|
|
Dnevnik.hr
<
studeni, 2011
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (13)
Studeni 2011 (31)
Lipanj 2010 (15)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (4)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam Ivan, bogoslov časne zadarske nadbiskupije. Prije nekoliko godina pročitao sam knjigu "Posljednja vremena", i tamo je na neki način naveden cilj svećeničkog poziva, a to je privoditi duše k Bogu, odnosno riječima Bibilije: "Zato idite, učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta." (Mt.28:19,20) ili "Tada im reče: ' idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakomu stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.» (Mk. 16:15,16), stoga sam ja odlučio voditi ovaj, uzeti ću si slobodu te ću nazvati, apostolat. Jedan mudar čovjek je rekao jednu od najvećih istina ikada: "Svaka, pa i ona najkraća, riječ koja izlazi iz usta propovjednika može potaknuti dušu na potpuno obraćenje!" Uostalom ja sam i sam ovome blogu dao ime Glasnik velikoga Kralja, ime koje je sam sebi nadjenuo Sveti Frane, i eto Vama i meni primjera najvrsnijeg kojeg možemo slijediti.
U ljubavi Vas pozdravljam i preporučam se Vaše molitve
Ivan, bogoslov 
Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.
--
Kad sam bio osnovnoškolac, ministrant, jednom mi je poslije Službe Božje u sakristiji bio prišao župnik i upitao me bih li možda želio poći u sjemenište. Ja sam kazao otprilike da sam nakanio poći u sjemenište no malo sam se nećkao, a tek poslije bih eventualno vidio, a na što je župnik promrmljao: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
Čudno je zašto se toga sjećam. U tom se razgovoru nisam bio osjetio krivim, a niti mi je u tom trenutku ova misao imala neku mudrost. Čak mi se činila i glupom.
No, kako je vrijeme mladosti prošlo i kako sam sada ostarjeli profesor koji se tek u posljednje vrijeme osjeća zauzetijim katoličkim laikom, to mi sve više počinje smetati propušteno vrijeme i sve glasnije i glasnije i glasnije čujem tu davno rečenu rečenicu: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
J. Ratzinger
ime: Ivan
prezime:Jordan
email: ivan.jordan.zd@gmail.com
Blogovi koje čitam:
po lokvama vode ili sritnije vrime
DAJ NAM SVIMA DUHA SVOG
KRISTE BUDI NAŠA RADOST
Music Inside
Sumrak. Hladan dan u malom španjolskom gradiću pomalo se bliži svome kraju. Kako sunce pada iza planina, tako se krupne pahuljice snijega spuštaju, na još ne otopljeni jučerašnji snijeg. Krupne pahuljice na sve strane razgoni jaki sjeverni vjetar, kojeg kao da je sunce otjeralo sa planine.
Grad je opustio. Nikome se ne da izaći vani, na mećavu koja se polagano budi, jedino majstor koji pali vanjsku rasvjetu žurno obilazi grad, da provjeri jeli mu koja svjetiljka ostala neupaljena.
U jednoj povećoj kući u blizini crkve i gradskog trga, polagano se pali umorno svjetlo petrolejske lampe. U toj sobi dok otac čita novine, dječak neumorno rješava težak domaći rad iz matematike. Najednom, pod žestokom navalom vjetra, obližnji prozor se otvori uz glasan prasak. Vjetar je zavjesom razbio obližnju vazu. Otac ljutito digne pogled na preplašenog sina i zaviče: „Hajde, što gledaš, zatvori tu prokletinju, snijeg će sav parket namočiti!“ Sin se automatski diže, potrči prema prozoru. Dok se približavao, osjeti kako mu se o lice razbija hladan, užasno hladan vjetar. Tek što je uzeo kvaku od prozora, slučajno u sjaju kojeg je razbila vanjska svjetiljka od zid susjedne kuće vidi tamnu, zakukuljenu sjenu. Na prvi mah prepadne, a onda iz znatiželje pogleda za vlasnikom sjene. Bijaše to redovnik. Redovnik kapucin. Bijaše zaogrnut kabanicom, a na leđima su mu bile natovarena hrpa uredno smotanih grana. Kako se sjena odmicala, a s njom i njezin vlasnik, dječak se zagleda u cestu. Bijaše ispunjena ravnomjerno raspoređena stopama. Dječaku kroz glavu prođe misao: „Pa ovaj čovjek nije normalan, idem mu brzo dati jedne očeve stare čizme i par čarapa.“ I istrča iz sobe, uzme ono što je namislio, i potrča za redovnikom na cestu. Bio je u blizini. Davao je siromašnoj gospođi Juani, naramak suhih grana. Još je potrčao brže, ali onda je stao. Redovnik ga je primjetio. On se samo kratko osmjehnuo dječaku, i nastavio ponosno šetati. Dječak je pogledao u njegove noge. Sve su poplavile od studeni, ali redovnikov osmjeh mu je rekao nešto što se ljudskim riječima ne da objasniti. Dječak je nagonski odvezao vezice, skinuo svoje skupocjene čizme, a za njima i debele vunene čarape. Spustio je, preplašeno, nogu na snjijeg, i krenuo za redovnikom. Ali ovdje je krivo reći za redovnikom. On je krenuo za Kristom. Koju godinu nakon obukao je kleričko ruho, i više ga nije skidao. Svojom dobrotom, još i danas, osvaja milijune ljudi. On je osnovao „malu“ skupinu, koju nije smatrao ničim drugim, već samo Božjim djelom. Osnovao je Opus Dei. Bio je to Josemaria Escriva.