Sebe smatram vrlo jednostavnom i iskrenom osobom. Iako volim puuuuno pričati, a obožavam humor, mislim da u ozbiljnim razgovorima ljudi mogu u meni pronači i ozbiljnog sugovornika. Mnogi koji samnom rade ne mogu niti naslutiti moju kućnu zdravstvenu situaciju. Uvijek (čitaj gotovo uvijek) sam vedra i nasmijana, a ako se i dogodi da me nešto razljuti ili rastuži- traje to tek koju minutu. Ne kažem da nemam mana (Bože moj, samo si Ti savršen!), ali nastojim ispraviti... nekad s više-nekad s manje uspjeha, ali trudim se... Zapravo, zašto sve ovo napisah?! Ovih sam dana već lagano u pripremama za rođendan moga sina Debelog Princa i razmišljam o paleti različitih ljudi koji će prodefilirati kroz naš jednosoban stan u koji svi vole doći ( iako se često mora i na podu sjediti). Ima tu od kućanica, radnika na crno u zanatima, sudaca, odvjetnika, ekonomista, umirovljenika, svećenika, učitelja, vjeroučitelja, novinara, kuhara, vatrogasaca (imam sestričnu koja je vatrogasac!), prodavača,glazbenika, policajaca, pa čak i kolega vidovnjak... Sve u svemu poprilična paleta raznovrsnosti... No ugodno nam je zajedno. Nikada nije došlo do trzavica. Kolegica je mojoj mami jednom rekla: "Ja imam ogromno prostora kod kuće, ali mi ništa nije draže nego doći ovdje i dići noge na stolicu." Bezbroj puta smo muž i ja analizirali zašto je tomu tako?! Uvijek je nekako isti zaključak- valjda naš zajednički obiteljski duh... Ne znam... Volim ljude, volim druženja... Gotovo ne prođe dan a da bar troje ljudi ne svrati... Ne smatram to naporom... Bog me obdario talentom isključivanja od okoline kada imam nešto hitno za napraviti...
Živjele različitosti!!!!!
****
KAMEN I PIJESAK
Dva su stara prijatelja zajedno putovala. U jednom su se trenutku tako žestoko posvadili da jedan udari drugoga u lice. Povrijeđeni čovjek se sagne i šutke u pijesku napiše: «Danas me udario moj najbolji prijatelj!». Tada nastave svoje putovanje. U jednom trenutku prijatelj koji je primio udarac stane tonuti u živi pijesak. Njegov ga prijatelj uz nevjerojatnu požrtvovnost i nadljudske napore u zadnji tren spasi od sigurne smrti. Ne htjevši ga pustiti, a da ga ne spasi, riskirao je i svoj život. Kada se malo oporavio, spašeni prijatelj, uzme kamen i u njemu ureže rečenicu:»Danas mi je najbolji prijatelj spasio život!». Tada ga drugi zapita: «Kada sam te udario, pisao si u pijesku, a sada pišeš u kamen. Zašto to činiš?». Prijatelj mu odgovori: «Istina, uvrede svojih prijatelja pišem u pijesku kako bi ih vjetar promjena mogao izbrisati, a njihove zasluge klešem u kamenu da ih vjetar zaborava ne bi mogao uništiti.»
Nepoznat autor
Post je objavljen 24.10.2006. u 07:47 sati.