Zrno gorušicino
24.10.2006., utorak
|
Sebe smatram vrlo jednostavnom i iskrenom osobom. Iako volim puuuuno pričati, a obožavam humor, mislim da u ozbiljnim razgovorima ljudi mogu u meni pronači i ozbiljnog sugovornika. Mnogi koji samnom rade ne mogu niti naslutiti moju kućnu zdravstvenu situaciju. Uvijek (čitaj gotovo uvijek) sam vedra i nasmijana, a ako se i dogodi da me nešto razljuti ili rastuži- traje to tek koju minutu. Ne kažem da nemam mana (Bože moj, samo si Ti savršen!), ali nastojim ispraviti... nekad s više-nekad s manje uspjeha, ali trudim se... Zapravo, zašto sve ovo napisah?! Ovih sam dana već lagano u pripremama za rođendan moga sina Debelog Princa i razmišljam o paleti različitih ljudi koji će prodefilirati kroz naš jednosoban stan u koji svi vole doći ( iako se često mora i na podu sjediti). Ima tu od kućanica, radnika na crno u zanatima, sudaca, odvjetnika, ekonomista, umirovljenika, svećenika, učitelja, vjeroučitelja, novinara, kuhara, vatrogasaca (imam sestričnu koja je vatrogasac!), prodavača,glazbenika, policajaca, pa čak i kolega vidovnjak... Sve u svemu poprilična paleta raznovrsnosti... No ugodno nam je zajedno. Nikada nije došlo do trzavica. Kolegica je mojoj mami jednom rekla: "Ja imam ogromno prostora kod kuće, ali mi ništa nije draže nego doći ovdje i dići noge na stolicu." Bezbroj puta smo muž i ja analizirali zašto je tomu tako?! Uvijek je nekako isti zaključak- valjda naš zajednički obiteljski duh... Ne znam... Volim ljude, volim druženja... Gotovo ne prođe dan a da bar troje ljudi ne svrati... Ne smatram to naporom... Bog me obdario talentom isključivanja od okoline kada imam nešto hitno za napraviti... Živjele različitosti!!!!! **** KAMEN I PIJESAK Dva su stara prijatelja zajedno putovala. U jednom su se trenutku tako žestoko posvadili da jedan udari drugoga u lice. Povrijeđeni čovjek se sagne i šutke u pijesku napiše: «Danas me udario moj najbolji prijatelj!». Tada nastave svoje putovanje. U jednom trenutku prijatelj koji je primio udarac stane tonuti u živi pijesak. Njegov ga prijatelj uz nevjerojatnu požrtvovnost i nadljudske napore u zadnji tren spasi od sigurne smrti. Ne htjevši ga pustiti, a da ga ne spasi, riskirao je i svoj život. Kada se malo oporavio, spašeni prijatelj, uzme kamen i u njemu ureže rečenicu:»Danas mi je najbolji prijatelj spasio život!». Tada ga drugi zapita: «Kada sam te udario, pisao si u pijesku, a sada pišeš u kamen. Zašto to činiš?». Prijatelj mu odgovori: «Istina, uvrede svojih prijatelja pišem u pijesku kako bi ih vjetar promjena mogao izbrisati, a njihove zasluge klešem u kamenu da ih vjetar zaborava ne bi mogao uništiti.» Nepoznat autor |
16.10.2006., ponedjeljak
Danas sam puna jada. Iako sam osvježila baterije u Zagrebu, uz doček na kolodvoru gdje su manjkale samo fanfare i crveni tepih, uz obilje smijeha, i radno prije podne, vratih se u svakodnevnicu koja me odmah iscrpila. Nije zdravlje (iako je psihić danas rekao da bi mi muža odmah strpao u bolnicu, ali je kao vanjski pacijent naručen na snimanja-pa će ipak pričekati nalaze), no pogodilo me nešto egzistencijalne prirode. Zapravo, dok sam u parku nakon sastanka odmarala sunčajući se na klupici u Zagrebu, nazvah kolegicu s posla koja mi reče da je u četvrtak iza podneva bila plaća... JUHU! No, kad sam došla do bankomata tada i koji sat poslije ni lipe ne da! OK- pomislih, bit će do sutra... EH,MALO SUTRA!!! Kad sam se vratila u petak oko 22 internet reče isto što i bankomat. U subotu u banci, supruga našeg dragog blogera izašla mi u susret i umirila me da će biti u ponedjeljak- dok proknjiže. Danas ista priča. Nazvah je i tu počinje Kalvarija. 