Jednom davno na jednom usamljenom otoku živjelo je deset obitelji, a svi zajedno u jednome plemenu. Stanovnici toga otoka prehranjivali su se isključivo ribom, pa su glave obitelji svakoga jutra išli u ribolov i svojim kopljem izlovljavali upravo onoliko koliko je bilo potrebno. Ribarenje je počinjalo u rano jutro, prije svitanja i trajalo gotovo cijeli dan. Jedan od mlađih glava obitelji nije bio zadovoljan takvim životom: "Budimo se tako rano. Cijeli dan lovimo i onda imamo jedva da se malo zasitimo. Zar ćemo cijeli život morati ovako?! Ne želim tako živjeti!" Sazvao je preostalu devetoricu muškaraca i iznio im plan kako bi promijenili dosadašnji način lova. "Hajdemo isplesti lijane, baciti ih u vodu i mislim da bi se u takvoj mreži moglo nahvatati dosta ribe. Nećemo morati po cijeli dan ribariti i imat ćemo vremena za svoje obitelji". Samo je jedan prihvatio ovu ideju ne znajući ni sam jeli dobra. Samo je znao da ovako više živjeti ne može. Ostalih osam govorilo mu je da ne želi promjene jer su tako lovili i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi, te što si on umišlja. Dvojica ispletu mrežu, otisnu se kad i osmorica i ulove toliko ribe da je hrane bilo u izobilju. Izlovili su tako veliku količinu za kratko vrijeme, dok su se osmorica mučila cijeli dan i donijela tek malo. Rezultat je poznat i otok ima problem - 80 posto je nezaposlenost. Kako je ribe bilo viška, kao i vremena, dvojica su doista bili češće sa svojim obiteljima, budili su se kad su htjeli, a višak vremena omogućivao im je da unaprijede i kvalitetu života. Nakon nekog vremena dio od onih osam našao je neki vid posla kod ove dvojice postavši njihovim zaposlenikom. Nisu prepoznali znakove vremena i promjena. Često je tako i danas. Radije uživamo u toplini naših navika, kupajući se u lažnoj sigurnosti, u strahu od bilo kakvih promjena. Zapravo se ničega ne trebamo bojati i treba težiti uvijek za boljim. To nije grijeh!
|
