ups,aj didit agejn

zapravo, JA idem na more! he he he jeeeeeej! jedva čekam! sutra ujutro krećem i do popodneva sam u svom apartmančiću! he he he he
aj, to bi bilo to
pozdrav

Aki upravo pjeva onu svoju staru… a gdje je ljubav, pita se. Pitam se i ja. Već dugo. Zašto ju je tako teško naći? Svi kažu, ljubav ti se desi kad ju najmanje očekuješ, onaj pravi (btw, da li uopće postoji takav netko!?!?) čeka iza ugla… Što ako ugla nema? Ha? Što ako je životni put kojim idem samo ravna cesta, bez skretanja? Što onda? Iskočit će iz grma? Jea rajt! A taj termin ''onaj pravi/ona prava'' mi se već toliko gadi! Ne postoji. I točka. Postoji samo osoba koja nam u određenom razdoblju života najbolje odgovara. A kasnije ljubav koju osjećamo na početku veze i prvih par godina prijeđe u naviku. Bar koliko ja vidim kod parova koje znam.
Prije sam voljela pogledati ljubavne komedije. Bilo mi je lijepo vidjeti da unatoč svim zaprekama koje su im stavljene pred nos, cura i dečko završe zajedno. End dej livd hepili ever after!
A što kad se vjenčaju?! Što kad počnu trzavice u braku? Joj, da, moram ići pogledati film ''Prekid''! Nisam sigurna jel itko snimio kakav film o tome. Probat ću naći. Sad mi je već smiješno uopće paliti TV kad je na programu kakav romantični film. Imam frendicu koja je starija od mene pa joj još nije došlo do glave da zbog tih filmova ima prevelika očekivanja što se tiče muških članova ove planete koja se Zemljom zove. I koliko god joj to govorila ne sluša me.. a jebiga, nakon nekog vremena sam i odustala. Moja je parola: ne očekuj previše u ljubavi i nećeš se previše razočarati. Jer, što više daješ, manje dobivaš zauzvrat. Zato se i bojim voljeti nekoga do kraja. Bojim se da ću se razočarati u toj osobi…da mi neće uzvratiti istim osjećajima… i iako se prikazujem jakom curom, koju ništa ne može uzdrmati, to bi me ubilo. Ajme, komplicirana sam što se toga tiče…
Idem sad..
pozdrav

Osamnaest je sati i tri minute dana dvadeset i osmog srpnja dvije tisuće i šeste godine. Sunce se jednom zrakom probija kroz prozor moje sobe iako je roleta navučena. Sjedim za kompjutorom i pišem ove retke. U pozadini svira Crvena jabuka.. Moje pjesme stih.. jako lijepa pjesma. Kao uostalom i sve Jabukine pjesme. Savršene su za deprimiranje do kraja kada si već ionako u lošem stanju. No nije sad Jabuka u pitanju. U pitanju je moja lijenost i glupost koju sam napravila na ljetnom roku ispita na fakultetu. Ja, tuka nad tukama, ostavila sam si 5 predmeta za jesenski rok iako sam mogla srediti 3 od tih pet u ljetnom roku. Znam da to nije toliko zeznuta stvar. Samo moram učiti svaki dan pomalo da nadoknadim sve zaostatke iz pojedinih predmeta i sve će biti ok, jelda? NE!! Neće sve biti ok! Ja još nisam ni počela učiti! Kraljica tuka, to sam ja!! Poludit ću laganini…ali stvarno poludit… brijem da je bilo nekih takvih slučajeva u daljnoj familiji pa neću biti prva kojoj se to desilo ( a vjerujem ni zadnja). I svaki si dan ponovo kažem ''Danas ću učiti! Moram!''… pa ništa.. jebemu, zašto se toliko zajebajem s tim fakultetom?!? Neki sam dan srela susjedu koja je paralelno završila 2 fakulteta i trenutno piše magistarski rad na jednom, radi istovremeno i ima dečka. A ja se zezam s faksom, ne radim, nemam dečka. Bože, ma kakvi nobelovci i istraživači, pjevači i glumci… susjeda je najbolji uzor koji mogu imati!! Stvarno joj svaka čast na svemu tome što je postigla. Skidam kapu!
Mogla bih sada pisati i pisati o tome kako moram učiti… to mi nije problem. Nikakav problem. Ali uistinu se primiti knjige i početi učiti , to je malo problem. Znam da nisam jedina. I znam da svijet neće propasti ako ne prođem godinu. Ajme ne znam…
A sad jedna radosna vijest. Dobit ću bebu u jedanaestom mjesecu!! Mislim, ne ja. Majka će roditi. Nadam se da će biti braco. Ali Majka nikako da kaže jel muško ili žensko… mislim da ni Stari ne zna… a jebemu, mogu se strpiti još to malo vremena.. ionako će cijeli život provesti s nama!
Idem ja sad
pozdrav

MOJA LAĐA
Plovi, plovi, moja lađo,
U koj' godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađoh,
Sama cilj si daj!

Kad te j' amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
plovi dan i noć!

Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju
K nebu digni stijeg!
Petar Preradović


UTJEHA KOSE
Gled'o sam te sinoć, u snu, tužnu, mrtvu,
u dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
na visokom odru, u agoniji svijeća,
gotov da ti predam život kao žrtvu...

Nisam plak'o, nisam, zapanjen sam stao,
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
sumnjajući da su tamne oči jasne
odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo, oči, dah i ruke,
sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u strasti muke...

