Goldeneye
31.12.2004., petak
Na krilima ljubavi
|
Sljedeća će godina biti fenomenalna! To znam! Zato svima želim sve najbolje u 2005., da na krilima ljubavi uživaju i proslave je u radosti. Voli vas Zlatooki |
30.12.2004., četvrtak
Dobrota
|
Kineski mudrac Lao-tse kaže:" Dobrota u riječima stvara povjerenje. Dobrota u mislima stvara dubinu. Dobrota u davanju stvara ljubav." Pomoći nekome bez ikakve računice, dati onomu koji to ne očekuje, najveća je sreća koju možemo iskusiti u ovom prolaznom životu: sreća i ljepota davanja. |
29.12.2004., srijeda
Astronom
|
Moj prijatelj i ja vidjeli smo slijepca kako sam sjedi u sjeni hrama. Približio sam se slijepcu da ga pozdravim. Govorili smo i nakon malo vremena rekoh: Oprosti mojoj znatiželji, ali reci mi koliko si vremena slijep? Od rođenja - reče slijepac. I koji si put mudrosti prošao? - upitah. Ja sam astronom - odgovori slijepac. Potom stavi ruku na prsa i reče: Ja promatram sva ta sunca, mjesec i zvijezde. To znači poznavati sebe, svoju unutarnjost, svoju osobnost. Malo koristi proučavanje svijeta i ostalog izvan nas ako ne poznamo dobro sebe. Ako nismo astronomi svojeg srca.(sp) |
28.12.2004., utorak
Postoji li zlo?
Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje: «Je li Bog stvorio sve što postoji?» Jedan student mu je smjelo odgovorio: «Da, Bog je stvorio sve što postoji!» «Bog je sve stvorio?» upita profesor još jednom. «Da, profesore» odgovori student. Profesor će potom: «Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!» Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. «Naravno» odgovori profesor. Student ustane i reče: «Profesore, postoji li hladnoća?» «Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?» Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje. Mladić je odgovorio: «Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prijenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prijenosi energiju. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.» Student nastavi s pitanjem: «Profesore, postoji li tama?» Profesor odgovori: «Naravno da postoji.» Student će na to: «Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla.» Na kraju, mladić upita: « Profesore, postoji li zlo?» Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: «naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima… u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.» Na to će student: «Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.» Profesor je sjeo. Mladić se zvao Albert Einstein! |
27.12.2004., ponedjeljak
Iako su je roditelji napustili, vjeru u ljubav nije izgubila
Poremećaj pokreta i položaja, uzrokovan defektom ili oštećenjem nezrelog mozga, naziva se cerebralna paraliza. Život sa sviješću, da si drugačiji od drugih, život je 14 – godišnje Josipe iz Valpova. Na svijetu postoje brojne bolesti, mnogobrojna djeca žive život, da nisu svjesna svoje bolesti. No, Josipa je djevojčica, izuzetno inteligentna te nažalost svjesna da je drugačija od drugih. Osim bolne ruke sudbine, koja je Josipi na leđa stavila križ Cerebralne paralize, stavila joj na leđa i život bez roditeljske ljubavi. Naime, Josipini roditelji, kada je bila trogodišnjakinja, su je napustili. Nastavili su svoj život, sa troje zdrave djece. Jedinu skrb i ljubav ima od bake.No ona se ne predaje. Zrači ljubavlju koju crpi u molitvi i prijateljima iz Udruge za djecu sa posebnim potrebama. Ja imam prijatelje kakve nitko nema. Znam da me oni neće napustiti, kao što su me napustili mama i tata, rekla nam je Josipa. Najveći problem Josipi i baki predstavlja kupaona, koja nije prilagođena potrebama osobe sa invaliditetom. Kako bi obavila svakodnevnu higijenu, Josipu baka, koja više nije u najboljim godinama, mora na rukama nositi u kadu.. Dirnuti njezinom bolnom sudbinom, naša se ekipa obvezala rekonstruirati kupaonu i prilagoditi ju osobi sa invaliditetom. Osim kupaone, ulaz u Josipinu zgradu također nije prilagođen njezinim potrebama. Ovim putem, u ime Josipe i naše ekipe, molim sve koji su u mogućnosti pomoći oko građevinskih radova kako bi se u sklopu zgrade napravila rampa za spuštanje invalidskih kolica da se jave na našu adresu: Urban Club Dubrovačka 99 31 000 Osijek Iako je ostala bez roditeljske ljubavi, pokažimo Josipi da na ovom svijetu ima još mnogo ljubavi za nju, te da ju niti mi nećemo napustiti. Katarina Jelić - urbanclub info |
25.12.2004., subota
Želim Ti...