101 telefonski poziv- i ništa ne sredih- još do večeras. Svi su, navodno, napravili svoj dio posla- a novaca NEMA!!! Saznah da su i još 3 kolegice s posla koje imaju račun u istoj banci ostale do danas bez plaće. A sutra, ćemo vidjeti!! Ujutro odmah krećem u akciju... Neće me se lako riješiti...Iako u išćekivanju zarađene plaće, bila sam ponosna majka djeteta u narodnoj nošnji u nedjelju na misi, dok je u svečanom prinosu darova stajala ispred oltara, a brat ju s ambona pratio čitajući kao ministrant. Srce mi bilo kao svemir veliko... **** Naučio sam... Da je život poput toaletnog papira, što je bliže kraju brže odlazi. Naučio sam... Da trebamo biti sretni jer nam BOG ne daje sve što ga tražimo Naučio sam... Da novcem ne možeš kupiti status. Naučio sam... Da one male svakodnevne stvari čine život tako spektakularnim. Naučio sam... Da se iza svačije teške maske krije netko tko žudi za poštovanjem i ljubavlju. Naučio sam... Da BOG nije sve postigao za jedan dan. Zašto onda mislim da ja mogu? Naučio sam... Da ignoriranje činjenica ne mijenja činjenice. Naučio sam... Da ako se želiš nekome osvetiti, samo dopuštaš toj osobi da Te još jednim povrijedi. Naučio sam... Da ljubav- a ne vrijeme- liječi sve rane. Naučio sam... Da je najlakši način osobnog rasta okružiti se ljudima koji su pametniji od mene. Naučio sam... Da svatko koga sretneš zaslužuje biti pozdravljen s osmijehom. Naučio sam... Da nema ništa slađe od spavanja pored svoje djece dok osjećaš njihov dah na svojim obrazima. Naučio sam... Da nijedna osoba nije savršena, sve dok se u neku ne zaljubiš. Naučio sam... Da je život težak, ali da sam ja jači. Naučio sam... Da prilike nikad nisu izgubljene; netko će iskoristiti one koje Ti propustiš. Naučio sam... Da dok uzgajaš ogorčenost, sreća cvjeta negdje drugdje. Naučio sam... Da sam trebala Tati reći koliko ga volim još jednom prije nego je zauvijek otišao. Naučio sam... Da Tvoje riječi trebaju biti blage i nježne, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti. Naučio sam... Da je osmijeh besplatan način da poboljšaš svoj izgled. Naučio sam... Da ne mogu izabrati osjećaje koje imam, ali mogu izabrati što ću u vezi njih poduzeti. Naučio sam... Da kada Te tvoje novorođeno dijete uhvati ručicama za mali prst, postaneš vezan za cijeli život. Naučio sam... Da svatko želi živjeti na vrhu planine, ali sva sreća i rast događaju se dok se penjemo. Naučio sam... Da je savjet najbolje dati samo u dva slučaja: Ako ga netko zatraži i ako je nečiji život u opasnosti. Nauči sam... Da što imam manje vremena, to imam više stvari za obaviti. Svima VAMA... Budite sigurni da ste sve pročitali redom do zadnje rečenice. Pokažite svojim prijateljima koliko Vam je stalo do njih. |
11.10.2006., srijeda
|
Ja sutra odoh u Zagreb. Iznenadio me dopis koji mi priopćava da sam u Državnom povjerenstvu za "Lijepu našu", odn. Eko-kviz. Raduje me što ću vidjeti poneke stare prijatelje, a najviše me raduje što ću spavati kod prijateljice, koje se sjećate iz posta ljetos-to je ona s kojom se zarazno smijem. Dragi ravnatelj nije uopće presretan zbog mog izostanka u petak, no kako se ispostavilo- iz njega vrišti čista ljubomora... Naime, on je čaln "samo" županijskog povjerenstva već 15god. i nikada nije stigao do državnog, a ja "direkt u glavu"... Jest da ću sate iz rasporeda za petak morati nadoknaditi, ali malo promjene dobro će mi doći. Zdravlje po starom... Čim se spušta večer izgubljenost se pojačava... Ja ili bdijem ili tek dremam... Podočnjaci su mi do koljena...Ali, držim se!!! **** VOLIŠ LI ME, ZAISTA? Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe. On me upitao: ''Voliš li me?'' Odgovorio sam: ''Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!'' Zatim je pitao: ''Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?'' Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ''To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.'' Tada je Gospodin rekao: ''Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?'' Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:''Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.'' Nadalje me Gospodin pitao: ''Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?'' Kako bi mogao bilo što čuti ako bi bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ''To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.'' Zatim je Gospodin ponovno pitao: ''Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?'' Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ''Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.'' No Gospodin je opet pitao: ''Voliš li me zaista?'' S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ''Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!'' Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali... Bog me je upitao: ''ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?'' Odgovorio sam: ''Jer sam samo čovjek i nisam savršen.'' "Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?'' Odgovorile su samo suze. Gospodin je nastavio: ''Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?'' Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze. ''Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?'' Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo. ''Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.'' ''VOLIŠ LI ME ZAISTA?'' Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerovatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo? Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ''Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.'' Gospodin je odgovorio: ''To je moja milost, dijete moje.'' Upitao sam: ''Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?'' Gospodin je odgovorio: ''Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.'' Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ''Koliko ti mene voliš? Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio. Nepoznati autor |
06.10.2006., petak
|
Eto, prođe jučer i naš Dan!! Sve u svemu ništa pre-posebno. Sati bili skraćeni (cijelih 10 min :)), a navečer završili na klopi i druženju. Eh, da, i nosili smo one prosvjedne bedževe... Osim bedževa, drugo je sve bilo kao i za Božić i za Dan škole... Jedino što se nikada do sada nisam toliko prejela kao sinoć... Doslovce sam disala na škrge. Na meniu bio fish-paprikaš (pravo madžarski ljuti), pa pohani šaran, pa palačinke s orasima prelivene čokoladom... Mmmmmm.... Pa kako da onda ne jedem?! Kad sam stigla kući samo sam se izvrnula u krevet... Danas novi dan, čak i dok ovo pišem u glavi osmišljavam što ću u školi danas s djecom raditi... Naravno da ne očekujem da će mi zbog jučer odmah danas biti plaća 20% veća, no smetaju me neke stvari, posebice što sim knjiga i vježbenica uglavnom ono dodatno materijala nabavljam sama. Uglavnom putem kanala- poznanstva i vezice; a nerijetko i sama otvorim novčanik. Nije da škola neće, nego moram pisati zamolbu za ono što trebam, onda krajem mjeseca ravnatelj, tajnica i računovođa imaju sastanak da odluče hoće li zamolba proći ili ne, a kako ja nisam od onih koji takve "izvanredne" stvari planiraju jako unaprijed, dok oni meni odobre-meni to više i nije potrebno... Uh, neke me stvari jako ljute, no srditost je jedna od glavnih grijeha, pa ću je zaobići...  