Marketing
Plačem, a smijeh u mojoj glavi zvoni ne pitaj ništa, šuti, samo gledaj kako gorim plačem, a smijeh u mojoj glavi zvoni ne pitaj ništa, šuti
Stala sam. Da odmorim. Pokušala sam krenuti. Ali nije išlo. Vuklo me je. Trgalo. Komadalo. Bila sam na svim stranama. U svakom kutku. Nije bilo izlaza. Pokušala sam ići dalje. Skupiti sve svoje. Svaki komadić. Sve je djelovao kao jedan ružan san. Sve je utihnulo. Nestao svaki zvuk. Nestalo je sunce, zrake. Povjetarac. Zavladala je tama. Potpuna tama. Pokušala sam nešto dotaknuti. Nije bilo ničega.
Letjela sam u potpunoj tami. Pokušala sam se opirati svakoj sili. Svakom dodiru. Htjela sam se samo povući. Stati čvrsto na tlo. Koliko god sam htjela pobjeći. Toliko sam htjela i ostati. Bez obzira na strah. Koji je polako nestao. Tako sam željela ostati. Osjećati taj mir, a biti potpuno prazan. Možda bi se sve to ispunilo. A čudan sjaj? Bili su to tužni pogledi.
Sav taj san. Postao je stvaran. Poželim pobjeći u tu tamu. Letjeti beskrajno. Poželim ponekad samo letjeti. Odletjeti drugom svijetu. Među zvijezde. Dohvatiti druge zvijezde. Možda je samo moja duša previše prazna. Svakim danom sve siromašnija. Prazna. Pronaći koji put. Put do neba. Neba koji bi napunio moj izvor. Moju umiruću dušu koja silno želi pobjeći. Dušu kojoj svaki korak bježi. Izmiče kontroli.
I sa srećom i bez sreće
isto boli, neka boli
isto peče, neka peče
tama ovu ljubav pokreće
Post je objavljen 22.02.2017. u 17:01 sati.