|
Ni životno nebo bez oblačka patnje Ni dug životni put posut ružama, Ni odsustvo suza kajanja, Ni odsustvo svake boli, -sve Ti to ne želim… Jer suze čiste srce bol oplakuje dušu, patnja i nevolja približavaju nas ljubeznoj majci Betlehemskog djeteta i osiguravaju nam utjehu Njezinog smješka. Želim Ti : Da u svom srcu uvijek sačuvaš Zlatni spomen na svaki dan svoga Života. Da budeš hrabar u trenutku kušnje, kad križ bude stavljen na Tvoja ramena kad Ti se vrh koji moraš osvojiti učini previsokim, a svjetlo nade vrlo dalekim. Da svaki dan što Ti ga je Bog dao raste iz godine u godinu i da se njime služiš tako da radošću napunjaš srca onih koje voliš. Da u svako doba imaš prijatelja koji je vrijedan prijateljstva i kojem možeš s povjerenjem pružiti ruku u teškim trenutcima, s kojim ćeš moći odoljeti olujama i osvajati vrhunce. I da u svakom času radosti i žalosti radosni osmjeh Božanskog Djeteta bude s Tobom i Ti ostaneš u Božjoj blizini. Sretan Božić! |
24.12.2004., petak
Živile blagodati!
|
Na današnji dan želim svima sve najbolje za Božić, a kako me neće biti gotovo dva tjedna na netu i sretnu Novu! No, blagodati blogerske tehnologije nekim će danima donositi moje uratke ili ono što sam zanimljivo izdvojio, a nije autorski. Čuvajte se, ljubite se, volite, grlite! Voli Vas zlatooki!!! |
23.12.2004., četvrtak
Težina pahuljice
Reci mi, ako znaš koliko je teška jedna snježna pahuljica? - upita sjenica golubicu, dok su zajedno promatrale kako snijeg pomalo sipi i stvara bijelu naslagu.Ništa, čak i manje od ništa - odgovori golubica ne premišljajući previše. Čekaj, čekaj malo, pa ćeš vidjeti da i ona ima svoju težinu. I sjenica ispriča svoju ptičiju prispodobu. Odmarala sam se na borovoj grančici kad je počeo padati ovaj snijeg. Kao što vidiš, nije bilo vijavice ni vjetra, snijeg je mirno, tiho padao, kao što nam se događa u snu. A budući da nisam znala raditi ništa pametnije, počela sam brojati pahuljice, koje su se slagale kraj mene na grančici. Pala je ako se ne varam 3.751 pahuljica i sve je bilo savršeno mirno, a kad se spustila 3.752. pahuljica grančica je pukla, a ja sam morala odlepršati. Vidiš da i pahuljica ima svoju težinu - zaključi mudro sjenica. Mi ni ne mislimo da baš o nama ovisi nečija sreća. Obično razmišljamo da veliki ljudi pišu povijest, ali stvaraju je maleni, skromni ljudi. |
22.12.2004., srijeda
Dotakni srce
Ovih dana, kada nam je svima malo toplije oko srca, iako je kalendarski počela zima, sjetimo se onih koje volimo. Međutim, to je lako. Sjetimo li se onih s kojima nismo u najboljim odnosima. Ovih sam dana iskreno odlučio to preokrenuti. Jedna obitelj koja nas je godinama iskorištavala, kada to više nije mogla jednostavno nas je zaboravila. Nikad nismo tražili zahvalu, ali svi naši pokušaji da zadržimo dobre odnose s njima nisu urodili plodom. I onda smo se predali. Sve do sada. Tražio sam najljepšu čestitku za Božić i napisao samo "Neka Božić dotakne i vaše srce i donese vam sreću u životu". Osoba koja mi je osobno upropastila jedan dio života, za tu sam se osobu pomolio, a jedna koja je htjela nešto moje, dao sam joj neki dan materijalno dosta. Tu sam dobio satisfakciju, jer mi se osmijehnula i zaželjela sve najbolje. Pružili smo si ruku. Zakopajte ratne sjekire, obnovite prijateljstva, pregazite neke svoje principe. Bit ćete zadovoljniji. Ja jesam! |
21.12.2004., utorak
Kad zatvore okice
