golly&bossy

subota, 26.01.2008.

Festina lente...

…ili žuri polako. Draghi Nashi, tako smo Mi našim polaganim tempom napokon došli i do Lane Biondić i ljetnog hita Život na visokoj peti.
I zaključili da je knjiga genijalna. Na stranu lik Lane Biondić, ne poznajemo je i nezanimljiva nam je kao osoba. Ali joj je knjiga genijalna. Ima miljun glupih stvari napisanih u njoj i nabrajanje svih tih momenata mislimo da bi bila samo demonstracija naše pameti. A Vi već znate da smo Mi pametni tako da nema smisla da to sad činimo.
Pitate se zašto mi mislimo da je knjiga genijalna? Knjiga daje jednu neobičnu sliku društva ispričanu s neobičnog stajališta (žena koja se jako bogato udala). Ali i tu sliku neko gleda. I kad za stotinjak godina netko bude naprimjer radio emisiju o tome kako su živjeli Zagrepčani ova knjiga će mu/njoj sigurno biti jako korisna. Onda će reć: početkom 21. stoljeća mondene Zagrepčanke su odlazile na frizuru kod Saše u Ix Chela, vježbale s trenerom Goranom, a ručale u Cantinetti…

Nas je zato knjiga cilo vrime podsjećala na nešto što smo učili još na Mudroslovnom. Na Samdok. Samdok je projekt švedskih muzeja, a označava dokumentiranje svakodnevice. Šveđani su prin 30-tak godina zaključili da im u etnografskim i sličnim muzejima zadnji izlošci datiraju oko 1900. i sjetili se da što bi oni čekali 50 godina i onda nešto počeli sakupljat nego bolje da to sakupljaju odmah. Prvo je to bilo sakupljanje predmeta, a onda su počeli detaljno dokumentirati odabrana mjesta uključujući i razgovore s ljudima koji žive ili rade na odabranim mjestima. Tako su uzimali postere iz tinejđerskih soba, ali i kazete, CD i sl. i razgovarali s njima što im znači muzika, di je slušaju, s kim, što slušaju njihovi prijatelji itd. Cilj Samdoka je dokumentiranje suvremenog duštva kako bi se izbjegle praznine koje postoje u sadašnjim muzejskim zbirkama (npr. jako dobro poznajemo materijalnu kulturu bogatog građanstva priko njihovog namještaja, odjeće, knjiga i sl. koji se nalaze u muzeju, ali znamo malo ili ništa o siromašnima. Ili više znamo o muškima nego o ženskama. I slično.)
Zaključak: ništa nije prebanalno da bi se dokumentiralo.

Tako ni Lani nije ništa prebanalno da bi pisala o tome. Ona se kreće u jednom uskom dijelu društva koji ide u šoping u Milano i na godišnji na Capri, ali postoje čvrsta nepisana pravila koja tu vladaju. I ona ih je zapisala. Od toga koji se pjevači angažiraju na svadbama do kafića u kojem ona svako jutro pije kafu. Koja je najbolja maskara, rumenilo, zlatar, fotelja. Kako šopingirati u Milanu, kako se ponašati na špici, kako ulovit nogometaša. Sve su to teme razgovora, a sad su i otisnute crno na bilo i mekorozaukoričene. A ona je to prva napravila.
Na sve to, koliko god je joj stil pisanja bio grozan ova knjiga se stvarno lako čita. Svaka joj čast. A i duhovita je. Ni da Lana Biondić prosipa bisere humora, ali ima dovoljno samoironije, a osim toga smišno je što je nekim ljudima važno.
Vashi Mudroslovi
- 19:54 - Komentiraj (0) - Isprintaj - #