GLUMCI U ZAGVOZDU

SA' ĆE BOŽO SVAKI ČAS
Teatar Rugantino

Fabijan . . . . . . . . . . . .Špiro Guberina
Jerko . . . . . . . . . . . . .Ivica Vidović
Bepo . . . . . . . . . . . . . Goran Navojec / Božidar Orešković
Luka . . . . . . . . . . . . . Krunoslav Klabučar / Nenad Cvetko
Redatelj . . . . . . . . . . . Mario Kovač

Kanonsko djelo kazališta apsurda, Beckettov “Godot”, vrača se kući. A kuća je, ne biste vjerovali, u Splitu! Preciznije, u njegovom devastiranom industrijskom predgrađu. Traumatična pretvorba poharala je pogone, ostavljajući za sobom pustoš, a ni naš duhovni pejzaž nije utekao tom usudu. Na pola puta između očaja i rezignacije, dalmatinske inačice Estragona i Vladimira vrijeme trate zaokupljeni najraširenijom hrvatskom zanimacijom novoga milenija: Čekanjem. Za razliku
od tisuća drugih koji snivaju svoja radna ili rodna mjesta, iščekuju povrat duga ili stare štednje, geopolitička priključenja ili pravosudna izručenja, njih dvojica već su i zaboravili za kakvim raspletom čude. Prošlost im je oduzeta, baš kao i pravo na budućnost, jedino čime još uvijek raspolažu je ništavilo svakodnevice. Stiješnjeni između “jučer” i “malo sutra”, oni tek fingiraju život - otkrivaju nadu, da bi je minutu kasnije izgubili; zaneseno se prepuštaju emocijama, da bi im se odmah brutalno narugali. “Sa’ će Božo, svaki čas...” ne predstavlja samo jedan u dugome nizu pokušaja da se prevratničko Beckettovo djelo situira u novi jezični ambijent, u ovom slučaju splitski dijalekt. Riječ je o tekstu koji otvara dijalog sa slavnim izvornikom, nudi zavodljivu igru prepoznavanja sličnosti između fikcionalnog svijeta apsurda i besmisla naše svakodnevice. Cijeneći činjenicu da veliki irski pisac nije samo revolucionirao definiciju teatra, nego i naglavce okrenuo uvriježeni “naracijski bonton”, ohrabrujući tako cijele naraštaje humorista i satiričara, Rugantinova predstava pokušava razgoriti golemi - a zatomljeni - komički potencijal originalnog rukopisa. Duboko uronjena u prepoznatljiv lokalni kolorit, i ova se nova-stara priča, na koncu, ispostavlja kao anti-priča. Happy end je hollywoodska izmišljotina, vele europski intelektualci. Bilo kakav end patetična je laž, dodao bi Beckett. Bez ikakve želje da proturječi pokojnome meštru, “Sa‘Će Božo, svaki čas...” trudi se pokazati da i u toj deprimirajućoj maksimi ima dovoljno razloga za ljekoviti smijeh.