Jučer sam bio s djecom koja nemaju nijednoga roditelja. Bili su tako tihi i pristojni. Lijepo odjeveni. Skromno, ali lijepo i uredno. Tek si im glasić mogao čuti kad su počeli jesti kolače. I nakon što su dobili darove nisam vidio osmjeh na njihovu licu. Možete im dati sve, ali roditelje im nitko ne može zamijeniti. Kao da smo u životu stvoreni za to da primimo sve vrste ljubavi. Oni nemaju onu osnovnu... Njihov Božić može biti u srcu. Započinje onoga trenutka kad zatvore svoje okice. Vide svoj topli dom i obitelj okupljene oko bora. Radosna lica koja otvaraju paketiće. Možda macu ili psića kako se grije blizu peći. Svi su nekako svečano odjeveni, a svako malo pogledaju kroz prozor prateći let pahulja snijega u ritmu božićne pjesme koju je djed pustio sa svoga gramofona. I onda, otvore oči... Ostao je samo u srcu. Nađimo i mi takav Božić. Neka nam ta djeca budu uzori u ljubavi... |
20.12.2004., ponedjeljak
|
I'll be back! |
17.12.2004., petak
Hrabro srce
Ovih je dana opet remake hita "Znaju li oni da je božićno vrijeme". Zamišljamo i vidimo gladnu djecu u Africi, onda nam napamet dolaze siromašna djeca u Trećem svijetu, a ne vidimo da sličnih primjera ima na dohvat oka. Sjetim se samo svog djetinjstva. Tek što sam se rodio, vodio se neki spor oko stanarskog prava, u kojem su moji roditelji izgubili, pa smo bili deložirani na ulicu. Onako kauč, ormar, dječji krevetić posred glavnoga trga. Bili smo vijest u novinama. Grad nam je dao jednu štalicu na kraju grada, koju su moji lijepo uredili, ali tamo nismo imali ni vode ni wc-a. Mama je odlazila na jednu hladnu pipu, stotinjak metara od mjesta stanovanja. Zimi bi se pipa smrzla, pa je odlazila u susjedstvo po vode. Mene bi stavili u autobus, pa kod bake na kupanje. Po aktualnim zakonima vjerojatno bi me socijalni radnici zbog neuvjetnosti uputili u neku ustanovu. Samo je stari radio i to ono, udarničke treće smjene i slično, a od male plaće trećinu je morao davati za alimentaciju djetetu iz prvoga braka. U takvu životu događalo se da sam pitao djecu kakva su im to ofarbana jaja, a oni su mislili da se zafrkavam. Pa Uskrs je! Ti nemaš jaja i šunku?! Mama šta je to Uskrs, pitao sam? Za Božić se išlo u školu gdje su svi pokazali što su dobili. Ja sam samo zujao kao bumbar. Sjećam se tadašnjih rođendana. Jednom sam, dijete od devet godina, dobio cvijeće, jednu čokoladu, naranču i mali autić. Mislio sam da je cijeli svijet moj. Volio sam odlaziti kod prijatelja koji je uvijek imao bombone u zdjelici i punu košaru voća. I onda, stari je dobio jednu poslovnu ponudu. Sjećam se da su moji dugo vijećali i hvala Bogu pristali. Bio je to za njega posao snova. Zaposlila se i stara, a zbog loših uvjeta života dobili smo od te sjajne tvrtke novi stan. Imam wc u kući i mogu popiti vode kad hoću. I taman kad smo naučili živjeti kao sav normalan svijet došao je rat. To je priča za sebe. Otete najbolje godine života. Sad je sve na svome mjestu. Roditelji mi sada uživaju život, a ja obitelj kojoj ništa ne manjka, dapače. Zato se veselim Božiću više nego je to uobičajeno. Kao da želim nadoknaditi propušteno. Igram se sa svojim djetetom,a ponekad sam djetinjastiji od njega. Drago mi je što je moj stari onomad prihvatio ponudu, jer je ta jedna odluka promijenila naš život. Jedna odluka, svaki trenutak i svaki dan možemo promijeniti svoj život. Treba imati hrabrosti. Bio sam ponosan kad mi je jedan poznanik rekao - a to su tvoji starci? Ja mislio da su oni neki hiperbogataši iz visokog društva, tako izgledaju." A vode nismo imali. Hvala stari! Budite hrabri već danas!Svake godine, svakog mjeseca, svakoga dana, svake minute, svake sekunde - imamo pravo izbora |
