Pune su ih novine. Svakoga dana mnogi započinju listanje novina upravo od tih stranica - tko je umro.  Nema tu samo starijih ljudi, nego, kao da je jednak broj mlađih i starijih. Mislim da sam još prošle godine pisao jedan post o tome što bi ti ljudi koji su danas u "čituljama" dobili priliku za još 24 sata (a da znaju da im je to zadnje). Što biste vi da znate da imate još samo jedan dan.  Kako bi se ponašali prema osobama koje vas okružuju. Kakav bi to bio zagrljaj, a kakav poljubac i jel bi svima stigli reći koliko ih volite?! Ili bi možda sjedili zapalili cigaretu  i gledali tv ili napisali još jedan post na blogu ili legli spavati, ili panično plakali?!  Jedan dan? Pa to je cijela vječnost. Kad bi znali da imamo samo pola dana, pet sati, sat, pola sata, deset minuta. S manje vremena inzenzitet osjećaja bi se povećavao. U onom zagrljaju bilo bi još više ljubavi, u onom poljupcu vatromet osjećaja.  Trebamo cijeniti svaki sat svojega života, ljubiti sve oko sebe, jer možete li se kladiti da imate više od jednog dana?!
|
