Plovidba. Kuda? Ne znam. Daleko. Nova otkrića. Možda u dubine. Istraživati oceane. Biti u tami. Jako duboko. Negdje na dnu oceana. Samo ja. Koja alga. Ribica koja će uplašeno pobjeći. Biti u svome miru. U svojem ratu, sama sa svojim mislima. Tamo negdje daleko od svih. Od svih pogleda. Od svih znatiželjnika. Sunce će se probijati. Ali neće moći. Mjesec i zvijezde će me zvati. Ja ću se opirati. Neki tajni zov. Zov svijeta koji me hoće natrag. Pokušavala sam se probiti u toj gomili istih ljudi. Koji su me svakog trenutka gurali, odbijali, okretali glave. Smijali se. Smijali se.
Zašto ne mogu odbaciti te ružne misli? I sada kada sam tako daleko. U dubini oceana. U miru i spokoju. Proganja me svake sekunde. Svake užasne minute. Kao da me žele pojesti. Progutati svoj zadnji zalogaj. Podijeliti svoju mržnju. Staviti pod povećalo. Možda je to neka magija.
Ponekad, ali ponekad poželim biti u kutu. Jednom kutu ovog svemira. Negdje gdje zaista pripadam. Pobjeći od ostataka svijeta. Biti ja. I samo ja. A sada? Sada sam još uvijek ranjiva. Ranjivo čudovište. Čudovište koje traži svoj zvijezdu. Možda ni ne postoji. Možda se je već ugasila. Ili nije našla put do mene.