U dvorani kobnoj, mislima u sivim,
samo kosa tvoja još je bila živa
pa mi reče: "Miruj, u smrti se sniva!"
A.G. Matoš


SVIĐAŠ MI SE KAD ŠUTIŠ…
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.
Pablo Neruda

Kad jednom uzmeš tipkovnicu u ruke i počneš pisati na njoj, ne odvajaš se više od nje!! To je stvarno zarazno… sad se bojim da više neću znati pisati olovkom po papiru! A to ne bi valjalo… nikako ne bi valjalo… no da.
Uh, što mrzim ljeto u gradu! Na moru je to nekako podnošljivo. Čak i na selu negdje blizu kakvog potoka ili bare u kojoj se možeš rashladiti. Ne kažem da ne možeš u gradu kao što je Zagreb otići na stari dobri Jarun, ni novi mladi Bundek, pa na bazene kojih hvala bogu ima dosta, ili u toplice kojih isto tako ima posvuda… ne! Ali ima nešto u morskom zraku, u tim zalascima sunca dok te netko stisne kraj sebe, u toj slobodi koju osjećaš… mmmmm… to je ono što mi fali cijele godine! Nemam ništa protiv Jaruna, Bundeka ili bazena, ali meni to ne predstavlja ništa posebno. U Jarunu se nisam kupala već dobrih 10 godina, na Bundeku nisam još bila, a ni ne namjeravam otići tamo zbog kupanja, a bazene ne volim ( previše ljudi natiskanih jedan na drugome, klorirana voda i to sve nije za mene).. sad brojim dane do odlaska u svoj apartman na Krku.. jedva čekam. Nije da ću ostati dugo, ali i tjedan dana je dovoljno da si čovjek napuni baterije i bude spreman za nove ratne pohode!! Zar ne? Nego, kaj nije ljepše popiti kavu na balkonu gledajući izlazak sunca dok ti svježi morski zrak ispunjava pluća? Ne, ne dižem se na moru u cik zore svaki dan, to napravim samo prvi dan, a ostatak vremena ne može me ni dragi bog dignuti iz kreveta prije 10 sati!! Joj, što više razmišljam o tome, sve mi se više ide dole!! Još ću doći u napast da pobjegnem i prije nego sam planirala!! He he he he he ali, dobro je. I ovdje sam si našla birc u kojem se osjećam kao da sam negdje na moru. Zavalim se u stolicu i imam dojam da sam na u bircu na Korzu.. divota.. svaki dan, kava s mlijekom i razgovor s frendicom dok zgodan konobar kruži okolo.. pa di ćeš bolje?? Osim na moru, naravno.. hi hi hi
Odoh ja
pozdrav



e, i jedna pjesmica--->

Ti, ti si ga upoznala jedne ljetne veceri
On, on te poljubio dok more se pjenilo
I ti si se zaljubila mada nisi htjela to
Krivo je more

Znaj ljeto je varljivo, a srce ti zavodljivo
Kuci kad si dosla ti, znala si da si u zabludi
A to vece uz mora sum, Od srece sva si blistala
Krivo je more


Divlje Jagode

Eh, da.. nisam već duuuugo pisala ama baš ništa..
sad imam malo vremena.. zapravo, ne vremena nego slobode. Nema nikoga ko će mi sjediti za vratom, ko će me gnjaviti, de napravi ovo, de napravi ono i ta sranja… osim kaj moram staroj oprati suđe, ali dobro, to sam sama rekla da ću napraviti pa.. ne znam kad sam počela govoriti za roditelje ''STARI'' i ''STARA''.. prije to nisam uopće govorila i kad je moj mlađi buraz počeo tako govoriti vikala sam na njega kako to može govoriti, da to ne smije.. uvijek sam bila dobro dijete, nisam nikad prigovorila starcima ništa do svoje.. hm.. mislim sedamnaeste godine. Ne kažem da se nisam znala zakačiti s njima.. neeee.. nego mi je bilo ispod časti reći ženi koja me je donijela na svijet da zašuti!! Ili starom kazat takvo što… mislim da bi prije govno pojela…ali koliko vidim, drugim ljudima to nikako nije problem! Nekima je sasvim normalno posvađati se sa starcima i poslati ih u tri pičke materine.. osobno poznam jednu takvu osobu i bilo mi je jako neugodno prisustvovati jednoj takvoj svađi… to je bila jedna od onih situacija u kojoj poželim da me zemlja proguta! Stvarno neugodno.. ne zbog mene nego zbog glavnih aktera u toj svađi.. ali dobro, njihova stvar..
I tako.. gdje sam stala? Aha.. zašto sam počela govoriti ''STARI'' i ''STARA''.. e pa, moj je problem, deformacija, kako god to hoćete nazvati, to da kad provodim previše vremena s nekom osobom, počnem preuzimati neke njene karakteristike. Znate ono, najbolji frend ima poštapalicu tipa '' ideš miki'', ''to beba!'', ili moja omiljena iz vremena kad sam bila klinka, '' ideeeeeeš!''.. e to. I onda se nakon nekog vremena ulovite kako izgovarate tu poštapalicu!! Samo kaj u mom slučaju to nije poštapalica..nego riječi stari i stara..
ali poštapalica koju sam ''otela'' frendu je ''boga ti'… eto, tako.. ta priča je završena.. sad mogu na novu .. samo kaj sad nemam inspiracije, a bogami ni volje za još pisanja!! Ali, prije kraja, jedno pitanje?
** kakav je vaš odnos s roditeljima?? Dal ih često počastite onako lijepim uvredama? Ili ste si ok?**
ok, pozdrav