Tako mi je drago što je jedna od blogerica, "Izgubljena", negdje o'tamo pa ću i sâm od nje možda doznati odgovore na neka moja pitanja postavljena ispod fotki.
Ondje, naime, nisam sreo ni žive duše... a ribiči, pak, koji su malo podalje na vijugavoj rječici Ilovi pecali, već "po definiciji" nisu razgovorljivi...
Ne spadam u znalce na temu ribnjačarstva pa mi se malo čudnim učinila skoro potpuna pokrivenost tog jednog, vidljivog ribnjaka lopočima odnosno nekom plutajućom vegetacijom.
Daleko od toga da scena nije vrlo meka, poetska... ali... "živi" li to ribnjačarstvo uopće tamo?
Tamo u daljini prelijetale su neke meni neidentificirane ptice... možda su se gostili (ne baš omiljeni...) kormorani, no jedna od njih, (siva?) čaplja, strpljivo se usidrila na rubu vegetacije i čekala svoj zalogaj.
Tamo, u obližnjoj grupi zgrada, ima svega: poslovnih prostorija / ureda ribnjačarstva, skladišta / spremišta za čamce i mehanizaciju te bliskih stanova za zaposlenike... kako je to svojevremeno bio običaj... a na jednoj od fasada se dičio šaran, kao "spiritus movens" privrede koja se ondje bila osnovala.
Čak i djelić zelene površine, uređene poput nekog parka ili izletišta, kao da je "njegovo visočanstvo šarana" s polurazjapljenim ustima stavljao u prvi plan.
Indikativno je da se ondje nekoć odigravala puno živahnija društvena aktivnost, nego li se sada može naslutiti. I poprilično pompozna, a zamalo izgledom napuštena zgrada "Doma kulture" koji mi po bočnom stubištu daje naslutiti da je imao i kinodvoranu, govori o nekim zaboravljenim, drugačije motiviranim vremenima.
Ni obližnji niz klupa u odličnoj hladovini nije u boljem stanju. Ondje, "bojim se", ljudska guzica nije sjedila već desetljećima.
A tek kad se prođe mimo zapuštene i napuštene solidne zgrade nalik na nekadašnji motel, kuglanu, restoran (?)... potpuno razbijenih prozora i vrata te krova koji prijeti prokišnjavanjem... nisam se mogao oteti "davnom saznanju" da "mi" znamo koješta napraviti, ali održavati "jok"!
Kako god, srećom "nam" se rode... nekako pogotovo po Moslavini... uredno vraćaju svakog proljeća "iz Afrike". I množe se... A "domaći" im pri tome zdušno izlaze ususret gradnjom stalaka za gnijezda po stupovima... i, općenito, stavom prihvaćanja. Hvala im.
Nas su, pak, u trećem uzastopnom prolasku kroz centar sela smiješkom ispratile "domaće bake", dežurne tog popodneva u hladovini nečega što prepoznajem kao nekadašnju "garažu za otkup mlijeka" kravâ lokalnih domaćinstava...
I to je, huh, nešto što, navodno, više "u nas" ne funkcionira. Ili?!
Preko ceste koja vodi između Banove Jaruge I Garešnice svojevremeno se, ako se dobro sjećam, protezala trasa uskotračne željezničke pruge tik do mjestimično vidljivih ribnjaka Kaniške Ive.
Nikad nisam bio svrnuo... do nekidan.
Danas na spomenutoj cesti nema traga željeznici, ali na pristupnoj cesti prema ribnjacima (koje smo odlučili napokon posjetiti) našao se, ipak, komadić napuštene pruge.
Sjećanje me, čini se, nije varalo.
Da ne bude zabune, lokalitet se nedvosmisleno naziva "Ribnjak"... iako se još pletu dva naziva: "Poljana" i, uostalom, Kaniška Iva kao najveće obližnje mjesto.
Posvuda se "po terenu" nailaze i daljnji tragovi nekoć očito aktivne lokalne uskotračne ribogojilišne željeznice, sjecištâ pruga i skretnice.
Čak štoviše, iza ograde preko koje nisam pristupao na nasipu je čamila kompozicija vagona i derutna mini-lokomotiva. Vrlo je teško bilo procijeniti je li još uopće u upotrebi.
Čak i tzv. mosna vaga, za vaganje vagona (odnosno ribe u njima) bila je svjedokom nekad aktivnog mini-željezničkog sustava.
Koriste li ju sada, bez aktivnog kolosijeka, za vaganje kamiona s ribom? Ne znam.
U svakom slučaju, na ulazu u "Kombinat" postavljena je, kao spomen(ik), i neka prethodna, očito omiljena lokomotiva... koja nekako podsjeća na "udarničke dane".
A i klasično upozorenje na još aktivnoj "kapiji" tog nekog postrojenja (naslutih - ribogojilišta i tvornice stočne hrane!) potječe iz nekih prošlih vremena.
U obilasku smo također bili upozoreni da previše ne vrludamo autom po "nasipu" kako se ne bismo našli nosom u jezerima.
A ona su, jezera, malo poetskiji dio cijele priče... no o tome u sljedećem nastavku.
Ako vam je promakao moj prethodni post o (nekim) šumama Hrvatske, možda ste ipak zapazili jumbo plakat na ulicama Zagreba prema kojem se, u žargonu drvne industrije, upozorava: "Velike količine trupaca dostupne samo podobnima i odabranima" nakon kojeg, po društvenim mrežama slijedi i ozbiljnija izjava o "postojanju kartelskog udruženja čiji su sudionici Hrvatska gospodarska komora, Ministarstvo poljoprivrede i Hrvatske šume, a čije protuzakonito djelovanje je u razdoblju od 2017. do 2020. godine nanijelo štetu veću od 3 mllijarde kuna izgubljenog prihoda za Državni proračun!"
