O Parku skulptura Dubrova pored Labina u Istri bijaše već na blog.hr-u nekih postova ili fragmenata informacija. Bloger Viatrix je u jednom svom postu po običaju bio pedantan što riječju što slikom i pomogao mi je, itekako, pri planu i odluci da se tamo "nacrtamo".
Nije mi stil pokazivati "taksativno" izložene skulpture; za to služe oficijelni katalozi Parka. Radije se osvrćem na inspirativnu atmosferu i tihu društvenu interakciju koja nas je dočekala na tom golemom prostoru.
Na sâmom ulazu dočekao nas je simboličan portal, ali i asocijacija na one predivne creske supove, po vokaciji lešinare, koji s visine i prikrajka mjerkaju svoje potencijalne "žrtve".
Jedna od vrtača na toj livadi smisleno je pretvorena u amfiteatar kao potencijalno mjesto masovnog uživanja u predstavama, a koji i u ovim izolacijskim vremenima pronalazi svoje zadovoljne solitarne korisnike.
Privlačnost Parka ne ogleda se samo u slobodnom ulazu u kompleks i slobodnom vršljanju "po travi", nego i po bliskom dodiru i interakciji s brojnim izloženim skulpturama.
Neki taj "krug skulptura" obilaze svojom očiglednom dnevnom rutinom...
... dok neke skulpture, kao da jedva čekaju svoje izravne korisnike.
Na njih nisam trebao dugo čekati - dvjema prijateljicama taj "Tron" je pružio željenu intimu u prostoru.
Obližnji Labin na nedalekom brdašcu povremeno se pokazivao na horizontu iznad okolne vegetacije i kamene "interpretacije"...
... a bogme ni velebna Učka, u pozadini na suprotnoj strani, nije bila daleka.
I oblak nad njom kao da je oponašao razigranu skulpturu koja, ne bih se čudio, možda i nosi naziv "Oblak" (insinuiram).
Ali tek je "ulaskom" zaigrane posjetiteljice oblak dobio svoj "puni smisao"...
Drago mi je, kao slučajnom putniku namjerniku, bilo vidjeti da taj Park za stanovnike u Labinštini očito figurira kao obiteljsko izletište u punom smislu...
A i četiristotinjak metara duga kompozitna-skulptura "Bijela cesta" pokazala se privlačnom za vozikanje djece u kolicima...
... popraćeno s malo detaljnijih 25 sekundi videa:
I za kraj, kao što su skulpture na Uskršnjim otocima strpljivo "dočekivale" nekog svoga, tako sam i ovu "Glavu iz Dubrove" odabrao kao "čekačicu" kojoj ćemo se, kad tad, opet vratiti. S užitkom.
Stjecajem slučajnosti familija Bellistra (s ovotjednog "bloga tjedna") i mi nađosmo se istog dana na istom mjestu, na šetnici ispod mjestašca Rakalj u Istri.
Od nekadašnjeg Starog Raklja, kaštela nad zapadnom obalom Raškog zaljeva, ostala je samo hrpa kamenja.
Odande, točnije - sa širokog parkirališta, otvara se pogled prema izlazu iz Raškog zaljeva što su lokalci dodatno sugerirali panoramskim formatom "maske za selfieje"
Kao i posvuda po Istri, krajobraz je i kod Raklja ponegdje nasumično posijan skulpturama velikog formata.
Ovaj monolit, nalik na sarkofag, upečatljiviji je kad ga se gleda iz neposredne blizine...
... kad se na njemu može zamijetiti i jedan, za sarkofage malo neuobičajen detalj.
Odagnavši pogled s obližnjeg golemog kamenoloma na sjevernoj strani, mnogo pitomija slika "kazala se" prema jugu, prema plaži Luka.
Ček i pukim pogledom s te visine mogla se naslutiti idilična atmosfera koja dolje obuzima putnike namjernike koji su u moru "točali" stopala.
Vrijedilo se spustiti dolje.
Po ugodno održavanoj šetnici, nakon otprilike kilometar i nešto sitno, dopire se nadomak plaže.
Tamo se kao iznenađenje ukazuje totalno "ruzinavi brod". Lako bi ga se moglo proglasiti otpadom, dapače i smećem, ali on je, ovakav, opstao kao simbol te nekadašnje, barem po imenu, lučice.
Sâma plaža se do tada već "napunila" šetačima, pojedinačnim grupicama sa psima ili bez njih.
[Da se blogerica Bellistra nije sâma razvidno identificirala u svom današnjerm postu, ne bih ni shvatio da su baš oni jedan od snimljenih parova šetača na predahu uz rub plaže. S pesekom.]
Sve u svemu, pogled prema otvorenijem moru bio je umirujuć.
Nije bilo potrebe da se ikamo "mrda" odande, kolikogod je koncept te šetnice nudio više (... kilometara).
Sâma šetnica prozvana je po čelistu Hauseru koji je, navodno, odande rodom te je (su)financirao i njeno uređenje.
Mene to saznanje nije posebno dojmilo, ali mora se priznati da je takva staza zaslužna za mogućnost relativno ležernog obilaska dviju lijepih uvala ispod Raklja, ako društvance koje se upusti "ima kondicije".
Na povratku nas je "jedva dočekao" usputni konj koji je, onako naoko mršav, sa zahvalnošću mljeo ponuđene busenove trave koja je bila zelenija izvan njegovog "tora".
A u obližnjem gustišu tik do rijetko korištenog kamenog stola za osmero ljudi...
... na buri je stameno odolijevao isklesani galeb.
Ne mogoh zatomiti sjećanje na Oliverove stihove: "Bit gospodar, usrid svega
Živo klicat, u visini"
Kada ste posljednji puta, ako uopće ikad, bili u Bakru?
Čovjek mimo njega, ako baš mora, čini se, prođe bez pretjeranih osvrtanja. Ne pomaže ni njegova bujna povijest.
Slutim da smo tog prazničnog podneva bili ondje jedini putnici namjernici.
[Otuda tako prazne slike, a ne od zazora prema živim stvorovima na blogu!]
Prvo što nam je upalo u oči kad se siđe na Rivu (kod njih je to Ulica Primorje) bio je stilizirani moreplovac, dalekozora uperenog na pučinu. To su tamo od davnina, valjda, "radili" muškarci.
Žene su, kao i u većini primorskih mjesta, brinule za svakodnevne kućne poslove, uključujući i pranje rublja na "slatkim" vodotokovima i javnim perilima koja danas vrve zelenim algama/travom.
Uzbrdo su, i u Bakru, ulice pješačke "zone" popločene oblucima.
Mnoge stare zgrade prepravljivane su i odustalo se od nekoć ponosnih portala...
... a kamoli vonjavih štala.
I konobe su pretrpjele renoviranja, ali se "pazilo" da se "sačuva" i djelić tradicije
U javnom miljeu vidljiv je suvremen otklon od tradicije prema modernijim izričajima i temama.
Jer današnje generacije žele... i uspijevaju... svoj nazovi-bunt pretočiti i u "intervencije u javnom prostoru".
S brijega na kojem se Bakar razvijao, može se, tu i tamo, sagledati čak i užitan komadić pogleda prema inače industrijski-unakaženom zaljevu...
... ali se nad gradom "nepovratno" nadvija jedna poprilična projektantska grozota.
Kada se, pak, sagleda "big picture", sa strane, čovjek bi rekao "iz profila", može se čak i shvatiti neke tamo davne Frankopane koji su ondje ustoličili jedan od svojih "kaštela".
