O Parku skulptura Dubrova pored Labina u Istri bijaše već na blog.hr-u nekih postova ili fragmenata informacija. Bloger Viatrix je u jednom svom postu po običaju bio pedantan što riječju što slikom i pomogao mi je, itekako, pri planu i odluci da se tamo "nacrtamo".
Nije mi stil pokazivati "taksativno" izložene skulpture; za to služe oficijelni katalozi Parka. Radije se osvrćem na inspirativnu atmosferu i tihu društvenu interakciju koja nas je dočekala na tom golemom prostoru.
Na sâmom ulazu dočekao nas je simboličan portal, ali i asocijacija na one predivne creske supove, po vokaciji lešinare, koji s visine i prikrajka mjerkaju svoje potencijalne "žrtve".
Jedna od vrtača na toj livadi smisleno je pretvorena u amfiteatar kao potencijalno mjesto masovnog uživanja u predstavama, a koji i u ovim izolacijskim vremenima pronalazi svoje zadovoljne solitarne korisnike.
Privlačnost Parka ne ogleda se samo u slobodnom ulazu u kompleks i slobodnom vršljanju "po travi", nego i po bliskom dodiru i interakciji s brojnim izloženim skulpturama.
Neki taj "krug skulptura" obilaze svojom očiglednom dnevnom rutinom...
... dok neke skulpture, kao da jedva čekaju svoje izravne korisnike.
Na njih nisam trebao dugo čekati - dvjema prijateljicama taj "Tron" je pružio željenu intimu u prostoru.
Obližnji Labin na nedalekom brdašcu povremeno se pokazivao na horizontu iznad okolne vegetacije i kamene "interpretacije"...
... a bogme ni velebna Učka, u pozadini na suprotnoj strani, nije bila daleka.
I oblak nad njom kao da je oponašao razigranu skulpturu koja, ne bih se čudio, možda i nosi naziv "Oblak" (insinuiram).
Ali tek je "ulaskom" zaigrane posjetiteljice oblak dobio svoj "puni smisao"...
Drago mi je, kao slučajnom putniku namjerniku, bilo vidjeti da taj Park za stanovnike u Labinštini očito figurira kao obiteljsko izletište u punom smislu...
A i četiristotinjak metara duga kompozitna-skulptura "Bijela cesta" pokazala se privlačnom za vozikanje djece u kolicima...
... popraćeno s malo detaljnijih 25 sekundi videa:
I za kraj, kao što su skulpture na Uskršnjim otocima strpljivo "dočekivale" nekog svoga, tako sam i ovu "Glavu iz Dubrove" odabrao kao "čekačicu" kojoj ćemo se, kad tad, opet vratiti. S užitkom.