16.12.2004., četvrtak
Ljubav nikad ne umire
Small je rekao: "A što kad umremo i ne bude nas, hoćeš li me tada voljeti, nastavlja li se ljubav?"Large je čvrsto grlio Smalla dok su gledali van u noć, u mjesec u mraku i sjajne zvijezde. "Small, pogledaj zvijezde, kako se sjaje i svjetlucaju, neke od njih su davno umrle. A ipak sjaje na večernjem nebu jer vidiš, Small, ljubav, kao i zvijezde, nikad ne umire…" Iz knjige "Nikom ni riječi", Harlan Coben |
Za smještaj starih, nemoćnih i siromašnih
U ovo prebožićno vrijeme pokrenuta je akcija "Nezaboravime", kojoj je cilj prikupljanje financijskih sredstava za gradnju domova za stare, siromašne i nezbrinute osobe. Pokretač je Zaklada biskupa Josipa Langa, a želja je da se ovom akcijom prikupi 2.100,000 kn za izgradnju doma u Velikoj Gorici, gdje bi se starima i siromašnima pružio smještaj i adekvatna skrb. Uz taj, planira se izgraditi još nekoliko domova diljem Hrvatske. U našoj zemlji na ovakav smještaj čeka 12.989 osoba, a prema pokazateljima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, od navedenog broja osoba koji čekaju smještaj u dom, aktualno je 6.810.Osim rješavanja pitanja domova, želja je senzibilizirati javnost o problemima starijih ljudi i potaknuti građane da se uključe u pomoć takvim ljudima bilo donacijama, bilo svojim radom ili brigom o starima i nemoćnima. Građani mogu donirati i građevinsku opremu potrebnu za gradnju jednog ili više domova. U sklopu akcije izdan je i nosač zvuka "Tvoje ljubavi sam žedan", na kojem nastupaju Vanna, Oliver, Tony Cetinski, Petar Grašo, Nina Badrić, Ivana i Marija Husar (ex Divas), Tedi Spalato, Doris Dragović, Škoro i Guliano. Kupnjom CD-a donirate 30, a kasete 12 kuna za ovu namjenu. Pozivom na broj 060 808 808 donirate 3 kune (3,66 s pdv-om), a mogu s eizvršiti i izravne uplate na žiro račun kod PBZ-a 2340009-1410160630. |
15.12.2004., srijeda
Samo
Rodimo se. Gdje sam? Želim opet čuti mamino srceeeee. Aaah tu je i šta je ovo, mmmm toplo je, mljac, mlijeko njaaam. Samo da prohodam, samo da se skinem iz pelena. Joj, hoće biti mjesta u jaslicama. Lijepo je tamo bilo, ali ima li mjesta u vrtiću. Imam vodene kozice, joj, samo da prođu. Eh, jedva čekam da se upišem u školu. Ne volim biti ovako mali, jedva čekam da budem osmi razred, tada ću biti faca. Jooj, osmi sam, to je bezveze. U koju ću se srednju školu upisati. Uhh samo da se upišem u tu gimnaziju. Sviđa mi se ova djevojka. Jooj samo kad bi bila moja. Hodali smo dvije godine i već sam maturant, a onda me nogirala. Joooj, sit sam života, na koji ću fakultet? Upisao sam se i ponovno zaljubio. Samo da prođu više ta predavanja i da počnu ispiti i da mogu barem uvjetom upisati drugu godinu, pa tako treću i četvrtu. Jooj diplomski. Jooj samo da ne idem u vojsku, kad bi barem našao vezu da služim civilno. Eh, i to je završilo. Kad bi se barem zaposlio. Sad imam posao, bilo bi se dobro oženiti. Oženih se. Podstanar sam. Eh kad bi moja žena našla posao. Jooj da mi je veća plaća pa da mogu podići kredit i kupiti svoj stan. Kupili smo i stan, žena se zaposlila. Eh kad bi došlo dijete. Komplikacije u trudnoći. Samo da sve prođe dobro. Rodila je. Ludilo. Konačno sam sretan. Samo da dijete prohoda, progovori, skine se iz pelena, upiše u jaslice, vrtić, da bude dobro u školi, zdravo, da se upiše u željenu srednju školu, fakultet, zaposli, oženi, ima svoj stan, dijete....Samo da više dođe ta mirovina pa da konačno uživam. Ispada da nikad nisam bio sretan. Razboljeh se. I žena. Samo da mi ona ozdravi. Umrla je... Život je... Ma Bog je najbolje ostavio za kraj!!! |
