illuminations..
24.02.2008., nedjelja
a divote..
|
koliko znate ugoditi sebi i koliko često to činite? ima toliko stvarčica koje volim, koje me opuštaju.. upoznala sam par osoba kojima je samougađanje na prvom mjestu i te osobe su smirene, zadovoljne i najbitnije od svega- sretne. meni je gušt prije spavanja, a to je najčešće oko 1 ujutro, otići do prozora, zapaliti duvan.. roštiljati sa par ljudi koje volim, to je nešto što nisam napravila duuuuugo, nova situacija je sve promijenila (ajme majko, do kad ću je nazivati tako!?).. igrati buće nedjeljom, sa starim svojim.. subotom ostati doma, namjerno.. napuniti kadu vrućom vodom i ležati u njoj dok se voda ne ohladi misleći samo o lijepim stvarima.. otići u mali dućan u susjedstvu nakon mjesec dana i prosuti izmišljenu priču (naravno, ja sam tema), a onda biti zadovoljna sobom jer sam nahranila tu gladnu čeljad.. uh, ima toga dosta! ja sam čovjek (žena) koji gušta u milion malih stvari. da ne zaboravim, uživam u Alan Ford-u! naročito kad uz njega jedem sendvič po svom guštu i mrvim na sve strane. zašto pišem ovaj post? pa vjerojatno zato jer me zanimaju vaši gušti i vaše sitnice dragi moji vi.. tko zna, možda neko nekome jednu od njih i ispuni, uljepša dan i sebi i toj osobi..? eh, da sam ja netko.. |
22.02.2008., petak
..
|
jutros su me probudili susjedi. pronašli su frezu koju su izgubili prije sedam dana. bila je pokraj prve mandarine. |
20.02.2008., srijeda
tridesetsedamsanešto..
|
imam fibru, bolesna sam malo.. metiljam se po kući, slušam muziku, čitam, gledam film.. nema nikakvog pritiska i sve mi je nekako sporo, polagano.. dosadno. ali sviđa mi se. u ovom trenutku čak mislim da u životu ne postoji ništa bolje od dosade. u dosadi nema ambicioznosti, nema težine, nema ničega što bi mi moglo na bilo koji način smetati. ustajem i dolazim do cd-ova i kazeta. trenutno svira Zabranjeno pušenje : Fikreta mi trešnje iznijela, a ja se sjetih nekog filma o pticama.. sine mi misao da kad si bolestan otkrivaš toliko albuma za koje nisi ni znao da ih imaš.. jutros sam, recimo, pronašla kazetu od Haustora na kojoj je Šejn i bila oduševljena time. tražim šta ću staviti da svira i igrom slučaja mi pod ruku pada neki stari album od Teške industrije, nacerim se od uha do uha. pobjeda! Gdje ćeš ti, a gdje ću ja kad ova pjesma utihne.. i odlazim u kuhinju skuhati čaj, usput bacim oko na televiziju na kojoj je.. ni ne gledam. glava me polako počinje boljeti. trebala bih svašta nešto, imam posla u gradu, morala bih u dućan, nemam duvana.. ali nekako mi se ne da. nije stvar u tome da nemam vremena, stvar je u tome da mi je ugodno dosadno i ne želim ničim prekinuti tu dosadu.. u dosadi je sve lijepo i pobjede su malene, ali slatke. pobjeda je naći na tv-u program na kojem se događa nešto zanimljivo.. pobjeda je skuhati čaj i sjesti iza kuće.. pobjeda je sjećati se svih divnih ponoćnih šetnji ulicom u koju gledam.. zakašljem se. uzdahnem i puhnem u čaj da ga bar malo rashladim, pa uzmem gutljaj i pomislim kako je ovo definitivno najbolji čaj koji sam ikad probala. Teška industrija me vraća na lik bliske prijateljice i jednu suludu proslavu rođendana od prije nekoliko godina.. vraćam se u dnevni boravak i stavljam nešto potpuno drukčije. Prijatelju, propalice, što ti je propalo lice.. Rambo Amadeus započinje svoje humoriziranje stvarnosti. zašto tražiti težinu u vlastitom životu, kad nam ponekad jednostavno može biti dosadno..? uzimam telefon i nazivam dragu prijateljicu: imaš koji duvan viška? imam, eto me. stavi vodu za kavu! smiješim se.. pobjeda! |
17.02.2008., nedjelja
hej, haj baš nas briga!
