon što smo na dubrovačkoj plaži upoznale pilota aviona, sutradan na njeogv prijedlog, pokucamo na pilotsku kabinu i prosjedimo s pilotom i kopilotom unutra sve dok se nismo spustili u Zagreb. Čak nam je dao da malo okrećemo avion. O tempora, o mores! Šta sve postigne hihotav razgovor i ljetna haljina!
Stižem u Hamburg. Aerodrom je velik i moćan, depersonaliziran i običan kao i mnogi drugi na kojima sam ranije bila. Znam otprilike kako se stiže do Flensburga, al namjeravam koji sat prošetati tim lučkim gradom koji je drugi po veličini njemački grad. Na karti grada čitam da ima preko 6000 mostova, više nego Venecija i Amsterdam zajedno, a da sa širom okolicom koja mu ravitira broji milijuna stanovnika. Prostire se na većem području nego londonsko ili pariško metropolitansko područje.
Grad je arhitektonski protestantski suzdržan, s mnogobrojnim kućama od cigle, bez štukatura i ukrasa. Ostavljam torbu u ormariću za prtljagu i krećem putem na koje me je kola uputio. Prvo šoping ulica, pa Hauptplatz, pa kanal, te povratak na željeznički kolodvor. Ljudi koji hodaju cestom su drugačije fizionomije, germanske. Plavi, uskih glava, nasmijani i dobre volje, ali malo je kafića uz cestu. Ne postoji kultura ispijanja kave kao kod nas. Ima i dosta stranaca, vidjela sam dječje ekskurzije, među učenicima ima djece koja potječu s različitih kontinenata. Kafić –pekarnicu na željezničkoj stanici drži Turčin ili Kurd. Kad gledam ovaj etno-rasni mišung i suživot, nije mi jasno kako Angela Merkel može tvrditi da je multikulturalizam propao? Nije li baš gastarbajterski rad doprinio značajnom rastu njemačke ekonomije?
Kao i u Austriji, i ovdje su sve službe profesionalno uslužne i uljuđene. I žena na info pultu na aerodromu, i ona na kolodvoru koja mi je prodala kartu, i prodavačice u dućanu, čini se da svaka radi svoj posao s voljom i ne mrzi pritom ni sebe nit svoje mušterije. Svjesna sma da kod nas ljudi i žene na sličnim radnim mjestima zarađuju valjda upola ili triput manje nego u Njemačkoj, al može li tek to opravdati drugačiji stav prema radu?
Evo me u vlaku za Flensburg, to je regionalni vlak, nešto kao naš koji vozi od zagreba do Koprivnice. Često staje na postajama mjesta uz prugu. Primjećujem kako u vlaku nije gužva, kakva bi kod nas bila u ovo vrijeme početka povratka s posla.
Flensburg, radić u koji sam se uputila, ima oko 83.000 stanovnika, smješten je na granici s Danskom. U pokrajini Schelswig Holstein živi danska manjina u Njemačkoj pa se zato u Flensburgu smjestio istraživački centar za prava nacionalnih manjina. Veselim se što ću sresti kolege koje od prije znam i s njima razmijeniti misli i stavove o važnosti post-konfliktne pomirbe. Pitam se kakav li je taj gradić koji me čeka, a i kako li je živjeti u njemu….
Post je objavljen 24.04.2012. u 16:45 sati.