dijalozi

Život je prolaznost, a prolaznost bez moći je patnja.




PROLAZNOST

Kad jednom sjena na život padne,
postaje veo tajanstvene tuge.
Osvrćem se oko sebe i sve je praznina,
dubina, u kojoj pogled tone sve
dublje i dublje i nema mu dna.

Tonem tako u ludilu sna, bez riječi, bez pozdrava,
čak i bez suza što ostale su negdje duboko u meni.
Plove venama kao podivljali putnici,
što stanice ni odredišta nemaju,
al odlaze i dolaze, putuju u meni, duboko u meni,
kao male vatre bez plamena i dima.

Osjećam se malom nezaštićenom zvijezdom,
a trebala bih sjati, vladati prostranstvom
gdje svaka zvijezda ima svoju draž.
Miljama daleko, kao moje misli sada,
roje se po glavi i ostaju potisnute za neka bolja vremena.
I tako lebdim negdje između neba i zemlje,
jave i sna, dobra i zla i ne čujem otkucaje sata,
jer za mene vrijeme je stalo.

No srce tuče i tjera me dalje, da tražim sebe
i svoje mjesto u ovom varljivom svijetu.
Prevarena opet jer pohlepno bez obzira na mene,
dan za danom teče kao kapi hladne kiše
što brzaju jedna pred drugom ka zaboravu.


MOĆ

Zar ima što uzvišenije od moći,
a prezrenije od nemoći?...
Moć mi dajte,
sinovi čovječji,
a nemoć uzmite.
Ili život rađe,
ako moći nemam.
Jer moć je život,
a smrt spas od nemoći.

Sloboda bez moći
to nije,
već ropstvo je.
Ljubav bez moći
to nije,
već strah je.
Život bez moći
to nije,
već ništavilo je.

Zar ima što ljepše od moći,
a ružnije od nemoći?...
Moć mi dajte
kćeri sionske,
a nemoć uzmite.
Ili život rađe,
ako moći nemam.
Jer moć je luč u tami,
a smrt spas od sljepoće.