14.12.2004., utorak
Hrabrost
|
Odvažnost je osobita snaga. Hrabriti druge i hrabriti sama sebe Najbolje je što čovjek može učiniti. U svakoj situaciji, u svim okolnostima. Hrabri uvijek prolaze.(sp) |
80 posto
Jednom davno na jednom usamljenom otoku živjelo je deset obitelji, a svi zajedno u jednome plemenu. Stanovnici toga otoka prehranjivali su se isključivo ribom, pa su glave obitelji svakoga jutra išli u ribolov i svojim kopljem izlovljavali upravo onoliko koliko je bilo potrebno. Ribarenje je počinjalo u rano jutro, prije svitanja i trajalo gotovo cijeli dan. Jedan od mlađih glava obitelji nije bio zadovoljan takvim životom: "Budimo se tako rano. Cijeli dan lovimo i onda imamo jedva da se malo zasitimo. Zar ćemo cijeli život morati ovako?! Ne želim tako živjeti!" Sazvao je preostalu devetoricu muškaraca i iznio im plan kako bi promijenili dosadašnji način lova. "Hajdemo isplesti lijane, baciti ih u vodu i mislim da bi se u takvoj mreži moglo nahvatati dosta ribe. Nećemo morati po cijeli dan ribariti i imat ćemo vremena za svoje obitelji". Samo je jedan prihvatio ovu ideju ne znajući ni sam jeli dobra. Samo je znao da ovako više živjeti ne može. Ostalih osam govorilo mu je da ne želi promjene jer su tako lovili i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi, te što si on umišlja. Dvojica ispletu mrežu, otisnu se kad i osmorica i ulove toliko ribe da je hrane bilo u izobilju. Izlovili su tako veliku količinu za kratko vrijeme, dok su se osmorica mučila cijeli dan i donijela tek malo. Rezultat je poznat i otok ima problem - 80 posto je nezaposlenost. Kako je ribe bilo viška, kao i vremena, dvojica su doista bili češće sa svojim obiteljima, budili su se kad su htjeli, a višak vremena omogućivao im je da unaprijede i kvalitetu života. Nakon nekog vremena dio od onih osam našao je neki vid posla kod ove dvojice postavši njihovim zaposlenikom. Nisu prepoznali znakove vremena i promjena. Često je tako i danas. Radije uživamo u toplini naših navika, kupajući se u lažnoj sigurnosti, u strahu od bilo kakvih promjena. Zapravo se ničega ne trebamo bojati i treba težiti uvijek za boljim. To nije grijeh! |
13.12.2004., ponedjeljak
Ninfea
|
Mogu samo pretpostaviti zbog čega je Ninfea ugasila svoj blog i žao mi je, iskreno, zbog toga. U razmjeni mailova uspio sam dohvatiti komadić te senzibilne osobe. U njoj se krije prava lavica. Borac koji će umrijeti za svoja prava i prava svojih anđela. Anđeo je i sama. No, srce joj je ponekad preotvoreno, pa je izloženo opasnosti da bude povrijeđeno. Stavila je srce na blog bez ustezanja, bez kalkuliranja, a to danas ne ide. Stanje duha da. Neki događaj i pouku iz vlastitog života, da. Srce se ne stavlja na pladanj. Ili ga možeš staviti i onda se topiti u vlastitim suzama. Nine, vrati se sa srcem i ključićem kojim ćeš ga otvoriti samo onima koje voliš |
Ti si...
Ponekad si sjaj u kapi kišePonekad si slap u kapi toj Ponekad si osmijeh i ništa više... |
10.12.2004., petak
Još 14 dana...
