Riječi su prokletstvo. Ne sjećam se ničega što sam izgovorio sinoć dok sam se zagrijavao njenim dahom. Ni sobe u koju me odvela i držala me ondje zatočenog cijelu noć. Ona je anđeo iz kojega vrišti demon. Koji će me progutati i proždrijeti moju dušu. Borio sam se sa duhovima. Progonile su me utvare i ostavljale na mojoj koži tragove. Savladao sam mrtve. A sada ću skončati od njene ruke.. Razoružan sam. Kutija u kojoj me drži njen je najjednostavniji trik. Kutija obljepljena njenim fotografijama. Njene tamne oči prodiru u moj um i tako lako zaboravljam sve one beznačajne žene. Više me ne boli. Ispočetka sam bio u najgorim mukama. Vodili smo ljubav u paklu, na crvenom tepihu, a ona je bila prelijepi vrag koji je ostavljao tragove svog žezla na mome vratu. Svaki moj pokušaj da pobjegnem završavao bi njenim paklenim poljupcem pod kojim sam izgarao...
Sve ovo je samo igra. Zar ne Cordelia? Moja ljubavi nad svim ljubavima koje sam pokopao. Volim kad me mučiš svojom tišinom u kojoj osjećam tvoje toplo srce. Izgleda da samo ja govorim u tim našim nadmudrivanjima. Ti si rođena u mraku. Zbog toga se uvijek odijevaš šutnjom. Zbog toga nikada ne znam koji je tvoj slijedeći potez. Zarobljen sam u ovoj predivnoj noćnoj mori iz koje nema izlaza. Ni ne želim izaći.
Želim doživjeti smrt pred tvojim nogama.
Izdaješ mi zapovijed da se popnem na križ koji si mi namjenila. Razapinjem se samo zato što znam da ćeš me kada osjetiš miris moje nevine krvi privinuti na svoje grudi i zadovoljiti svoju žudnju. Jesi li sretna? Postavljam ti to pitanje uvijek kada bol postane nepodnošljiva. Znaš da sam ti odan u svim svojim životima. Čekaš da skinem svoju kožu sa sebe i da njome prekrijem sve tvoje rane. Poput flastera. Nema check pointa. Idemo ispočetka. Love will tear us apart. Again.
Post je objavljen 06.01.2008. u 20:48 sati.