Kući stvari miruju. Nadam se ne do novog nekog šoka. Bogu hvala "samo" na nemirnim snovima, ustajanju po noći (češće ne zna kamo ide kad se ustane), te povremenom miješanju događaja i vremena. To mi je već ono svakodnevno, pa ni ne osjetim kao nešto posebno.... **** LIJEPO PONAŠANJE Umorna, umirovljena učiteljica polako se primicala blagajni velike prodavaonice. Lijeva ju je noga boljela, i razmišljala je da li je popila sve tablete za taj dan: one za visok tlak, vrtoglavicu, probavu... «Hvala Bogu što sam već godinama u mirovini», razmišljala je. «Jer više ne bih imala snage za rad s djecom». Gotovo istovremeno nađe se pri kraju reda s jednim mladim čovjekom s četvero djece, i s trudnom ženom.Učiteljica primjeti tetovažu na njegovu vratu. «Taj je zacijelo bio u zatvoru», zaključi. I nastavi ga proučavati ispod oka: njegova obrijana glava i vrećaste hlače ponukaše ju na pomisao da se radi o članu neke ulične bande. Učiteljica mu ponudi mjesto u redu ispred njezina. «Premjestite se ispred mene», reče. «Ne, vi idite prvi», odgovori mladić. «Ali, vas je više», ustrajala je učiteljica. «Mi poštujemo starije», rekao je mladi čovjek, ustuknuvši da ju propusti uz galantnu kretnju rukom. Na usnama joj zatitra lagan osmijeh. Ona stane ispred mladića u red. A tada učiteljica u njoj nije mogla na ino nego ga upitati: «Recite mi, tko Vas je naučio tako lijepu ponašanju?» «Vi, gospođo Simpson, još u trećem razredu». |
03.10.2006., utorak
|
Dragi moji, htjedoh se javiti još preko vikenda, ali stranica bila u remontu... Kako već znate-ionako mi nikada ne ide baš kako sam isplanirala, pa me to nije niti čudilo... Izvještavam vas da je sada stanje sasvim prihvatljivo... Moj "padavičar" (to onako iz miilja), kreće na hrpu snimanja iako je većinu istih obavio prije mjesec dana.. No, što se mora, mora se! Neizmjerno vam hvala na molitvama i utješnim riječima... Ali još više hvala Milosrdnom što mi da dovoljno snage i energije da sve to "pregrmim"!!! Vikend sam provela doslovce u pidžami, u krevetu s laptopom na krilu. Bila sam pod nazivom "odmori se, zaslužio si!"  Moram vam se i pohvaliti- moj "mali" debeli Princ, moj 10-togodišnjak od 62kg i 155cm- prelazi u natjecateljsku ekipu vaterpola!!!! Trener pun hvale... Ajde, bar nešto lijepo... Iako će to iziskivati poveće financijske izdatke, neka, kad smo do sada nekako izdržali...Dat će Bog... U školi velike pripreme za Dane kruha... Izvojevala sam da kompletna škola radi projekt "Zahvala"- svatko iz svog predmeta, a ja koordinator. Iznenadilo me što su sve moje ideje bez komentara prihvaćene i kreću u realizaciju. Ja ću imati projekt pod nazivom "Prinos žrtve nekad i sad" s podnaslovom (neznanje, običaj ili religija), a istraživat će osmaši i to svrhu žrtve, način, kroz Bibliju, danas obilježavanje Dana kruha. Naravno da se nadam da će im biti izazovno.... Eto, malo smirenija pusa svima...  **** Neka nas Bog blagoslovi nezadovoljstvom jednostavnim odgovorima, poluistinama i površnim odnosima kako bismo mogli oživjeti dubinom svojih srca. Neka nas Bog blagoslovi srdžbom na nepravdu, ugnjetavanje i iskorištavanje ljudi kako bismo mogli raditi za pravdu, slobodu i mir. Neka nas Bog blagoslovi suzama da ih prolijevamo za one koji trpe bol, odbačenost, glad i rat kako bismo ih utješili i bol im pretvorili u radost. I neka nas Bog blagoslovi s dovoljno nerazumnosti da povjerujemo da i mi u svijetu nešto možemo promijeniti, kako bismo mogli učiniti ono što drugi drže nemogućim! Amen |
