Sjećaš li se? Bilo je pakleno vruće toga ljeta i dok su tvoje misli napuštale naš svijet i odlazile negdje prema New Orleansu, stari dobri M.Waters odjekivao je sa radija. Bio sam lijen namjestiti stanicu i sve je nekako imalo prizvuk i ton oronulog života. Ta drvena kuća sa napuklim trijemom i stolica za ljuljanje u kojoj si provodila dane. Noći su bile moje. My letter's gone dead, and my pencil it won't write no more. Sjećam se. Imala si na sebi haljinu sa crvenim makovima i niz tvoja leđa su klizile sitne kapljice znoja. Ali tvoje s tijelo ipak gibalo u tom usporeno - sjetnom ritmu. Nisam ti kao i obično mogao odoljeti. Ventilator je umirao u mukama dok se trudio da rashladi naša uzavrela tijela. U trenu bismo zaboravljali na vrućinu. I vodili ljubav u sobi uzdaha. I doživljavali i proživljavali vrhunce u ritmu bluesa. U ritmu umiranja koje nas je pratilo u stopu.
Kasnije sam odmarao dlanove na tvojim koljenima. Cigareta, dvije. Od šutnje s vremenom nastati će strah. I sumrak u tvojim očima. Nismo napuštali krevet. To bojno polje dvaju osamljenih i žednih ljubavnika. Sve dok mjesečeve niti nisu dotakle krovove i dok posljednji trubač nije odložio svoju umornu trubu. Želim te. Šapnula bi mi tada. I na kraju nismo nikada nikamo stizali. Kao da je vrijeme samo Rubikova kocka koju ne uspijevamo nikako sastaviti. Kasnije. Mislim da je to bilo kasnije. Kiše su dolazile, natapajući naša srca tako osjetljiva na bol. Više se ne sjećam. Ne pamtim sve one zavoje na kojima sam slučajno dodirnuo tvoje rame. Zaboravio sam tko je ugasio ventilator..
Post je objavljen 21.01.2008. u 20:11 sati.