|
|
| < | siječanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moja je koža najfinije slikarsko platno prošarano ožiljcima
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Sjećaš li se? Bilo je pakleno vruće toga ljeta i dok su tvoje misli napuštale naš svijet i odlazile negdje prema New Orleansu, stari dobri M.Waters odjekivao je sa radija. Bio sam lijen namjestiti stanicu i sve je nekako imalo prizvuk i ton oronulog života. Ta drvena kuća sa napuklim trijemom i stolica za ljuljanje u kojoj si provodila dane. Noći su bile moje. My letter's gone dead, and my pencil it won't write no more. Sjećam se. Imala si na sebi haljinu sa crvenim makovima i niz tvoja leđa su klizile sitne kapljice znoja. Ali tvoje s tijelo ipak gibalo u tom usporeno - sjetnom ritmu. Nisam ti kao i obično mogao odoljeti. Ventilator je umirao u mukama dok se trudio da rashladi naša uzavrela tijela. U trenu bismo zaboravljali na vrućinu. I vodili ljubav u sobi uzdaha. I doživljavali i proživljavali vrhunce u ritmu bluesa. U ritmu umiranja koje nas je pratilo u stopu.
Kasnije sam odmarao dlanove na tvojim koljenima. Cigareta, dvije. Od šutnje s vremenom nastati će strah. I sumrak u tvojim očima. Nismo napuštali krevet. To bojno polje dvaju osamljenih i žednih ljubavnika. Sve dok mjesečeve niti nisu dotakle krovove i dok posljednji trubač nije odložio svoju umornu trubu. Želim te. Šapnula bi mi tada. I na kraju nismo nikada nikamo stizali. Kao da je vrijeme samo Rubikova kocka koju ne uspijevamo nikako sastaviti. Kasnije. Mislim da je to bilo kasnije. Kiše su dolazile, natapajući naša srca tako osjetljiva na bol. Više se ne sjećam. Ne pamtim sve one zavoje na kojima sam slučajno dodirnuo tvoje rame. Zaboravio sam tko je ugasio ventilator..
Riječi su prokletstvo. Ne sjećam se ničega što sam izgovorio sinoć dok sam se zagrijavao njenim dahom. Ni sobe u koju me odvela i držala me ondje zatočenog cijelu noć. Ona je anđeo iz kojega vrišti demon. Koji će me progutati i proždrijeti moju dušu. Borio sam se sa duhovima. Progonile su me utvare i ostavljale na mojoj koži tragove. Savladao sam mrtve. A sada ću skončati od njene ruke.. Razoružan sam. Kutija u kojoj me drži njen je najjednostavniji trik. Kutija obljepljena njenim fotografijama. Njene tamne oči prodiru u moj um i tako lako zaboravljam sve one beznačajne žene. Više me ne boli. Ispočetka sam bio u najgorim mukama. Vodili smo ljubav u paklu, na crvenom tepihu, a ona je bila prelijepi vrag koji je ostavljao tragove svog žezla na mome vratu. Svaki moj pokušaj da pobjegnem završavao bi njenim paklenim poljupcem pod kojim sam izgarao...
Sve ovo je samo igra. Zar ne Cordelia? Moja ljubavi nad svim ljubavima koje sam pokopao. Volim kad me mučiš svojom tišinom u kojoj osjećam tvoje toplo srce. Izgleda da samo ja govorim u tim našim nadmudrivanjima. Ti si rođena u mraku. Zbog toga se uvijek odijevaš šutnjom. Zbog toga nikada ne znam koji je tvoj slijedeći potez. Zarobljen sam u ovoj predivnoj noćnoj mori iz koje nema izlaza. Ni ne želim izaći.
Želim doživjeti smrt pred tvojim nogama.
Izdaješ mi zapovijed da se popnem na križ koji si mi namjenila. Razapinjem se samo zato što znam da ćeš me kada osjetiš miris moje nevine krvi privinuti na svoje grudi i zadovoljiti svoju žudnju. Jesi li sretna? Postavljam ti to pitanje uvijek kada bol postane nepodnošljiva. Znaš da sam ti odan u svim svojim životima. Čekaš da skinem svoju kožu sa sebe i da njome prekrijem sve tvoje rane. Poput flastera. Nema check pointa. Idemo ispočetka. Love will tear us apart. Again.
