ups,aj didit agejn

Profesorica hrvatskog jezika čitave je četiri godine srednje škole pričala o prolaznosti života.
Svako književno djelo koje smo obradili, bilo lektira bilo nešto iz knjige, ona je okrenula na problem prolaznosti života. Nema veze što je problem teksta bio nešto sasvim deseto. Ona je uporno tupila o tome. Smijali smo se. Svi u razredu. Kao, gle staru profu kaj priča bezveze! Ali izuzev toga, bila je ok.
No ta prolaznost života…
Kako čovjek ide stariji tako počinje kontat neke stvari, drugačije gledati na sve oko sebe…shvatiš da, nažalost, uvijek ima većeg problema od onoga koji te trenutno muči, iako možda ne izgleda tako.
Isto tako postane jasno da je život kratak i da je samo jedan i da ga se mora proživjeti kako treba u mladosti da ne bi u starim danima bili nadrkani i isfrustrirani bakice i dedeki kojima jedini cilj tada zagorčati mlađima od sebe ostatak života.
Sve se više bojim da ću postati jedna od takvih ljudi…
Jednostavno nema volje za pokrenuti se i početi raditi ono što volim. Sunce ujutro izlazi, navečer zalazi, dani idu brzo jedan za drugim, a godine još brže. A ja stalno na istom mjestu. Još mi problem predstavlja i to što zapravo ni sama ne znam što želim od svog života. Izgledam si kao dijete koje svako malo mijenja mišljenje i još misli da mama i tata mogu srediti svaki problem koji naiđe.
I nema veze što ja to znam i govorim si da moram nešto raditi, da moram ploču okrenuti i promijeniti neke stvari u svom životu. Ne znam gdje bi počela. Ne znam kako.
Nedostatak samopouzdanja tomu nikako ne ide u koristi. A ni skoro nikakva potpora roditelja.
Jbga… Svakome treba netko tko će vjerovati, ali ono iskreno vjerovati u ono što radiš ili ono što namjeravaš napraviti od sebe, od života…
Hm..
Bit će bolje.
Gibam.