U svoj strci naših dana procjenjujemo što nam je važno. Važan je posao, važno je kako nam izgleda kuća ili stan, važan nam je dojam kakav ostavljamo, važno nam je da nam je automobil siguran, važno je da odem u kazalište, važno je da budem na nekom mjestu, važno nam je da isplaniramo godišnji odmor itd. Možemo sjesti za stol, smiriti se, i na papir napisati što nam je doista važno i na što trošimo vrijeme i opet nećemo doći do pravih odgovora. Kada se čovjek razboli ili kad je svjestan da umire ili kada mu je otac, majka, brat, sestra, dijete teže bolesno, kao da nas nešto razbistri. Onda vidimo da su u životu najvažnije stvari upravo one kojih se nismo sjetili ili o kojima smo razmišljali kao manje važnima. Sjesti kraj djeteta dok gleda crtani film i podijeliti vrećicu štapića, nije li to najvažniji trenutak jednoga dana? Podići se iz fotelje i iz čista mira poljubiti dragu? Nekoliko puta proći tržnicom, udišući mirise cvijeća, voća i povrća. Zagrliti roditelje...
|