Ja sanjam jedan bijel BožićDa opet dođe u moj grad Da su zvijezde gore i Tiho da se stvore Svi ljudi koje volim ja Ja sanjam kako snijeg pada I odmah tužan postanem Jer kraj stare škole Gdje se mladi vole Nisam tebe pronašao ja Ja sanjam ljeto u zraku Da opet dođe u moj grad Da su zvijezde gore i Blizu da je more Tek tada bit ću sretan ja |
09.12.2004., četvrtak
Kavez i čačkalice
Imao jedan američki biznismen privatni zoološki vrt u koji je skupljao egzotične životinje. Nedostajala mu je samo jedna, afrička, koju još nitko nije mogao uloviti, jer je beskrajno spretna i lukava. Došao je tako u Afriku gdje su ga domaći stanovnici uvjeravali kako nije moguće uhvatiti tu životinju, jer oni su pokušavali na sve načine i nisu uspjeli. Biznismen je imao plan. Prvo je na mjesto gdje su se te životinje hranile postavio dosta hrane. Male lukavice prvo su nekoliko dana obilazile oko tog mjesta, da bi nakon par dana popustile i počele jesti. Pustio ih je tjedan dana da se malo naviknu, a onda je stavio jednu malu ogradicu. Prvo su bile iznenađene, ali navikle su na tu hranu, a i ogradica nije bila prevelika. Tjedan za tjednom, biznismen je postavljao sve veću ogradu, ostavljajući samo jedan prolaz slobodnim. Životinjice su već odavna prestale loviti hranu, znajući gdje ih sve čeka na gotovo. I onda jednoga dana, biznismen ugradi vratašca koja su se spustila kada su životinjice ispunile kavez. Tako ih je ulovio. Naravno, okupili su se novinari kako bi pitali otkud biznismenu takva nova i sjajna, a zapravo jednostavna ideja. On im je odgovorio da to nije nova ideja i da on tako radi i s ljudima koji rade za njega u Americi. Ponudi velike plaće, a onda s vremenom, ljudi ostaju sve duže na poslu, ne razmišljajući da mogu više, pretvarajući se u životinjice koje dolaze na sigurno. Ne vide da su zarobljeni. Radno vrijeme najčešće prelazi osam sati i čovjek gubi svoj identitet. Nema spremnosti na promjenu, pa kasnije pristaju raditi i za manju plaću, jer im je u "kavezu" sigurno. U ovom našem kilavom kapitalizmu ljudima je isto lakše ići na "sigurno" nego se upustiti u avanturu promjena. Evo jednog primjera. Vratio se jedan naš čovjek iz Njemačke i dođe kod svog prijatelja i ponudi mu da krenu u posao s čačkalicama. Friend mu odgovara da je on diplomirani ekonomist i kako mu ne pada napamet da se bavi čačkalicama, te kako se školovao da danas-sutra radi na poziciji za koju ima diplomu. Što će, ovaj naš gastarbajter sam krene u posao (čačkalice trebaju svima), biznis krene, da natječaj za radna mjesta i primi svog frienda da radi za 2.500 kuna za posao za koji se školovao. A mogao je biti suvlasnik sada već ugledne tvrtke. Treba težiti za uvijek većim. Treba probuditi šampiona u svakome od nas. Mislim da smo sposobniji od onih životinjica i da ne treba ići linijom manjeg otpora i ići na sigurno. Ništa u životu nije sigurno! |
08.12.2004., srijeda
Otisci
Ljubav se smije sićušnim otiscima prstiju na svježe očišćenom prozoru. Ljubav briše suze prije nego obriše proliveno mlijeko. Ljubav podigne dijete prije nego pokupi igračke. |
07.12.2004., utorak
Zadnje
|
Jedni druge ne možemo zadržati. Susreti su samo svijetli trenuci. Zagrljaji na pozdrav ujedno su i oproštaji. Uvijek smo na proputovanju. Jedna od naših riječi bit će posljednja riječ, jedan od poljubaca zadnji... |
06.12.2004., ponedjeljak
Po čemu se razlikujemo