|
baš nešto razmišljam kako je sretna ova zemlja, kako je sretan ovaj narod ove sretne zemlje.. pogledajte malo oko sebe, pa ćete vidjeti o čemu govorim. ono najvažnije za svaku zemlju je dosta dobro organizirano - kriminal dakako, i tu nam mnogi mogu zavidjeti i pitati se kako tako jedna mala zemlja ima tako veliki kriminal, a opet tako zakonito skriven da se i ne vidi. kao da ga nema.. a narod sretan. ne radi i sretan. ne prima plaću i sretan. umire sretan.. shoping centri niču iz dana u dan, ne zna se koliko ih ima po kvadratnom kilometru. ogromni kompleksi puni manje vrijednosti, puni svega i svačega, od igle do heroi.. pardon.. do lokomotive. i svi centri, pa i manji dućani, sve puno, krcato svaki dan, u svako doba dana. kupuje se, trpa se u kolica, nosi se, plaća se uglavnom karticama, ali kupuje se. nek' je i minusima, al' nosim sve s police . a još k tomu voze se novi automobiliiiiiii, da ti pamet stane, gomilaju se iz sata u sat, do ljeta doslovce neće biti mjesta za parking.. autocesta, nova, od tko zna koliko milijardi dolara, i još se dograđuje, produžuje.. u kafićima se pije, loče, druži.. ma, divota! bulji se u televizore od najmanje 70 centi (ne smiješ od srama imat manji), o najnovijim modelima mobitela da i ne govorim. sve, svega ima! nema te Amerike, nema te Kanade, Njemačke, Islanda.. da su pametni, svi bi oni emigrirali u ovu sretnu zemlju! baj d vej.. znaš li nekoga da zna nekoga, treba mi posao?? |
14.02.2008., četvrtak
jeste li i vi cool?
|
vjerujem da većina ljudi sad ide na spavanje očekujući s nestrpljenjem sutrašnji dan posvećen ljubavi i markiran imenom izvjesnog sveca.. hm.. kako nemam veze s rečenim, a bogami ni vezu u kojoj se poklanjaju plišane igračke, crvena srca i/ili ini materijalni dokazi vezanosti, hladno ću se praviti cool.. ... evo ga ljudi! doš’o. prije otprilike 40-tak minuta kroz prozor stana upao je rudolf i upitao me jesam li nenormalna. odgovorih mu: ma ne, samo sam cool.. na što mi je on cinično odgovorio: kako ne bi bila cool kad ti nema tko grijati noge. stjerala sam ga u ... i u ruke patetično uzela album s fotografijama. iz albuma u mene bulji nekakav frčkavi, dugokosi.. šutimo nekoliko minuta, a onda me frčkavi upita jesam li se sredila i šta radim. rekoh: cool sam, a on se već na drugoj slici nasmiješi, primjetivši da lažem kao pas. šutke okrenem glavu i zatvorim ga među korice albuma.. bacilo me na razmišljanje.. i da.. uništilo moj cool. otvorit ću sad onaj album i čestitati mu ovaj Dan, a izvjesni svetac ima potpuno pravo da me stjera tamo gdje sam ja njega dok sam još mislila da jesam.. cool. |
10.02.2008., nedjelja
onako..
|
najvažniji nedjeljni trenutak mi je ona sekunda kad odlučim otvoriti oči i probuditi se. to je definitivno jedan od boljih trenutaka u svim nedjeljnim trenucima. onda se okrenem na leđa i razgibavam ruku na kojoj sam čitavu noć ležala u položaju fetusa, u kojem uvijek spavam.. posebno onda kad se vratim kući s feelingom da će mi se utroba raspasti od..... i gledam u strop.. nevjerojatno koliko dugo čovjek može buljiti u strop nedjeljom jutri! toliko misli prolazi glavom! prelistavaš osobe, slike.. pokušavaš oživjeti filmove od sinoć, ali ponekad i nije baš da ti uspijeva. ponekad.. ponekad je unutar tvoje glave poprilično gusta magla i zagubljeni ostaci nečega. ponekad.. sklapam oči, opet.. duboko uzdahnem i protrljam lice, a onda polako ustajem. palim računalo i odlazim u kupatilo. nakon što sam se umila, promatram svoje lice u ogledalu nekoliko trenutaka.. podočnjaci, daju mi nekakav opaki look i to mi se baš sviđa.. odlazim u kuhinju staviti vodu za kavu, navijam muziku da me razbudi.. Limboland, obožavam! još jedna nevjerovatna stvar je koliko dugo treba toj vodi da proključa! a sve što želim tada je zapalit i popit kavu! napokon!! vraćam se u dnevni boravak cupkajući i već u letu palim duvan. smješkam se.. sjedam natrag u svoju stolicu, odlazim na net, srknem onaj prvi gutljaj vrele kave i.. strava mi je!  |
04.02.2008., ponedjeljak
i wonder..
|
"..predrasude su majka zla. one imaju svoj humus na kojemu dobro uspijevaju. (…) humus predrasuda u nama je.." zanima me, naime, koliko je teško, moguće, nemoguće, lako ili kako - naći nekog kog ćeš zvati svojim.. dostojanstvo, velikodušnost i nesebičnu ljubav koju bismo svi voljeli posjedovati. imam svakakvih dana. težih, lakših, očajnih.. ali i nasmijanih. živim svaki svoj dan, tjedan, mjesec. susrećem se s nekim, za sada još uvijek problemima, npr. otići s autom na servis, zamjeniti plinsku bocu, promijeniti osigurač.. stvarima o kojima nikad prije nisam niti razmišljala. što god da radila i koliko god da se smijala i dalje ostaje onaj osjećaj tjeskobe i praznine, nedostaje oslonac, netko blizak.. mislim da sam prošla sve faze koje sam trebala proći u nametnutoj situaciji: tugu, ljutnju, mržnju, tupost.. i eto.. glumeći ravnodušnost,onako usput.. pitam se. |
