Spavamo! To je velika istina. Živimo u svojim svjetovima, naoružani idiotizmima profesije, letargijom svakoga dana, odnosima s ljudima. Sve je određeno. Za životne neuspjehe krivi su svi osim nas, a sve što je dobro, to je dakako naša zasluga. "Ma naravno, a onda je svizac zamotao čokoladu." Jedna "poluistinita" priča govori o jednome čovjeku koji je prolazeći kraj jednoga groblja, odlučio pogledati to mirno i sveto mjesto. Šetajući zelenom alejom, punom križeva i anđela, zapazio je nešto što nikad ranije nije vidio. Na jednom je grobu pisalo Ana Horvat rođena 1923. godina, a umrla 1994. godine - živjela pet dana! Hmm, pomisli greška je. Na drugom grobu pisalo je Ivan Jozić rođen 1962. godine, umro 2002. - živio tri dana. Priča se ponavljala sa spomenika na spomenik, a više od sedam dana "života" prolaznik nije našao. To ga je mučilo pa je otišao do uprave groblja, koja se nalazila odmah na ulazu. Pitao je upravitelja, kako to da na spomenicima piše da je netko rođen '23. a umro '94? Upravitelj je odgovorio kako je to bila želja jedne obitelji i kako su ideju preuzeli i ostali. Naime, ljudi koji su bili na kraju svog životnog puta trebali su se prisjetiti svog života, napraviti interview sa samim sobom. Nakon toga zaključili su koliko su dana zapravo "živjeli" i to onako baš punim plućem i puna srca. Rezultati su bili poražavajući. I ja se ponekad pitam, spavam li, živim li ovaj život dostojno života? Koliko sam dana živio po svom i bio zadovoljan?! Treba malo sjesti i razmisliti o ovome...(napisano 13.08.04)
|
