Stjecajem slučajnosti familija Bellistra (s ovotjednog "bloga tjedna") i mi nađosmo se istog dana na istom mjestu, na šetnici ispod mjestašca Rakalj u Istri.
Od nekadašnjeg Starog Raklja, kaštela nad zapadnom obalom Raškog zaljeva, ostala je samo hrpa kamenja.
Odande, točnije - sa širokog parkirališta, otvara se pogled prema izlazu iz Raškog zaljeva što su lokalci dodatno sugerirali panoramskim formatom "maske za selfieje"
Kao i posvuda po Istri, krajobraz je i kod Raklja ponegdje nasumično posijan skulpturama velikog formata.
Ovaj monolit, nalik na sarkofag, upečatljiviji je kad ga se gleda iz neposredne blizine...
... kad se na njemu može zamijetiti i jedan, za sarkofage malo neuobičajen detalj.
Odagnavši pogled s obližnjeg golemog kamenoloma na sjevernoj strani, mnogo pitomija slika "kazala se" prema jugu, prema plaži Luka.
Ček i pukim pogledom s te visine mogla se naslutiti idilična atmosfera koja dolje obuzima putnike namjernike koji su u moru "točali" stopala.
Vrijedilo se spustiti dolje.
Po ugodno održavanoj šetnici, nakon otprilike kilometar i nešto sitno, dopire se nadomak plaže.
Tamo se kao iznenađenje ukazuje totalno "ruzinavi brod". Lako bi ga se moglo proglasiti otpadom, dapače i smećem, ali on je, ovakav, opstao kao simbol te nekadašnje, barem po imenu, lučice.
Sâma plaža se do tada već "napunila" šetačima, pojedinačnim grupicama sa psima ili bez njih.
[Da se blogerica Bellistra nije sâma razvidno identificirala u svom današnjerm postu, ne bih ni shvatio da su baš oni jedan od snimljenih parova šetača na predahu uz rub plaže. S pesekom.]
Sve u svemu, pogled prema otvorenijem moru bio je umirujuć.
Nije bilo potrebe da se ikamo "mrda" odande, kolikogod je koncept te šetnice nudio više (... kilometara).
Sâma šetnica prozvana je po čelistu Hauseru koji je, navodno, odande rodom te je (su)financirao i njeno uređenje.
Mene to saznanje nije posebno dojmilo, ali mora se priznati da je takva staza zaslužna za mogućnost relativno ležernog obilaska dviju lijepih uvala ispod Raklja, ako društvance koje se upusti "ima kondicije".
Na povratku nas je "jedva dočekao" usputni konj koji je, onako naoko mršav, sa zahvalnošću mljeo ponuđene busenove trave koja je bila zelenija izvan njegovog "tora".
A u obližnjem gustišu tik do rijetko korištenog kamenog stola za osmero ljudi...
... na buri je stameno odolijevao isklesani galeb.
Ne mogoh zatomiti sjećanje na Oliverove stihove: "Bit gospodar, usrid svega
Živo klicat, u visini"