Koliko sebe cijenimo? Čega se bojimo? Što očekujemo u budućnosti? Imamo li ciljeve? Svi misle da znaju odgovore na ova pitanja, ali ako ozbiljno razmislimo - koliko smo daleko od iskrenih odgovora?! Uspješni i neuspješni se upravo po tome razlikuju. Ne po školi, ne po odgoju, nego po spremnosti da jasno i nedvosmisleno odgovore na ova pitanja, postave ciljeve, rokove za njihovo postizanje i viziju o tome kako će to izgledati za primjerice pet godina. Jučer sam upoznao dvoje divnih ljudi, punih snova i želja, ali osjetio se nepotrebni limit u njima, boje se željeti više. Ako smo živjeli skromno, bojimo se i pomisliti da bi mogli živjeti bolje. Ili pomislimo ali se ne usudimo ništa poduzeti. Zato evo i dvije pričice. Jedan je ZOO vrt dobio maloga medvjedića i kako nisu imali posebnoga prostora napravili su mu maleni kavez. Medo je naučio da se može pomjeriti dva koraka lijevo i isto toliko desno. No, medo je rastao i prerastao kavez, pa su u Upravi ZOO vrta odlučili medvjeda premjestiti u jedan veliki ograđeni prostor od 50-tak metara. No, medo je i dalje išao dva koraka lijevo, dva koraka desno, navikavši na mali kavez. Istina je da si kavez namećemo sami i da se imamo prava upustiti u koštac sa životom tražeći više. Druga je priča o prosjaku koji je klečao na ulici tražeći dvije kune: dajte 2 kune, dajte 2 kune, zapomagao je. Tada kraj njega prođe jedan dobrostojeći gospodin, koji iz novčanika izvadi 100 kuna da dati siromahu, ali kad čuje da ovaj viče da traži 2 kune, vrati 100 u novčanik i da nesretniku 2 kn. Siromah zavapi, ali uzeli ste prvo 100? Da, ali tražili ste dvije, odgovori gospodin! Od života dobijemo upravo onoliko koliko tražimo i živimo život kakav zaslužujemo, slagali se ili ne!(post od 24.08.) |
Trebamo snove
Kao košarkaški stručnjak (hvalite me usta moja) povezat ću jednu sportsku temu s temama o kojima inače pišem. Los Angeles Lakersi bili su na gostovanju na jednoj vrlo značajnoj utakmici (neću o detaljima, jer oni nemaju veze s poantom). Bila je to nemoguća misija za momčad trofejnog trenera Phila Jacksona. Utakmica se nije odvijala dobro za Lakerse do zadnjih pet minuta kada se dogodio neviđeni preokret i pobjeda u posljednjim trenucima susreta. Igrači iz Los Angelesa nisu obraćali pažnju na bučno gledateljstvo, grubu igru domaćina kao i domaćinsko suđenje. Novinare je nakon utakmice zanimalo kako je došlo do preokreta i kako to da su gosti u posljednjih pet minuta igrali kao u transu. Phil je odgovorio da je ključ pobjede bio u pripremi za utakmicu. Znao je da igrači strahuju od te utakmice, pa im je u svlačionici rekao sljedeće: "želim da svi zatvorite oči i da u glavi odvrtite posljednjih pet minuta utakmice. Neka to bude sjajnih pet minuta, nakon kojih ćete uzdignutih ruku napustiti ovu dvoranu radosni i opijeni trijumfom". Ono što su si stvorili u glavi realizirali su na parketu.Ništa se u životu ne može dogoditi dobro, a da si to nismo ranije kao sliku predočili. Uvijek imamo izbor stvoriti sliku o boljem životu, nego o tome kako nam je teško. Trebamo imati snove. Snove pune ljubavi, sreće. |
03.12.2004., petak
To sam ja
Jesam li ja ruka...Ako nemam ruke, opet sam ja Jesam li noga... Ako nemam noge, opet sam ja U nekoliko godina svaka se stanica u meni promijeni Tijelo je kuća moja Kad se sruši Ja izađem To sam ja |
02.12.2004., četvrtak
Savršeni smo, zar ne
|
Kako samo lako znamo osuditi čovjeka, često samo na osnovu poluinformacija. Pri tom, naravno, ne vidimo svoje postupke, ta mi smo savršeni. Ima čak i jedna teorija jednog američkog protestantskog teologa Joela Osteena, koji tvrdi da kad bi mogli ući u glavu svakoga tko je pogriješio, shvatili bi da njegovi razlozi nisu polazili od zla. Bilo je to ili nesvjesno ili u uvjerenju da doista čini dobru stvar. Ima jedna priča iz Carnagieve psihologije - bio jedan čovjek s nekoliko djece u njujorškom metrou. No, djeca su bila toliko zločesta. Galamila su, gurala, rušila sve pred sobom. Sve dok jedan gospodin nije prišao njihovu ocu i rekao - kako vas nije sramota samo gledati ih, zašto nešto ne učinite da prestanu?! Otac tihim glasom promrsi - gospodine, upravo razmišljam kako da im kažem da im je umrla majka... I sam se uhvatim u osuđivanju drugih i pokušavam se tog zla riješiti, jer znam da je količina mog osuđivanja drugih proporcionalna količini njihova osuđivanja mene. Kad bi samo znali ući u glavu ljujdi koji griješe, ili kada bi se barem potrudili shvatiti ih, bilo bi manje sukoba. Ljubav, ne osuđivanje i oprost, to je put...(post od 23.09.04.) |
