god was never on your side
22.02.2017., srijeda
Plačem, a smijeh u mojoj glavi zvoni ne pitaj ništa, šuti, samo gledaj kako gorim plačem, a smijeh u mojoj glavi zvoni ne pitaj ništa, šuti
|
Stala sam. Da odmorim. Pokušala sam krenuti. Ali nije išlo. Vuklo me je. Trgalo. Komadalo. Bila sam na svim stranama. U svakom kutku. Nije bilo izlaza. Pokušala sam ići dalje. Skupiti sve svoje. Svaki komadić. Sve je djelovao kao jedan ružan san. Sve je utihnulo. Nestao svaki zvuk. Nestalo je sunce, zrake. Povjetarac. Zavladala je tama. Potpuna tama. Pokušala sam nešto dotaknuti. Nije bilo ničega. Letjela sam u potpunoj tami. Pokušala sam se opirati svakoj sili. Svakom dodiru. Htjela sam se samo povući. Stati čvrsto na tlo. Koliko god sam htjela pobjeći. Toliko sam htjela i ostati. Bez obzira na strah. Koji je polako nestao. Tako sam željela ostati. Osjećati taj mir, a biti potpuno prazan. Možda bi se sve to ispunilo. A čudan sjaj? Bili su to tužni pogledi. Sav taj san. Postao je stvaran. Poželim pobjeći u tu tamu. Letjeti beskrajno. Poželim ponekad samo letjeti. Odletjeti drugom svijetu. Među zvijezde. Dohvatiti druge zvijezde. Možda je samo moja duša previše prazna. Svakim danom sve siromašnija. Prazna. Pronaći koji put. Put do neba. Neba koji bi napunio moj izvor. Moju umiruću dušu koja silno želi pobjeći. Dušu kojoj svaki korak bježi. Izmiče kontroli. I sa srećom i bez sreće isto boli, neka boli isto peče, neka peče tama ovu ljubav pokreće  |
16.02.2017., četvrtak
Don't cry to me, if you loved me you would be here with me you want me, come find me make up your mind
|
Plovidba. Kuda? Ne znam. Daleko. Nova otkrića. Možda u dubine. Istraživati oceane. Biti u tami. Jako duboko. Negdje na dnu oceana. Samo ja. Koja alga. Ribica koja će uplašeno pobjeći. Biti u svome miru. U svojem ratu, sama sa svojim mislima. Tamo negdje daleko od svih. Od svih pogleda. Od svih znatiželjnika. Sunce će se probijati. Ali neće moći. Mjesec i zvijezde će me zvati. Ja ću se opirati. Neki tajni zov. Zov svijeta koji me hoće natrag. Pokušavala sam se probiti u toj gomili istih ljudi. Koji su me svakog trenutka gurali, odbijali, okretali glave. Smijali se. Smijali se. Zašto ne mogu odbaciti te ružne misli? I sada kada sam tako daleko. U dubini oceana. U miru i spokoju. Proganja me svake sekunde. Svake užasne minute. Kao da me žele pojesti. Progutati svoj zadnji zalogaj. Podijeliti svoju mržnju. Staviti pod povećalo. Možda je to neka magija. Ponekad, ali ponekad poželim biti u kutu. Jednom kutu ovog svemira. Negdje gdje zaista pripadam. Pobjeći od ostataka svijeta. Biti ja. I samo ja. A sada? Sada sam još uvijek ranjiva. Ranjivo čudovište. Čudovište koje traži svoj zvijezdu. Možda ni ne postoji. Možda se je već ugasila. Ili nije našla put do mene.  Trust in my self-righteous suicide I cry when angels deserve to die In my self-righteous suicide I cry when angels deserve to die |
07.02.2017., utorak
Sve više lud sve više tvoj drug gradske cure uvijek lažu nemaš više kud
|
Nova prekretnica u životu. Možda sam dobila krila. Možda je sve ovo san. Hodam krivim korakom. Opet zalutala. Snovi se uvijek prekidaju u krivo vrijeme. Progone me. Ne daju mi mira. Čudne magije. Svaka sjenka. Obrisi na zidovima. Na zgradama. Pločniku. Svuda oko mene. Na svakom koraku. Možda su to sve halucinacije. Možda sam samo ošamućena. Luda. Ne znam više za sebe. Stalno se gubim. U stvarnosti. U snu. Što li je stvarnost više? Izgubljena u nečemu nestvarnom. U magiji snova. Rastrgana između dva svijeta. Samo poželim da sve ovo prođe. Ovaj ružan san, ovaj ružan život. Vratiti osmijeh na lice. Kao nekada. Biti što sam bila. Bez zavaravanje same sebe da sam nešto što nisam. Zašto ne ostaviti trag? Zamisliti nešto nestvarno. Pratiti svoj zvijezdu. Ali napustio me život. Napiao ružan scenarij. Pustiti tek tako da sve prođe. Razočarana, puna suza. Zarobljena. Između 4 zida. Gdje nema izlaza. Gdje nema prozora. Sada sam nigdje. Kao na dnu. Na dnu bez pomoći. Bez ikoga svoga, bez ikoga.  Duboko, duboko, u utrobi zemlje bijelo janje otrov pije djeca vragu rogove bruse iz ociju im ljubav sisu ose |
