Zasto je austrijsko predsjednistvo Europskim vijecem propustilo ucvrtstiti europsku perspektivu zapadnog Balkana?

Od 1. sijecnja Austrija predsjedava Europskom unijom. Bilo je za ocekivati da ce se ova zemlja koja ima povijesne veze s Balkanom posebno potruditi oko priblizavanja zemalja zapadnog Balkana Uniji. U programu rada najavljeno je da ce Austrija medju prioritetima predsjedavanja úvrstiti nastavak procesa prosirenja Unije. Jedan od postavljenih prioriteta bio je i nastavak ratifikacije Ustava, za koji je vec sad na polovici austrijskog mandata jasno da je bio preambiciozno postavljen. Vise o nerealnosti ovog cilja predsjednistva u clanku izaslom u newsletter-u "Thinking Europe".

Vec krajem sijecnja Komisija je objavila obavijest "Zapadni Balkan na putu prema EU: ucvrscivanje stabilnosti i promicanje prosperiteta" U tom dokumentu Komisija zagovara tjesniju ekonomsku suradnju zemalja zapadnog Balkana, zbog cega se diglo dosta buke u hrvatskoj javnosti i ponovo je na povrsinu isplivao strah Hrvata da ih se gura u blakansko blato. Stoga hrvatska Vlada zagovara pridruzivanje ostalih zapadno balkanskih zemalja CEFTA-i, koje je Hrvatska vec clanica, a ne stvaranje nove juznoeuropske ekonomske regionalne inicijative, kako je to predlozila EU.

Krajem veljace odrzan je sastanak Vijeca EU na kojemu se raspravljalo i o zapadnom Balkanu. Vijece se osvrnulo na odrzavanje referenduma o neovisnosti Crne Gore, na pocetak rjesavanja statusnog pitanja Kosova i na nesuradnju s suradnju sa Haaskim sudom. O Hrvatskoj nije bilo rijeci, sto valjda znaci da nas vise ne smatraju zapadnim Balkanom?

Na neformalnom sastanku ministra vanjskih poslova drzava clanica, kadidatkinja i zepadnobalkanskih zemalja kojima se tepa da su "potencijalni kandidati" u Salzburgu 10. i 11. ozujka potvrdjena jos jednom "Solunska agenda" usvojena na summitu Vijeca iz 2003. godine. Dakle, vanjskopoliticki predstavnici Europe potvrdili su da zapadnobalkanske zemlje imaju sansu postati dijelom EU, ali su propustili ucniti korak naprijed. Zasto odjednom ovaj uzmak, upravo kada zemlje ove barutom posute regije cine nuzne, ali nimalo ugodne reforme? Stoga jer je Unija umorna od posljednjeg prosirenja, stoga sto je buducnost Unije postala neizvjesna odbijanjem predlozenog Ustava na posljednejm referendumu od strane dviju velikih zemalja utemeljiteljica Unije, stoga sto po prvi puta Unija u sluzbenom dokumentu spominje da potencijalni kandidati moraju biti svjesni da ce Unija uzimati u obzir apsorpcijska sposobnost kod eventualnih buducih prosirenja. Stoga se, onak cinicno-realpoliticki, naslanjam duboko u stolac na kojem trenutno sjedim i zakljucujem da ce jos puno, puno vode proteci Murom prije nego dozivimo da i Hrvatska, a i ostale zemlje zapadnog Balkana docekaju dan u kojem postaju punoprave clanice Unije. Austrija je ocito bila nemocna, premala clanica, i unatoc dobroj volji iskazanoj na pocetku svoga mandata, povijesna sansa je propustena na nedavnom sastanku u Salzburgu, a Balkan je ostavljen u cekaonici, da rjesava statusne pitanja, provdi reforme, ali s vrlo, vrlo blijedom i malom mrkvom koja mu se nudi iz ruke Europske unije. Nedavne izjave njemacake kancelarke Merkel o dodjeli "privilegiranog partnerstva" Balkanu govore upravo u prilog nevoljkosti za daljnjim sirenjem Unije cak i onih zemalja clanica koje se smatraju skolnima nasoj regiji. Do nedavno se, naime, privilegirano partnerstvo spominjalo iskljucivo kao opcija suradnje EU s Turskom ili Ukrajinom.