Odmor
Odmoriti nas može jedino cjelovit odmor. Cjelovit odmor za dušu i tijelo jest biti u tišini i miru, te doći tamo gdje nas ništa ne uznemiruje, ni prošlost, ni budućnost, ni brige, ni ljudi, ni bolest. Imati mir od grijeha, krivice, slobodu od ružnih misli i loših planova. Cjelovit odmor nastaje tada kada odlučimo biti dobri, plemeniti i svima opraštati.Savjest boli jače nego kad boli noga, uho ili zub. Ako smo bili zli i nekoga povrijedili, onda to boli jače no fizička bol. Kad nakoga povrijedimo to donosi nemir, gori od svih nervoza i opasnosti. Zato se odmorimo od svega što je loše za nas i za druge, očistivši svoju savjest. Odmor je tamo gdje se osjećamo dobro gdje smo voljeni i gdje volimo druge. Važno je da se na takav način odmaramo svaki dan. Svaku večer sjetimo se što je u danu bilo lijepo i dobro i zaželimo da sutra bude još bolje, kako bi se oslobodili negativnih dojmova, uvreda i doživljaja.(ti) |
01.12.2004., srijeda
Bojim se brojati do 5
Surfam po blogovima i vidim da su svi puni 1. prosinca, dana borbe protiv AIDS-a. To je pošast koja uzima sve više života i stvarno treba uložiti napore da se bolest ako je moguće barem uspori. No, kako sam bio protiv kreveljenja za Dan mrtvih, iznenadne ljubavi za Valentinovo ili 8.mart, tako sam i protiv ovoga. Sjeti li se itko zapravo najveće pošasti, a to je glad u svijetu. Ne znam jeste li upoznati ali svakih pet sekundi od gladi umre jedno dijete u svijetu. Probajte malo brojati - 1,2,3,4,5.......umrlo je... To je strašno i to neće riješiti "netko drugi" kao što se ni SIDA ne događa "nekom drugom". Kad ćemo se svi zajedno probuditi i počevši od sebe, pokušati učiniti ovaj svijet boljim?! |
Koliko živimo?
Spavamo! To je velika istina. Živimo u svojim svjetovima, naoružani idiotizmima profesije, letargijom svakoga dana, odnosima s ljudima. Sve je određeno. Za životne neuspjehe krivi su svi osim nas, a sve što je dobro, to je dakako naša zasluga. "Ma naravno, a onda je svizac zamotao čokoladu." Jedna "poluistinita" priča govori o jednome čovjeku koji je prolazeći kraj jednoga groblja, odlučio pogledati to mirno i sveto mjesto. Šetajući zelenom alejom, punom križeva i anđela, zapazio je nešto što nikad ranije nije vidio. Na jednom je grobu pisalo Ana Horvat rođena 1923. godina, a umrla 1994. godine - živjela pet dana! Hmm, pomisli greška je. Na drugom grobu pisalo je Ivan Jozić rođen 1962. godine, umro 2002. - živio tri dana. Priča se ponavljala sa spomenika na spomenik, a više od sedam dana "života" prolaznik nije našao. To ga je mučilo pa je otišao do uprave groblja, koja se nalazila odmah na ulazu. Pitao je upravitelja, kako to da na spomenicima piše da je netko rođen '23. a umro '94? Upravitelj je odgovorio kako je to bila želja jedne obitelji i kako su ideju preuzeli i ostali. Naime, ljudi koji su bili na kraju svog životnog puta trebali su se prisjetiti svog života, napraviti interview sa samim sobom. Nakon toga zaključili su koliko su dana zapravo "živjeli" i to onako baš punim plućem i puna srca. Rezultati su bili poražavajući. I ja se ponekad pitam, spavam li, živim li ovaj život dostojno života? Koliko sam dana živio po svom i bio zadovoljan?! Treba malo sjesti i razmisliti o ovome...(napisano 13.08.04) |